Nema sumnje, general Glasnović zaslužio je napade iz svih oružja zbog svojeg grubog nastupa na društvenim mrežama. Zasluženo stradava i od neprijateljske i prijateljske vatre. No, ovo bi bilo mnogo sretnije i manje licemjerno društvo da je na isti način reagiralo i u svim drugim sličnim situacijama kad su se zagovarala prijeka rješenja protiv onih koji su samo (pre)glasno tražili ono što misle da im u demokratskom društvu pripada. Ovako, i dalje je važnije tko govori nego što govori – bilo to što govori dobro ili loše.
General bi morao shvatiti da nema više preko koljena i po kratkom postupku, da je sad izabrani saborski zastupnik, da u Hrvatskom saboru, među ostalim, predstavlja i Hrvate koji zacijelo ne bi bili sretni da se njihovi Hrvatići zateknu u (ne)prilici da netko protiv njih upotrebljava pendrek i suzavac. I to bez obzira na to bila njihova djeca u pravu ili krivu, vini ili nevini.
General je, izgleda, zaboravio da se i on sam borio protiv jedne takve države koja je mahala pendrekom za krivo izgovorenu riječ, za pogrešan stih slala u zatvor, za drugačije mišljenje ukidala građanska prava. U demokratskoj državi pravo na prosvjed ne smije se u bilo kojem trenutku naći pod znakom pitanja. Pa čak ni građanski neposluh ne bi trebao izazivati nervoznu reakciju onih koji drže vlast, ili onih koji mogu utjecati da institucije prionu rigidnom čitanju zakona te da svakoga tko ne pokaže poslušnost skrati na njima poželjnu mjeru ili najmanji zajednički nazivnik.
Dakako, i oni koji potiču atmosferu bunta kao da su zaboravili da je ta država nepovratno nestala te da se takva pitanja više ne rješavaju na plenumima. Među onima koji sad s vlastite krhke moralne uzvisine napadaju Glasnovića prepoznajem mnoštvo onih koji su ne tako davno, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, zagovarali istu takvu grubu intervenciju državne sile u prosvjed branitelja, onih koji su kad se to konačno i dogodilo, glasno aplaudirali jurišu specijalaca s pendrecima na crkvu svetog Marka, iza čijeg su oltara utočište potražili veterani u kolicima. Ima li u tim prosvjedima ikakve suštinske razlike, osim što su na jednima “naši”, a na drugima “njihovi”? Zašto više pažnje zaslužuje napad na Tomićev šešir nego na aktivisticu “U ime obitelji”? To su pitanja na koja licemjeri moraju naći odgovor. To što je Glasnović posvema zaslužio kritiku, naravno, ne znači ni da u koječemu nije bio u pravu kad govori o onim prvim motivima bunta na Filozofskom. Samo da je to izgovorio civilizaciji prihvatljivim jezikom, neopterećen predrasudama prema “onima drugima” i bez seksističkih ispada koji vrijeđaju žene bez obzira na to ispod koje se ideološke ili stranačke zastave inače okupljale.
Posve je jasno da je prva iskra bila alergijska bijesna reakcija na spomen mogućnosti sklapanja ugovora s “crkvenim” fakultetom, što su odmah preveli kao nasrtaj Crkve na sveučilište. Naravno, to je potpuna besmislica, jer sličan ugovor s PMF-om tom fakultetu ne daju nikakve ovlasti nad Filozofskim fakultetom. KBF je samo još jedan fakultet unutar Zagrebačkog sveučilišta, u kojem bi studenti trebali imati mogućnost bez restrikcija studirati na više fakulteta istovremeno te stjecati bolje i kompletnije obrazovanje, naravno, ako zadovolje uvjete. A ako je taj ugovor bio loše napisan, trebalo je zahtijevati da se on popravi, a ne odmah krenuti s bijesnim ugrizima prema Crkvi i diskriminirajućim porukama prema kolegama studentima s drugog fakulteta. Očito je i da u tom buntu ne sudjeluju samo studenti, već da su utjecaj u njemu imali svakojaki politički i privatni interesi.
Dakle, jasno je da ja osobno mislim da su ti prvi motivi za bunt bili duboko pogrešni, ali to moje mišljenje baš ničim ne umanjuje pravo prosvjednika, tko god oni bili, da svoj prosvjed nastave koliko god dugo žele, uključujući i razumnu dozu građanskog neposluha, pod uvjetom da ničim bitnim ne ugrožavaju sebe ni prava i slobode drugih. U mojoj viziji demokratskog društva trebala bi biti dopustiva čak i neka ograničena blokada fakulteta.
Po svoj prilici, dekan će na koncu morati odstupiti, jer ovakva situacija sasvim sigurno ne upozorava na dobro upravljanje, a očito je da je pružio niz drugih povoda za svoju smjenu te da su mu naknadno iskopali niz optužbi od kojih će se teško oprati. Zapravo, u ovom trenutku jedino njegov odlazak jest preduvjet normaliziranja situacije. No, kad sve to završi, njegovu nasljedniku ostaje pitanje – treba li ugovor s KBF-om doista pod pritiskom odbaciti ili ga treba učiniti prihvatljivim? Te na koncu što to Sveučilište u Zagrebu uopće jest – ako se ponovno na nekim plenumima rješavaju sudbine ljudi?
>> Tko je Željko Glasnović, političar koji je vrijeđao fizički izgled studentskih prosvjednika