Ubilo me svaki dan moliti nekoga za posao. Kad bih se pojavila gledali su me sumnjičavo, uz sažaljenje. Mislili su da samo zato što sam oboljela od cerebralne paralize ne mogu kvalitetno obavljati svoj posao, priča nam 23-godišnja Tatjana Glavina, koja se nakon dvije godine kucanja na tuđa vrata odlučila pokrenuti pomoć sebi i drugima. Uz pomoć humanitarnih organizacija dobila je strojeve za preradu plastike i danas s još nekoliko invalidnih osoba bilježi uspjehe.
Podstanarski život
Od rođenja suđene su joj bile samo bolesničke sobe. Volja njezina oca Tonče nije joj dopuštala nikada da klone duhom, čak što više, ojačavala ju je i u krhkom tijelu rađala velikog borca. Uvijek sam željela, kao ostala djeca, nositi ruksak na leđima. Ako bi bio samo malo teži padala sam pod njim. Ruke i noge su mi bile pune modrica, no nikad nisam plakala. U bolnici su me naučili kako se obraniti sjeća se Tatjana.
Nakon završene osnovne škole Tatjana se preselila u Mostar, u podstanarsku sobu. Za četiri godine školovanja izostala je samo sa dva školska sata. Za dvije godine volontirala je u velikom broju udruženja za djecu s posebnim potrebama. Kaže kako je sebe poznavala, no željela je upoznati druge i vidjeti s kakvim se problemima susreću. Obično je pravilo da niti jedno zlo ne dolazi samo.
Životna prekretnica
Zbog teške majčine bolesti, karcinoma i problema sa srcem, Tatjana je morala napustiti svoju podstanarsku sobicu i vratiti se u obiteljsku kuću u Knešpolje. Život tada ni djevojčice, a niti djevojke, potpuno se preokrenuo. Dan joj je počinjao ujutro u šest sati, a završavao u noćne sitne sate. Nakon školskih obveza morala se posvetiti kući i mlađoj sestri. Majka Ljilja stalno je bila u bolnicama pa je Tatjana preuzela sve kućanske obveze.
Kada bih završila svoju zadaću, a pisala sam je u trgovini gdje sam mijenjala mamu, pomagala bih sestri u učenju. Ono što vas u životu ne uništi, ojača vas. Tako je i mene. Više nisam bila u prilici plakati nad svojom sudbinom.