Gladna zvijer koja se zove Mi Smo Nitko i Ništa bacila se na Luku Modrića

Subota 17. lipnja

Neka Plenković kaže nešto o reintegraciji naših banaka

Jedan naslov kaže “Rusima puna kapa Plenkovića i Hrvatske zbog upletanja u ukrajinsku krizu”. Jer, nakon Kijeva Plenković je i u Zagrebu rekao da Hrvatska Ukrajini, koja ima “privremeno okupirana područja Donjecka i Luhanska i ilegalnu aneksiju Krima, želi pomoći... da mirno integrira svoj teritorij u ustavnopravni poredak”.

Plenković se tako junači umjesto da, kako mu poručuju iz Moskve, Kijevu savjetuje da djeluje “u sklopu skupa mjera dogovorenih u formatu Normandijske četvorke” i da “poziva na obnovu dijaloga kroz mehanizme Kontaktne skupine iz Minska”. Doista, Plenković bi imao što obećati Ukrajini iz hrvatskih iskustava kad bi nešto učinio za reintegraciju okupiranih hrvatskih banaka u hrvatski financijski sustav i reintegraciju okupiranih velikih, strateških državnih tvrtki i drugih nacionalnih bogatstava budzašto prodanih strancima u hrvatsko gospodarstvo. Ali bruxelleski slugan Plenković ima dvije obveze prema EU koje ispunjava dvjema potpuno različitim metodama: prva je da se istrčava i lajucka na Ruse za račun svojih europskih gazda, a druga je da o jednoj temi šuti i da ni slučajno ničim ne naudi europskim vlasnicima hrvatskih banaka i drugim profiterima koji iz Hrvatske iznose milijardske dobiti u zemlje EU čijim se elitama sramotno ulizuje.

Nedjelja 18. lipnja

Nit su svi ustaše Jasenovac, nit svi partizani Bleiburg

Da NDH nije bila, kako bi rekao dr. Franjo Tuđman, samo kvislinška tvorevina, uvjerava nas i Večernjakov prikaz knjige legendarnog sportskog novinara Zvonimira Magdića “Nogomet Nezavisne Države Hrvatske”. Najveći zaljubljenik u nogomet kojeg je Hrvatska valjda ikad imala osebujnim stilom opisuje kako se i kakav nogomet igrao u NDH, tko je osvojio najviše prvenstava, koji su i kakvi bili igrači (od kojih će neki poslije završiti i u Partizanu!), kako su hrvatski klubovi (ponajviše slavni Građanski) prolazili u Europi, koji su i kakvi bili izbornici reprezentacije koja je odigrala petnaest međunarodnih utakmica... A da je NDH bila i normalna država, priznavali su i u svijetu – sve utakmice reprezentacije registrirane su u Fifi, a Hrvatska je bila njezina članica!

Često ponavljam kako bi trebalo zauzeti stajalište da su i NDH i Socijalistička Republika Hrvatske bile naše države u kojima se i normalno živjelo, kako svi ustaše nisu bili Jasenovac kao ni svi partizani Bleiburg. I Magdićeva je knjiga potvrda te istine, i to u sportu koji je i onda bio, a i danas je među Hrvatima neusporedivo najomiljeniji.

Ponedjeljak 19. lipnja

Jedini uvozimo mlijeko, 
a mogli bismo hraniti 
20 mil. ljudi

Najnoviji podatak iz poljoprivrede – i dalje raste uvoz mlijeka, domaćega je sve manje, od 2015. proizvodnja je pala pet posto. U jednoj vijesti o posjetu Nizozemskoj nastavnika čakovečke Gospodarske škole piše i kako su u obilasku “idilične Nizozemske” vidjeli “zelene pašnjake pune krava”. Hrvatska je jedina članica EU koja uvozi mlijeko, i to polovicu od potrebne količine! Ali kad starom cestom iz Zagreba putujem u Imotski, stotine kilometara duž obje strane prometnice ništa slično Nizozemskoj, na bezbrojnim pašnjacima ne vidim više od pet krava, deset ovaca i pokoju kozu! To tragično stanje traje paralelno s nadmudrivanjem Štromara, Beljaka, Petrova, Plenkovića i ostalih oko vlasti, oko većine u Saboru i bavljenjem političara samima sobom. Iz Vlade mašu apstrakcijama o rastu BDP-a, smanjenju javnog duga i deficita, dakle o napretku države dok se danomice objavljuje kako građani u svemu nazaduju. Sve više ljudi napušta i poljoprivredu i Hrvatsku, koja bi, procjenjuje se, mogla hraniti 20 milijuna ljudi.

Ministar poljoprivrede Tolušić nije dosad učinio baš ništa da se smanji uvoz hrane i obuzda uvozni lobi, bit će zato da se ne zamjeri moćnim zemljama EU koje nam izvoze poluotrovnu hranu kojoj je rok uporabe na isteku.

Utorak 20. lipnja

Prijevara! Središte desnice koje će ostati 
na margini

Titov lijes koji je prevožen iz Slovenije u Beograd, prema službenim podacima, na zagrebačkom je Glavnom kolodvoru dočekalo 150.000 Zagrepčana. Titov pionir i dužnosnik njegove Partije u komunizmu Milan Bandić računa na te ljude kad predlaže referendum o promjeni naziva Trga maršala Tita – namjera mu je da se taj naziv zadrži zauvijek! Pa su u pravu Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović koji pišu pismo Plenkoviću, Stieru i Bandiću sa zahtjevom da Skupština grada “bez otezanja i na propisan način” iz naziva trga izbaci Tita. Ali nisu u pravu kad tome pridaju prvorazredno nacionalno značenje. Naziv toga izrazito civiliziranog trga je nepodnošljiv (Sveučilište, HNK, Muzička akademija, Meštrovićev Zdenac života!), ali je marginalan. Budući da je bavljenje takvim temama glavni sadržaj stranke Esih i Hasanbegović, i oni će ostati marginalni, ali će se proglašavati središtem desnice. To je prijevara! Hrvatska desnica mora biti ekonomska, zahtijevati i programirati vraćanje financijskog suvereniteta Hrvatske, nacionalizaciju banaka, Plive, Ine, Hrvatskog telekoma... i otvoriti sudbinski sukob s Europskom unijom i njezinim slugama na obje strane Markova trga.

Srijeda 21. lipnja

Ništavnost nas drži skupa i čini Nitkoljubima

Imate pravo, Luku Modrića treba uništiti! Što mu je trebalo da bude najbolji i najveći i da tako u nama razdraži zvijer koja se zove – Mi Smo Nitko i Ništa! Kad se ta uvijek gladna zvijer baci na nekoga, nema mu više života, ni u tragovima. Kraj nas koji se zovemo Mi Smo Nitko i Ništa, ništa se i nitko ne smije usuditi da bude netko ili nešto, jer to vrijeđa naš osjećaj da smo ništavni. A ništavnost je naša najveća vrijednost, ona nas drži zajedno, čini od nas veliku zajednicu, naciju, pa smo tako i veliki nitkoljubi u zemlji koja se zove Nitko i Ništa i kojoj s ponosom živimo kao narod koji se zove Mi Smo Nitko i Ništa. I najveća nam je opasnost što je na našem teritoriju nekakva država Hrvatska u kojoj žive nekakvi Hrvati koji su, budale, krv prolijevali da bi bili netko i nešto. Pa onda slave svoje pothvate i veličine, među njima i Luku Modrića, koji se, zamislite, drznuo da se popne na vrh svijeta i da tamo bude netko i nešto. Za na nas koji se zovemo Mi Smo Nitko i Ništa to je smrtonosno, i naš je zadatak uništiti ga, jer drukčije ne može – mi ili oni!

Četvrtak 22. lipnja

Veliki Hrvat Kujundžić i novac za male pacijente

Umjesto da hitno nađe novac – 10,5 milijuna kuna – za lijekove koji bi spasili sedmero djece u Klinici za dječje bolesti Zagreb ministar zdravstva Milan Kujundžić kao i prije razmeće se povijesnim izjavama. Obećavao je spomenik banu Jelačiću na središnjem zagrebačkom trgu zamijeniti Tuđmanovim, kad nije izabran za predsjednika HDZ-a, Karamarkov tim na HTV-u bez dokaza je optužio za podmićivanje delegata eurima, u Mostaru se veliki domoljub izjasnio protiv trećeg, hrvatskog entiteta itd. A sada na dijalog o financiranju zdravstva poziva – “sve Hrvate”!!! Trebalo bi mu bar tisuću godina mandata da taj naum ostvari. Naravno, ni on ni njegovi kolege ministri ne bi se tako ponašali da je riječ o njihovoj djeci, a Vlada ima mnoštvo mogućnosti da nađe novac za bolesne mališane. Neka prepolovi novac iz proračuna za nevladine udruge, neka smanji vozni park i trošenje novca (za reprezentaciju itd.) u svim državnim institucijama, neka smanji plaće i povlastice političarima i dužnosnicima, i eto joj više od milijarde kuna. Ali grabežljiva elita uživa u sirotinji oko sebe pa i u nesretnoj sudbini oboljele djece od čijih roditelja za raskoš svojih stražnjica uzima porez, a djecu im prepušta smrti!

Petak 23. lipnja

U kući djetinjstva osjećam se kao kralj

Idem u rodni kraj u kojem ću možda ostati cijelo ljeto. Što god sam stariji, sve mi je ljepše biti u roditeljskoj kući, kući djetinjstva i mladosti u kojoj se osjećam kao kralj – svemoćan, nedodirljiv, zaštićen duhovima predaka i srođen sa zemljom iz koje sam ponikao i bez koje me nema. Velik dio života proveo sam daleko od obiteljskog ognjišta, no vatra koja se s njega ponese nikad se ne gasi i na njezinu plamenu grijao sam se i grijem se u Zagrebu u kojem sam više od pola stoljeća. U poodmaklim godinama sve se od vas udaljava, i poslovi, i potomci, i prijatelji, i negdašnje strasti, poročne i neporočne, samo vam je taj plamen sve bliži i na svako “zbogom” koje vam kaže okolina on uzvrati “dobro jutro”. Od svega se možete rastati osim od zavičaja. Satima mogu dolje sjediti u dvorištu ispod golemog oraha, ništa ne raditi, ništa ne čitati, ništa ne slušati, samo se doticati sa stoljećima koja su se tu uselila s roditeljima, djedovima, pradjedovima... i sada počivaju u mojoj duši i ona u njima. Samo se tako, s besmrtnim precima, može biti u vječnosti.