Glazbeni session Gorana Bregovića s tamburašima i Tifom u očevu vinogradu

Gorane, kad je Sv. Petar Čvrstec vidio ovoliko automobila? – pitam Bregovića kad smo izašli iz kolone automobila koja je stigla u miran prigorski kraj. Nedaleko od Križevaca, prošlog utorka po gustoj jutarnjoj magli koja je, uz pohabane seoske puteve, prijetila da se svi skupa putem pogubimo. – Vjerojatno nikada – odgovara Bregović kroz smijeh, temeljito pripremljen da pokaže vinograd i kuću svojega oca. Kao pravi domaćin izašao je on malo ranije iz automobila i pitao žele li baš svi ići tih dodatnih nekoliko kilometara po neasfaltiranom seoskom putu i svi su, naravno, rekli da hoće.

Izgledalo je kao da je Salvador Dali naslikao prizor u kojemu vinograd Bregovićeva oca i kuća s druge strane ceste, uronjeni u maglu, trebaju razbistriti porijeklo inspiracije i odgovoriti na pitanje zašto Bregovićeve pjesme i dan-danas pjeva sve živo... Ako je dovoljno imati porijeklo sa sela, što je Bregović u vrijeme Bijelog dugmeta objašnjavao rečenicama poput „ja sam seljačko dijete" ili „svi smo mi seljaci u trećem koljenu", bilo bi idealno za sve.

Ali baš i nije tako. Nevezano odakle smo i što smo, ostaje činjenica da su jedino Bregović i Laibach iz rocka s ovih prostora uvjerili ostali dio planeta u svoju viziju, koja traje već 40 godina u slučaju Bregovića. Ni ozbiljan i velik uspjeh koji ima u svijetu ne sprečava Bregovića da u 66. godini s energijom neusporedivom mnogo mlađim glazbenicima, svirajući 130-140 nastupa godišnje po cijelom svijetu, tu u selu svojega oca govori o prošlosti i korijenima inspiracije.

Malo kasnije kuca na vrata trošne susjedne kuće i pita: „Ima li koga?", želeći nas upoznati s rođacima.

Ulazimo u mračnu sobicu koja kao da je iz Gruntovčana, u kojoj se čovjek od nekih 90-ak godina, sjedeći na prastarom kauču, sjeća Gorana kao da je bilo jučer, i kao da nije došao s nekog drugog, rock-planeta. Ovdje to nije bitno i nema nikakvu važnost, ovdje je važno da se obojica prisjećaju kako je pas Bicko skoro ugrizao Gorana kad je bio mali, a susjed s kojim razgovara ga je spasio. Ispred kuće veliki stari traktor, TIM-ov, koji mu je Goran davno nabavio, preko veze, i koji još uvijek tu stoji. I radi. Dok drugi pas pokraj kuće razdragano laje, jer ovoliko ljudi nije vidio godinama, žena s druge strane ceste viče: „Gorane, kako ste? Lijepo da ste došli". Ništa mi nije jasno, kao što ni tim ljudima uopće nije bitno da je Bregović zvijezda međunarodne reputacije, jer kao da se ništa nije promijenilo. Vjerojatno i nije.

Emotivna svirka

Putem natrag Goran pokazuje zavidnu pripremljenost za lokalnu povijest; „Sv. Petar Čvrstec poznat je i po pjesniku Zvonimiru Balogu i po glumici Vanesi Radman", da bi malo dalje pred Balogovom rodnom kućom recitirao stihove Balogove pjesme „Magla". Nisam je čuo od školskih dana, ali ako je potražite na internetu, a sjajna je, možda ćete prepoznati korijene Bregovićeve jasnoće i prodornosti u stihovima koje je godinama pisao, a koje i danas pjeva sve živo.

Stižemo na seosko imanje Rakić pokraj Križevaca gdje čekaju Tifa i Alen Islamović, ali i lokalni tamburaši s kojima je u planu snimanje nekoliko pjesama i dokumentarca za CMC televiziju. Nakon 20-ak minuta uvježbavanja počinje vrlo emotivna svirka, otprilike kao da gledate Rya Coodera i članove Buena Vista Social Cluba. Nije pretjerana usporedba, prvi bi je priznao sam Cooder, kao što je to učinio i Cooderov i Bregovićev prijatelj Eric Clapton kad je prije nekoliko godina tražio da se nađe s Goranom. Malo kasnije za ručkom pitam Bregovića dođe li mu da unatoč svim svjetskim pozornicama ovako u miru svira za dušu. „Naravno, pitao sam Claptona što mu je trebalo da s Derek & the Dominosima 'izgubi' godinu-dvije, kad je početkom 70-ih hodao s njima po Americi i maknuo se iz medija, a on mi kaže: 'Bilo mi je dosta svega, samo da odem i sviram glazbu koju volim'".

Tih sat vremena probe i svirke ulazi u rang onih klupskih poslastica, ili „aftera", kad platite masnu cijenu ulaznice da biste vidjeli neke poznate zvijezde kako sviraju iz gušta. Često sam ga gledao na koncertima, ali ni meni nije bilo jasno kakav je Bregović muzičar kad se nađe u ovakvoj situaciji, s glazbenicima koje nikad prije nije vidio. Sigurnom rukom i glasom svima je objasnio što je trebalo, ispao je odličan etnosession, pa se opet pokazala ispravnom stara Bregovićeva izjava još iz Dugmeta: „Sve će se riješiti za instrumentima". Jer, u prijevodu, tu nema muljanja i vidi se tko što zna i može, ostalo je nategnuta filozofija.

„Nakon 10-15 minuta stvari se kreću i razviju, ovo su odlični muzičari. Kad si s muzičarima koji sviraju tradicionalnu muziku, oni nemaju problema koje imaju ovi koji nekog imitiraju. Gdje god ih povedeš, oni su na svome i to ide lako. Koji put je teško naći intonaciju pa se malo razvlači, ali pjesma uvijek mora biti na rubu neke male muke da bi izašla dobro. Tako, moje su intonacije uvijek malo 'na rubu'".

Za čovjeka koji je htio biti sve samo ne dosljedan, Bregović je u ovoj 40. godišnjici od osnutka Bijelog dugmeta ostao dosljedniji od mnogih. „To je prirodno", govori, „...ti znaš da su mnogi na kraju završili s country sviračima, i Knopfler i Clapton i Ry Cooder. Svi koji imaju malo mozga, na kraju im je najljepše s narodnjacima. Ovi drugi koji idu na glamur, oni ostanu u glamuru cijeli život. Ali ako hoćeš da ti je lijepo, sjediš s ovakvim ljudima i sviraš".

Tu negdje, nakon snimanja nekoliko pjesama, netko je viknuo: „Ostanete li bez posla, imate ga ovdje, odmah kupujem sto gaža". „Rijetko imamo priliku čuti prvoligaše izbliza", kaže Goran i dodaje: „Tifa je prvoligaš. Imao sam sreće, recimo, gledati Dire Straits u malom klubu dok je još Knopfler pričao viceve, poslije, kad su postali velike zvijezde, više ih nikad nisam htio gledati. Gledao sam AC/DC u Roundhouseu u Londonu, pa onda cijelu tu generaciju – Blondie, Ramones, još dok su svirali u CBGB-ju. Velika je stvar prvoligaša vidjeti izbliza. S Tifom i Alenom odavno nisam sjedio ovako i svirao sa samo nekoliko instrumenata. Htio sam prije ove turneje malo proputovati Hrvatskom, sjediti po birtijama, piti i svirati s lokalnim sviračima. To mi je lijepo, jučer sam bio u Splitu, s nekom smo klapom svirali i pjevali. Želiš li se obradovati, onda je to to, vidiš koliko je ovo bilo radosno, svima su samo osmijesi na licima. Jebeš muziku ako ti ne napravi radost, ako se nešto nateže na silu".

Tradicijski melos

Budući da je rock u suštini narodna glazba, nastala kao spoj countryja i rhythm and bluesa, pomalo je besmisleno da se kod nas u 21. stoljeću, u vrijeme vladavine world music scene i lokalnih proizvoda i začina, provincijalno omalovažavaju domaći sastojci, pa i u glazbi. Bregovićeva satisfakcija nesumnjivo je da je to isto tvrdio i radio prije 40 godina, na početku Dugmeta.

"Pa, naravno, svaka muzika izašla je iz narodne. Dan prije nego što sam bio kod Stankovića na televiziji slušao sam jedan koncert gdje su svirali Stravinskoga i Rahmanjinova, i to je krvavo. Kad bi izbacio sve što je na tom koncertu bilo inspirirano ili povučeno iz tradicionalnog melosa, ne bi ostalo puno toga. Jer svaka muzika koja je vrijedna mora imati veze s podnebljem iz kojeg je izašla".

Od slavonskog drmeža u „Da sam pekar", do zadnjeg albuma Dugmeta „Ćiribiribela" pa sve do danas, Bregović bez ikakve velike mistike ponavlja da je „stiskao isti gumb"; „Jučer sam bio u Splitu, ja sam cijelu 'Ćiribiribelu' napisao u Dalmaciji u stanu svog tate, nije moglo proći, a da se na kraju to ne osjeti. Znaš kako je to bilo, roditelji te ostave u svibnju i dođu po tebe na kraju rujna, a ti si kod babe, tatine ili mamine. A moji su s tatine strane iz Čvrsteca, a s mamine iz Čemernice kod Virovitice. Tako da sam dolazio ovamo, nije to sad da sam isisao iz prsta što mi pjesma sliči na drmeže, to je logično".

Odličan Orkestar za vjenčanja i sprovode, s trubačkom sekcijom popunjenom akademskim glazbenicima, primjer je ozbiljnog sviračkog stroja s kojim Bregović po svijetu danas nastupa od Seula do Moskve i Buenos Airesa. Paradoks je da neki kod nas, koji „idu na narodnjake", daleko banalnije od Bregovićeva sofisticiranog etnokoncepta, zazivaju „električno Dugme", bez obzira na to što je ovo danas daleko uzbudljivija verzija te glazbe. „Sve pjesme koje u Dugmetu valjaju inspirirane su nečim direktno iz folklora", govori Bregović. „Sad sam baš razgovarao s ovim tamburašima o tome odakle je taj komad iz refrena? Te su pjesme u prirodnom ambijentu kad su okrenute narodnim instrumentima, sad kad smo ih svirali, kao da su oduvijek bile takve. To je tako, sve što je u Dugmetu valjalo, imalo je neki korijen tu. Ne mogu zamisliti da se Dugme ne bi razvijalo, nemoguće je da bi ostalo isto. Mogu sasvim lako zamisliti da bi ova formacija u kojoj sad sviram bila put kojim bi Dugme krenulo. Bilo to s Bebekom, Tifom ili Alenom, ali logično je da se radi sa zadnjim pjevačem. Radio sam prije deset godina sa svom trojicom, ali to je bilo u onom Coca-Colinu aranžmanu. Sad sam se baš obradovao u Puli i Mostaru kad se pojavio i Tifa, lijepo je to otpjevao, ima nešto što te uvlači u pjesmu kad je on pjeva, ima taj neki magnet".

Kad sam gledao prvi koncert ove aktualne proslave Bijelog dugmeta lani u Ljubljani, niz poznatih pjesama, odlična svirka Orkestra i emotivno pražnjenje publike bili su sasvim dovoljni. Uobičajeno bijela rasvjeta, za koju Goran kaže tehničaru: „Upali svjetla kad izađemo, gasi kad je gotovo i ne diraj između", ne remeti koncert koji je važniji po sadržaju i katarzi nego po formi. Tada sam rekao redatelju Tomažu Panduru, koji je stajao kraj mene: „Pazi ovo, samo bijela svjetla", na što mi je odgovorio: „Zato sam ovdje!".

Svi bi htjeli surađivati s Bregovićem koji usporedno radi na nekoliko projekata. „Evo, sad sam prihvatio jednu veliku narudžbu za simfonijski orkestar u Francuskoj i pišem im glazbu za srpanj, zbilja se puno radi. Završavam i album „Tri pisma iz Sarajeva" koji izlazi u travnju. Ako se sjećaš, imao sam jednu ploču „Tales and Songs from Weddings and Funerals" koja je imala neke dijelove složenije, zborske i instrumentalne, ali imala je i vokalne pjesme. Ovo će otprilike imati tu strukturu, bit će ta tri dijela mog violinskog koncerta koji sam ranije radio, pa šest pjesama koje će izvoditi kršćani, muslimani i židovi, i bit će jedna pjesma o Sarajevu, znači sedam pjesama i tri instrumentalna dijela. Bez obzira na to što je ta metafora Sarajeva – koje šalje upozoravajuću poštu po svijetu – možda malo tmurna, zapravo će biti vesela ploča".

„Uh, domaći rezanci", komentira Bregović dok juha stiže za stol. Pitam ga hoćemo li prekinuti razgovor dok ručamo, kaže: „Ne, ne, samo vozi, samo da čitatelji ne čuju da mljackamo (smijeh)". „Pet različitih koncerata sviram ove godine, a narudžbe su mi nekako najdraže. U povijesti umjetnosti, što bi ostalo da odbaciš sve narudžbe koje su bile? Ne bi bilo Shakespearea, ne bi bilo Michelangela, ne bi bilo ničega da nije bilo narudžbi. To je dobra pozicija za umjetnika, imaš datum kad moraš završiti, što je divno. A onda, i plaćen si, što je vrlo bitno za umjetnike tako da i ja, kao i svi, volim narudžbe i prihvatim neku svake dvije-tri godine. I odradim je bez obzira na to kakva je frka jer znam da se tad i tad izvodi taj komad, moram ga dovršiti. Tako sam uvijek zamišljao slobodu, ne znam kakvu bi bolju slobodu umjetnik mogao imati od one da za novac radi to što bi radio i besplatno...".

Stati ili ne i kada? Otkud energija za respektabilan radni raspored na svim kontinentima koji uključuje 120-130 nastupa godišnje? „Kada mi se svira, samo sviram, kad zamisliš da je cijelo Dugme oko stotinu pjesama i svake dvije-tri godine bilo je po 20-30 koncerata, zbilja sam malo radio, nemoralno je tako malo raditi u tom vremenu kad svi rade. Zato sam svjež, u mojim godinama ljudi su već umorni od svega, ali tako se naštimalo da mi je sve došlo naopačke, radim u vrijeme kad drugi hoće u penziju".

>> Goran Bregović: Ja ne mogu naći neprijatelje, nemam koga mrziti 

>> 'Štulić je amater koji nikad nije postao profesionalac, a Huljić je talentiran kao vrag'