Mediji su zabilježili kako je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić prvi čestitao osvajaču zlatne olimpijske medalju u trapu Josipu Glasnoviću. Ali su i podsjetili kako je prije nekoliko godina Glasnović svemoćnog Bandića na njegovu Facebooku preklinjao da Grad njemu i bratu mu, koji su već imali velike međunarodne uspjehe, pošalje stipendije od 2400 kuna koje su kasnile, a uz dotacije Hrvatskog olimpijskog odbora od 1400 kuna, to su im bila jedina primanja.
Dakle, nije bilo stipendija za zlatnog Glasnovića zacijelo i zato što je Bandić vreće novca davao Radi Šerbedžiji, “četniku početniku”, kako ga je svojedobno u svojim kolumnama zvao Ivan Starčević. A davao ga je za Šerbedžijno ljetno kazalište koje sa Zagrebom nema ama baš nikakve veze. I koje djeluje tamo gdje uopće nema stanovnika pa prema tome ni publike, osim skupina jugonostalgičara koji na Brijune dolaze brodom HRM-a na predstave što ih režiraju uglavnom srpski redatelji i u kojima glume uglavnom srpski glumci. To besramno ulizivanje Bandića vrhunskom sportašu kojega je ostavljao gladnim dok je pod pritiskom srpskog lobija koji ga okružuje i ucjenjuje još je jedan dokaz kako veliki hrvatski sportaši, među kojima su osim Glasnovića i Janica i Ivica Kostelić, i Goran Ivanišević i podosta drugih, a očajna plivačica Mirna Jukić, izbjeglica iz Vukovara, pred terorom poput Bandićeva i pred sramotnom nebrigom predsjednika HOO-a Zlatkom Matešom, koji je rekreativno plivao u bazenu u kojem njoj nije bilo pristupa (!!!), otišla je u Beč i za Austriju osvojila hrpu medalja.
Ali priča o Glasnoviću nije samo priča o maćehinskoj državi nego i o genijalnosti, talentu i herojstvu sirotinje koja se na najviše visove svoje zemlje i svijeta penje po stubama svoje upornosti i spoznaje da može uspjeti samo sama, uz pomoć svoje obitelji, napuštena, zanemarena i ostavljena carstvu svoga materijalnog ništavila koje joj nije obeshrabrenje nego poticaj. I nije tako samo u sportu nego i u svim drugim kreativnim područjima. Nekim će elitistima zazvučati kao svetogrđe uspoređivanje velikih književnika sa sportašima, ali po upornosti i predanosti svome poslanju na sportsku sirotinju koja doseže svjetske vrhove nalik su, na primjer, veliki hrvatski književnici Matoš, Šimić, Ujević..., koji tako reći nisu imali ništa osim svoga pera kao što najveći hrvatski sportaši nisu imali ništa osim svoga talenta. Usporedbu možemo i proširivati, no reći ću još samo to kako se država i prema književnim velikanima odnosila s istom nebrigom i prijezirom kao i prema vrhunskim sportašima, da bi ih potom kao veličine prihvaćala te ulicama, trgovima, školama... davala njihova imena.
Svojedobno je pokojni Vlatko Marković rekao kako vrhunski nogometaši dolaze iz podneblja gdje još ima sirotinje i ledina na kojima se može igrati i koje su djeci i mladićima jedino sportsko bogatstvo, a ne sjećam se nijednog velikog sportskog šampiona koji se hvalio svojom imućnom obitelji i obiljem u kojem je živio. Tako je uglavnom i s vrhunskim stvarateljima u drugim područjima. Ako ćemo pravo, sirotinjski pogled na svijet i sirotinjska težnja za uspjesima jedini su nedužni, to jest nikome ništa ne duguju doli sebi. Svako je bogatstvo nemoralno, uvijek se stvara zakidanjem ljudi, stvara se na znoju, patnji i siromaštvu drugih. A do umjetničkih, sportskih i drugih stvaralačkih vrhova može se doći samo iz podnožja poštenja i moralne čistoće.
Josip Glasnović, kojemu je kasnila ionako mizerna gradska stipendija i koji je imao još mizerniju dotaciju od HOO-a, svoju je neimaštinu ugradio u svoju darovitost kojoj je dao krila na mjestima na kojima bi se reklo da su sasječena. Njegov nastup pred kamerama poslije trijumfa bio je iskren i nenamješten kao što je iskreno i nenamješteno bilo slavlje u njegovoj obitelji u zagrebačkoj Dubravi. A u njegovim riječima i riječima njegove rodbine nije bilo ni trunka zahvale bilo sportskim bilo drugim društvenim institucijama, u središtu pozornosti bili su supruga i dijete, majka i otac, veseli susjedi iz kvarta... I, naravno, veseli narod koji također za svoju egzistenciju i svoje životne probitke nema kome u državi zahvaliti osim sebi. Metaforički i doslovno, Josip Glasnović je “naš”, sirotinjski, narodni, pučki. Ni Bandićev, ni Milanovićev, ni Plenkovićev, ni SDP-ov ni HDZ-ov..., da je o njima ovisio, zlata ne bi ni bilo. To zlato nije ni tajkunsko, ni političko, ni državno, nego je istoga sastava kao narodno hrvatsko srce.
>> U domu Glasnovićevih: 'Drugi su trošili na luksuz, mi na sport'