Knjiga dr. Gordana Akrapa “Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZNA-e”, koja je upravo izašla iz tiska, bacit će posve novo svjetlo na kritike koje se kardinalu Alojzu Stepincu upućuju zbog njegova držanja u vrijeme Neovisne Države Hrvatske. Dr. Akrap je nakon višemjesečnog čekanja uspio ući u dosad zatvoreni dio spisa političkih tajnih policija u Državnom arhivu Hrvatske iz kojih se vidi da je kardinal Stepinac bio na meti nacista i ustaša, i kasnije komunista.
– Dosje bl. Alojzija Stepinca koji je stvarao represivni aparat komunističke Jugoslavije danas sadrži tek oko 2000 stranica (bez sudskog spisa), što je tek dio od ukupnog broja stranica koje je sadržavao. Analizom dostupnih dokumenata može se pretpostaviti da su oni činili možda i manje od pet posto ukupnog broja dokumenata koji se nalazio u dosjeu Alojzije Stepinac. Vidljivo je da su cenzori 1973. i 1983. sačuvali samo one dijelove dosjea koji su mogli koristiti kao primjer za korištenje u procesu školovanja budućih djelatnika SDS-a o tome kako se vode složene operativne akcije i obrade kao što je to bio slučaj bl. Stepinca i Crkve – piše dr. Akrap, dodajući da ovaj dosje, upotpunjen dosjeom o Crkvi kao i dosjeom bl. Stepinca koji je nastao tijekom nacističke vlasti na području NDH-a, pokazuje da je OZNA, već u trenutku kad je pokrenula i vodila istragu protiv njega, bila u posjedu informacija koje su proturječile navodima iz optužnice.
– UDBA je i tijekom sudskog procesa prikupila dovoljnu količinu informacija iz vjerodostojnih i relevantnih izvora o djelovanju Crkve i bl. Stepinca koji svjedoče o njihovim aktivnostima u korist svih onih čiji su životi od ustaških vlasti, kao i nacističkih i fašističkih ustanova i institucija u NDH, bili izravno ugroženi. Ti nam dokumenti nude bitno drukčiju sliku o bl. Stepincu i Crkvi od one koja se uporno nameće još od 1944. Da je Partija organizirala objektivno i nepristrano suđenje te da je obrana imala na raspolaganju sve dokumente, pa čak i samo dio dokumenata represivnih sustava spomenutih u ovom radu, vrlo vjerojatno bi presuda bila bitno drukčija od izrečene – tvrdi Akrap, dodajući kako su se za vrijeme Drugog svjetskog rata i nacisti i ustaše htjeli riješiti Stepinca.
– Gestapo ga je uvrstio na popis osoba koje je trebalo uhititi nakon preuzimanja vlasti u Zagrebu. Pokušali su ga brojnim prijetnjama i aktivnostima diskreditirati te slomiti njegov otpor totalitarizmu. Crkveni vrh je u to vrijeme od sigurnih progona spasila samo činjenica da tadašnje vlasti nisu htjele riskirati otvoreni sukob s Vatikanom, koji bi za posljedicu imao potpuno okretanje naroda protiv te vlasti – piše Akrap, naglašavajući kako upravo dokumenti tajnih političkih policija pokazuju da su se svi totalitarni režimi htjeli riješiti Stepinca. Htjeli su ga uhititi, izolirati, ograničiti mu kretanje i javne nastupe, zabraniti izlaske iz nadbiskupskog dvora, čak i likvidirati. Jer je za naciste i ustaše Stepinac bio je i anglofil i jugofil, a za komuniste nacistički sluga.
Protunjemačko raspoloženje
Kardinal Stepinac na početku se našao na udaru Gestapa koji se držao načela nacionalsocijalističke ideologije, prema kojoj je ona “daleko uzvišenija od kršćanskog koncepta, koji je svoje bitne točke preuzeo iz židovstva” te “svi utjecaji koji bi mogli narušiti ili opteretiti Führerovo vodstvo, moraju biti, uz pomoć NDSAP-a, eliminirani. Sve više i više ljudi mora biti odvojeno od Crkve i njezinih pastira... mogućnost utjecaja Crkve na narod mora biti potpuno uklonjena... Sve dok se to ne dogodi, državni vrh nema potpuni utjecaj na pojedinog građanina. Tek tada će i narod i Reich biti siguran u svoje vječno postojanje”, donosi Akrap dokumente Gestapa, koji kao “krajnji cilj” postavlja: “dovesti do uništenja konfesionalnih crkava prikupljanjem svih mogućih materijala priskrbljenih djelovanjem izvještajno-sigurnosnih službi koji će u određenom trenutku biti iskorišteni kao dokaz optužbi o izdajničkim aktivnostima tijekom njemačke borbe za opstanak... Član NSDAP-a mora se otvoreno i neumoljivo boriti protiv najopasnijih neprijatelja države: Židova, Slobodnih zidara (masona), isusovaca i političkog svećenstva.”
Gestapovi agenti konstatiraju da “u Hrvatskoj aktivno djeluju, te da imaju znatan utjecaj na stanovništvo i različite katoličke udruge, koje RSHA (Glavni ured državne sigurnosti) podsjećaju na katoličke udruge koje su djelovale u Njemačkoj i koje su po nalogu njemačkih vlasti ili ugašene ili pripojene nacističkoj stranačkoj organizaciji. Također, ističe se i “odlična organiziranost i izgrađenost informativnog sustava Katoličke crkve, koja izdaje oko 150 različitih tiskovina” u 36 tvrtki i tiskara. U dokumentu je prikazana kratka analiza tekstova koji se objavljuju u pojedinim katoličkim tiskovinama. Tako se navodi da je utvrđena bliska povezanost židovskih krugova i katoličkog tiska u “širenju protunjemačkog raspoloženja”. Posebno se “oštro napada njemačka rasna i nacionalsocijalistička politika”. Kao ključnu osobu koja stoji iza takvih aktivnosti RSHA ističe “nadbiskupa Alojzija Stepinca”.
– Želeći pokazati odakle potječe to protunjemačko raspoloženje, kao i ukazati na njegovu navodnu prosrpsku orijentaciju, u dokumentu se naglašava da je Stepinac dezertirao iz Austrougarske vojske prešavši u redove srpske vojske te da je kao njihov pripadnik sudjelovao u proboju Solunskog bojišta. Kao dodatni dokaz tvrdnji o jasno izraženu protunacističkom stavu nadbiskupa Stepinca, Gestapo navodi da je Stepinac, između ostalog, osnovao Komitet za pomoć izbjeglicama kako bi pomogao Židovima izbjeglicama koji su svoje živote pokušali spasiti bježeći s teritorija njemačkog Reicha dolaskom u Hrvatsku, odnosno Zagreb. Nadbiskupa Stepinca spominju još jednom i kao “duhovnog vođu i organizatora prikupljanja pomoći izbjeglicama Židovima”. Po dolasku u Zagreb, Gestapo je odmah zatvorio te zabranio daljnje djelovanje ovog ureda, “Akcije za pripomoć izbjeglicama” kojeg je nadbiskup Stepinac osnovao kako bi pomogao svima onima koji su bježali od nacističkih progona – navodi Akrap, dodajući da se u istom dokumentu dvaput navode “potpuno utemeljene sumnje” da je nadbiskup Stepinac, uz pomoć i posredovanje poljskih i čeških političkih i vojnih krugova povezan te da blisko surađuje s britanskom i francuskom izvještajnom službom. U tom se smislu navodi da “katolički svećenici služe kao tekliči za prijenos informacija”. Zanimljivo je da se u dokumentu izričito i nedvosmisleno navodi da Gestapo, u sjedištu RSHA u Berlinu, ima otvoren dosje o nadbiskupu Stepincu. (...) Stoga je realna pretpostavka da je Gestapo namjeravao uhititi i samog nadbiskupa Stepinca, kao i neke druge crkvene velikodostojnike.
Dr. Akrap uspoređuje dokumente Gestapa i one koji su korišteni u sudskom procesu protiv nadbiskupa Stepinca i zaključuje da su komunističke vlasti koristile isključivo one dokumente za koje su mislili da im idu u prilog, dok su dokumente koji su rušili temelje optužnice jednostavno izostavili te obrani nadbiskupa Stepinca uskratili pravo na pristup, a time i njihovo moguće korištenje.
– U osobnom dosjeu nadbiskupa Stepinca vođenu u Gestapu, koji sadrži više teksta nego dosjei nekih vodećih komunista iz toga doba, vidljivo je da je nadbiskup Stepinac bio pod intenzivnom prismotrom pripadnika Gestapa i ustaških vlasti – piše Akrap i navodi izjavu Slavka Kvaternika, istaknutog pripadnika ustaškog pokreta, koju je dao OZNA-i.
Sukobi Pavelića i Stepinca
“Moja dužnost je, kako ranije tako i sada, ukazati na spletke rimske Kurije koja nesumnjivo stoji u vezi s uputstvima iz Londona, odnosno vladom Nedića i Simovića. Iz jednog razgovora s visokim crkvenim dostojanstvenicima, koji su svi neprijatelji hrvatskog nacionalizma, uvidio sam da je Papa dao uputstva hrvatskim biskupima da se ometaju prijelazi pravoslavaca Katoličkoj crkvi, jer se Srpska pravoslavna crkva stavila pod zaštitu Pape te se na taj način kolektivno priključuje katolicizmu. Mi, maršal Kvaternik i Pavelić, zaprijetili smo hrvatskim biskupima da ćemo zaplijeniti njihovu imovinu, ukoliko oni budu podržavali ove planove rimske Kuriji”, rekao je Kvaternik.
– Istodobno Gestapo optužuje katoličke svećenike za protunjemačko izvještajno djelovanje. Naime, Gestapo tvrdi da katolički svećenici, posredstvom svojih tajnih veza i prikrivenih komunikacijskih kanala, dostavljaju podatke o stanju i događanjima u Hrvatskoj u inozemstvo (preko Švicarske u Vatikan), koji pak stižu i do savezničkog Radija Londona, koji ih često objavljuje u svojem programu. Na kraju jednog od dokumenata u kojem se “obrađuje Katolička crkva” ističe se da često dolazi do sukoba između nadbiskupa Stepinca i Ante Pavelića (iako ne navode razloge tih konflikata, iz sadržaja dokumenta vidljivo je da se radi o nezadovoljstvu ustaških vođa stavom Crkve u Hrvatskoj) – piše Akrap, citirajući njemačkog obavještajca Hansa Helma da se “općenito o stavu katoličkog klera može reći da je po svojoj prirodi neprijateljski raspoložen prema nacional socijalizmu”.
“Viši katolički kler je, a posebno nadbiskup Stepinac u hrvatskim nacionalnim krugovima više nego neomiljen. Tako je u hrvatskim nacionalističkim krugovima odavno već poznato da je nadbiskup Stepinac, na poticaj Vatikana, izdao uputu, da hrvatski svećenici ni u kom slučaju ne smiju podržavati hrvatske nacionalističke tendencija uperene protiv Beograda, nego trebaju podržavati jugoslavensko mišljenje, jer slom Jugoslavije je samo podrška /u ovom slučaju misli se na Njemačku / neprijatelja Crkve (...) Iz ovog proizlazi, da jačanjem nacionalnih krugova, utjecaj Vatikana u Hrvatskoj može biti prigušen”, piše Helm u svome izvještaju.
Prijetnje Nijemaca i ustaša
– U dokumentu iz ožujka 1943. Gestapo ukazuje na stav nadbiskupa Stepinca koji se protivi progonu Židova koji se nalaze u tzv. miješanim brakovima, zbog čega je tražio intervenciju pape. U tom dokumentu jasno je navedeno: “Ovo izvješće još nije provjereno, ali s obzirom da se zna da je nadbiskup Stepinac veliki prijatelj Židova, to se može pretpostaviti da se umiješao u njihovu korist” – piše Akrap, dodajući kako raspoloženje Nijemaca najbolje oslikava to što su na vratima katoličke župe istaknuli natpise “Židovska radnja”.
Akrap navodi i posjet kipara Ivana Meštrovića Stepincu, kada mu Stepinac pokazuje kamen kojim je pritisnuta hrpa pisama.
– Ovaj pozdrav sam pred koji dan dobio u rame od naših fašista, kad sam se vozio u kolima, a ova pisma su mi prijetnje od Nijemaca i ustaša. Sastavljena su na hrvatskom i njemačkom, a sadržaj im je gotovo isti: “Mi znamo da ste vi naš najveći protivnik, ali vam dajemo do znanja da, ako nastavite govoriti protiv nas kao do sada, da ćemo vas, usprkos rimskom crvenom pojasu, ubiti nasred ulice kao psa”. – Neće me ustrašiti, razbojnici jedni – rekao je Stepinac.
Zanimljivo je da su dokumente Gestapa prevodili prevoditelji OZNA-e, koji su dijelom i mijenjali tekst, no u svakom su slučaju znali za Stepinčeve aktivnosti oko spašavanja Srba i Židova, jer ih je Gestapo dokumentirao.
– Ustaške vlasti nisu blagonaklono gledale na djelovanje Crkve i nadbiskupa Stepinca. Nadbiskup Stepinac poslao je 15. svibnja 1941. pismo dr. Mili Budaku, ministru u Vladi NDH-a, u kojem protestira što su ustaški cenzori zaplijenili Katolički list navodeći: “Sa žaljenjem moram konstatirati, da ni beogradska cenzura nije bila tako zagrižljiva prema Katoličkom listu, kao što je Hrvatski Novinarski Ured... Ali ako Hrvatski Novinarski Ured smatra da će od nas učiniti prave puzavce, onda se vrlo vara” – navodi Akrap i citira pismo Stepinca Paveliću: “A kao Hrvat i sin ovog naroda moram reći: ta valjda ne misle naši susjedi Talijani da smo bešćutna srca, i da ćemo im još zahvaljivati za to što su nam odrezali dobar komad živoga mesa s narodnog tijela. To se može očekivati od svetaca, ali ne od običnog puka, da bude zahvalan i za nepravde. Ako to ima biti novi poredak, o kojem i oni toliko govore, onda ne znam u čemu se taj razlikuje od onoliko omraženog Versaillesa, osim u promjeni gospodara.”
– Svjestan postojanja agresivne nacističke totalitarne ideologije, nadbiskup Stepinac završava tvrdnjom da se Hrvati neće odreći ni svoje zemlje ni svoje vjere “za volju neke nove religije, koja je plod fantazije”. U veljači 1942. trebalo je hrabrosti napisati takva pisma, potpisati ih i uputiti šefu države u kojoj nadbiskup Stepinac djeluje, u vrijeme kad je nacistička Njemačka pobjeđivala na svim bojišnicama – konstatira Akrap, navodeći i izjavu Slavka Kvaternika s kraja ljeta 1941. o “ponovnim koracima nadbiskupa kod Pavelića u pitanju divljih ustaša, židovskim i srpskim progonima”.
“Pavelića i njegovu ženu, koji su kipili od bijesa, ostavila je čak njihova prokušana gluma, oni su na prostački način i krstili nadbiskupa riječima “taj hrvatski izdajica, solunski dobrovoljac” gdje je bio kad su jugoslavenski žandari i policija Hrvate mučili i ubijali? (...) mi smo u vrtu (jesen 1941.) šetali nasamo, više od pola sata. Tu je nadbiskup, iako veoma diplomatski osudio Pavelića, ustaše i našu vladavinu. S riječima, da će ovi progoni i zulumi, dovesti hrvatski narod u najveću nesreću i nevolju. Njemu da ne preostaje drugo, nego moliti i opet moliti Svevišnjega, da nas rasvijetli i oprosti grijehe hrvatskom narodu, koji nije kriv... Na vratima crkve (veljača 1942.) dočekao je Pavelića i zastupnike kler na čelu s nadbiskupom. Tom prilikom nadbiskup je očitao Paveliću bukvicu. Koliko se sjećam, naglasio je nadbiskup, da svaka vlast od Boga dolazi, da je zlouporaba vlasti smrtni grijeh s katastrofalnim posljedicama. Uputio je na ljubav bližnjemu, da su svi ljudi pred Bogom jednaki, da je dobrota i pravednost temelj vlasti. Tako nekako slično. Pavelić je bio blijed kao krpa, usnice i čeljust su mu se tresle od uzbuđenja. Nakon dolaska u Banske dvore, Pavelić je od same srdžbe i ljutitosti iznemogao i nije riječ govorio, a ona (Mara Pavelić, supruga Ante Pavelića) me je samo promatrala i mrko gledala... Moje osvjedočenje, da je ogromna većina klera ove progone osuđivala i okrenula leđa Paveliću, osim nekoliko iznimaka u redu franjevaca”, rekao je Kvaternik.
Sve te dokumente u rukama su imali komunisti, koji su pripremali sudski proces kardinalu Stepincu, ali oni nisu bili dostupni njegovoj obrani.
Tajno pomagao ljudima
– Dokumenti jasno i nedvosmisleno pokazuju da bi se i J. B. Tito i Partija sasvim drugačije odnosili prema bl. Stepincu da je pristao na njegov zahtjev za odvajanjem Katoličke crkve u Jugoslaviji od Vatikana. Da se to dogodilo, J. B. Tito i Partija slavili bi Stepinca, veličali bi njegova istinska junačka djela kad je u vrijeme ustaškog terora spašavao živote brojnim osobama, bez obzira na njihovu drugačiju vjeru ili narodnost, izlažući time i sebe i svoje suradnike progonu ustaša, nacista i fašista – piše Akrap, dodajući da čak i ovaj preostali dio Stepinčeva dosjea, nastao djelovanjem političkih policija totalitarnih sustava, jasno pokazuje da je bl. Stepinac bio čovjek koji je tajno pomagao potrebitima i spašavao ih u onoj mjeri u kojoj je to mogao a da ne ugrozi postojanje mogućeg daljnjeg pružanja pomoći.