Godinama je čekala da se njezin suprug vrati i teško se mirila sa sudbinom da se to nikada neće zbiti. Danas zna na kojem je mjestu ugašen njegov život, ali ni nakon dvadeset i jedne godine ne zna gdje je on. Postoje svjedoci stradavanja 29-godišnjeg Peje Glavaševića – Zec, Biki i Hrgović. Bili su s njim u kombiju koji se pretvorio u plamteću buktinju kada je na njega ispaljena granata. No, nema svjedoka koji bi Glavaševićevoj udovici Kati rekli gdje je Pejino tijelo, da ga konačno dostojanstveno pokopa i ode na njegov grob zapaliti svijeću.
Vojnici su im mahali
– Nitko mi nikada nije ni došao službeno reći da je moj suprug poginuo. Potkraj srpnja djeca i ja otišli smo s Crvenim križem u Selce, Pejo je k nama došao na dva dana u osmom mjesecu. Govorili su nam da je u Vukovaru mirno, a kad smo se htjeli vratiti, kazali su da ne dolazimo – priča dok prebire po uspomenama.
I ona i suprug, s kojim ima dvoje djece, bili su do rata zaposleni u tvornici Borovo. Podigli su kuću u Borovu naselju i baš se kanili useliti u svoje kad je sve pošlo po zlu. U svibnju 1991. godine dogodio se zločin u Borovu Selu, masakrirano je 12 redarstvenika, počele su straže... Pejo Glavašević nije dvojio, priključio se obrani svoga grada. Ubrzo je postao zapovjednikom jednog voda. Osim po hrabrosti i srčanosti, suborci će ga upamtiti i po tome što je kazao da mu se čini da će i on i drugi vojnici zbog toga što brane svoje jednoga dana odgovarati. Nisu mu vjerovali, a povijest će kasnije pokazati da su trebali. No, tada su ratnici vjerovali da zbog stvaranja vlastite države nitko ne može odgovarati i biti kriv...
Tog 14. rujna 1991. godine kombi s petoricom vojnika, koji je vozio Ante Vrbat, Brođanin iz 1. gardijske brigade, Tigrova, krenuo je iz Ličke na Trpinjsku cestu, u ispomoć Blaginim dečkima.
– Vojnici pokraj kojih su prolazili mahali su im. Oni su mislili da ih pozdravljaju, a zapravo su ih pokušali zaustaviti – govori Kata Glavašević.
Izletjeli su pred tenk. Glavašević i Vrbat, obojica očevi dvoje maloljetne djece, na mjestu su poginuli. Trojica njihovih suboraca preživjela su.
Udarci birokracije
Tijelo Ante Vrbata ekshumirano je 2004. godine. S njegovom udovicom Darinkom, koja se s kćerima doselila u Zagreb, Kata Glavašević upoznala se za jedne identifikacije. Ante Vrbat pokopan je u Zagrebu, na groblju Miroševac. Njegov suborac Pejo Glavašević još uvijek nije našao svoj mir.
A uza sve nedaće koje su je zadesile u životu, Kati Glavašević dodatnu muku stvorila je administracija. U smrtni list upisali su joj da je njezin suprug poginuo 9. studenog, a ne 14. rujna. – Nisam gledala što pišu, a kad sam vidjela, ispalo je da sam ja kriva, da moram tražiti ispravak njihove greške... – govori Kata Glavašević. Uslijedio je novi udarac birokrata – kazali su joj da ne može dobiti obnovu jer prije rata nije bila prijavljena na adresi svoje kuće.
– Ali, mi smo bili podstanari. Kuću smo tek dovršili, nismo se stigli useliti, promijeniti dokumente, upisati adresu – ponavljala je.
Kata Glavašević danas živi u Rijeci. Vukovar posjećuje, ali tamo više nikada neće živjeti.