Glavaš se kukavički iživljava na Pupovcu zato što se ne usudi spomenuti HDZ, a kamoli Karamarka

Nikakve izmjene zakona, pa ni samog Ustava, neće uvesti higijenu u hrvatsku političku arenu. Sve dok narod želi da ih zastupaju tipovi poput Branimira Glavaša ili dok si za gradonačelnike biraju ljude koji su osuđeni jer su im već poharali gradske blagajne, do tada će nam se političari (točnije, dio njih) kao prasci valjati u blatu, a u Saboru će zaudarati kao u svinjcu. Kakvog bi efekta imalo da se Glavašu zabrani kandidatura na izborima za zastupnika? Nikakva, kao što nije imalo ni kada mu je Ustavni sud zbog kaznenog postupka za ratni zločin zabranio da bude nositelj izborne liste.

Unatoč toj zabrani, birači su izašli na izbore i glasali za Glavaševe ljude. A sam je Glavaš nastavio voditi politiku i sipati govor mržnje i onda kada je zbog ratnog zločina bio utamničen u bosanskohercegovačkim zatvorima.

Sada se, doduše, s pravnim statusom koji nitko živ ne može objasniti (ali mu se, barem formalno, ne smije reći da je ratni zločinac) prešetava po Saboru i tijelima osječke gradske vlasti i riga uvrede. No, suštinski se njegovo ponašanje ni po čemu ne razlikuje od onoga od prije nekoliko godina. Jedina je razlika u tome što mu je tada baza bila mostarski zatvor i što su mu njegovi politički sljedbenici dolazili pod noge. Uostalom, sada kada je opet u Hrvatskoj, Glavaš je HDSSB-u vratio njegovo pravo lice. A to možda i nije loše jer smo već pomislili da se stranka čiji je Glavaš tvorac u njegovoj fizičkoj odsutnosti prometnula u relativno pristojnu regionalnu stranku. Ali nije, i sada je potpuno jasno da i neće. I poštenije je tako jer smo barem načisto s tim što je HDSSB i kakvu politiku zastupa. To je, iskristaliziralo se u proteklih nekoliko dana, ona ista politika zbog koje je stranka i nastala 2005. godine – Glavaševe frustracija zbog razlaza s tadašnjim predsjednikom HDZ-a Ivom Sanaderom. A to je za posljedicu imalo Glavaševo izbacivanje iz HDZ-a i pokretanje kaznenog postupka za ratni zločin nad srpskim civilima u Osijeku 1991. godine. Glavaš je ostao zarobljen u frustraciji zbog sloma i pada koji je doživio u HDZ-u, a nikad se nije oslobodio nacionalne isključivosti i nesnošljivosti koju vuče još iz rata. Suđenje za ratni zločin samo ju je naglasilo. No, kako se HDZ u proteklih deset godina promijenio, a promijenilo se i njegovo vodstvo, Glavaš se više ne usudi lupati po HDZ-u. Još se manje ufa dirnuti u Tomislava Karamarka (to prije što je današnji šef HDZ-a bio ministar policije dok su se protiv Glavaša prikupljali dokazi za ratne zločine) pa je zato svoj gnjev odlučio iskaliti na Miloradu Pupovcu. Uvijek smirenog i ponekad usporenog Pupovca Glavaš je proglasio ljutim neprijateljem i opasnim četnikom. Jedino objašnjenje zbog kojega to čini jest da sam sebi izgleda hrabrije dok se promatra u ogledalu i u mislima vrti uvredljivi tekst koji je na svome Facebook profilu sasuo Pupovcu. Izvrijeđa li se Pupovca kao običnog predsjednika srpske stranke, to je jadno. Ali ako se obračuna s Pupovcem kao mrskim četnikom, “koji je jedinica zla i zločinačke politike prema vlastitoj domovini”, onda Glavaš više nije jadan i mizeran, nego hrabar.

Glavaš je takav um, tako rezonira i takvu će politiku voditi sve dok ima stranku i dok ima ljudi koji za nju glasaju. Glavašu i njemu sličnima se može zakonom ili bilo kojim drugim aktom zabraniti kandidatura, ali se ne može i neće zabraniti njegova politika. A ona će živjeti sve dok ima podršku u narodu. Glavaš je živi i aktualni primjer SDP-ova promašaja u sastavljanju izmjena Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski Sabor. S nemuštom i na brzinu sklepanom formulacijom o ograničavanju pasivnog biračkog prava za pravomoćno osuđene osobe nisu postigli baš ništa. Čak nisu ni Glavaša eliminirali. Napravili su cirkus od zakona, kao i procedure njegova donošenja. Da su u svoj stranački Statut stavili odredbu da na SDP-ovim listama (kao ni u stranci) nema mjesta osuđivanim osobama, postigli bi puno više. Ovako su se izblamirali jalovom političkom trgovinom, a Glavaš im se smije u lice.