U Glini svi spominju šerifa i dojam je da bi danas, da nema tog šerifa, tko zna što bilo s Glinom. Ali šerif nije Šerif, nego Sherif grupa koja u Glini, u svojem Drvnom centru, zapošljava 380 radnika s ovog područja. Većina ih je našla posao ondje zadnjih nekoliko godina, baš kada je Hrvatsku zatekao val iseljavanja. Plaća je, čujemo, sasvim O. K. za drvnoprerađivačku industriju, često u tvrtki rade i suprug i supruga, pa skupe oko 8000, 9000 kuna neto mjesečnog prihoda, što je za ovdašnje ljude očito dovoljno.
Tako tih 380 ljudi i njihovih obitelji, dodavši i još nekoliko stotina zaposlenika glinske Vivere i Kaznionice, ima razloga ostati u ovom gradu koji je sredinom 19. stoljeća bio središte zbivanja. Josip Jelačić, Ivan Trnski, Petar Preradović, Josip Runjanin koji je ovdje uglazbio hrvatsku himnu, Ante Kovačić – svi su oni bili u Glini. Ovdje je 1759. utemeljena prva slobodnozidarska loža u Hrvatskoj, a za Drugog svjetskog rata osnovan SKD Prosvjeta te djelovala poznata Centralna kazališna družina pri ZAVNOH-u.
A danas je Glina ipak – izvan svih zbivanja. Tek tu i tamo u medijima se čuje za taj grad, najčešće oko obljetnice Oluje, i obljetnice stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu. I sada u kontekstu posjeta Hrvatskoj predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, a sve zbog njegova govora iz ožujka 1995. godine u bivšem glinskome Spomen-domu žrtava fašizma, koji danas nosi ime Hrvatski dom.
– Rane polako zacjeljuju, rat je iza nas, mi se moramo okrenuti budućnosti, stvarati nove vrijednosti uz pomoć kojih će se ljudi zaposliti i neće odlaziti iz naše Gline. Glede Vučića, ne znam, on sada, za razliku od 1995., ima neku državnu funkciju. Dolazi kao predsjednik i nadam se da će taj njegov posjet Hrvatskoj pomoći suživotu i poboljšanju života i Srba i Hrvata i ovdje – govori nam glinski gradonačelnik Stjepan Kostanjević (HDZ) koji je prije dvije godine zamijenio tragično preminulog HSLS-ova gradonačelnika Milana Bakšića.
A taj rat ostavio je velik trag. U samom središtu brojne su napuštene kuće, porazbijani izlozi, propale fasade nekoć lijepih kuća, a nekadašnji proizvodni pogoni Pamučne predionice, Prehrane i Željezare devastirani su. Srećom, opet je tu Sherif koji je kupio i obnovio neke pogone, ali ako se ode izvan grada, tu je situacija još i gora. Ima potpuno devastiranih sela s tek jednim ili dva stanovnika, bez struje, a do kojih se može doći samo blatnjavim putevima.
Uz te posljedice Glina je tijekom Domovinskog rata imala 392 civilne i vojne žrtve, a i sam gradonačelnik u ratu je ostao bez noge, vojni je invalid.
– Platila je Glina veliku cijenu u ovom ratu, na obje strane, a to se najviše vidi u tome da je broj stanovnika s 23.000 pao na 9000 i na nama je da zaustavimo taj trend pada stanovnika. Danas, srećom, nema većih problema u odnosima Srba i Hrvata, a životni problemi su nam isti – kazuje Kostanjević.
Problem loše ceste
Naime, unatoč uspješnim tvrtkama i ovaj je gradić na Banovini osjetio posljedice iseljavanja. Popis birača upućuje na to da se od lipnja 2013. do lipnja 2017. broj birača u Glini smanjio s 8997 na 7642.
Sada je osnovni cilj omogućiti ljudima uvjete da ostanu u Glini. Grad sufinancira prehranu učenika u školama, osigurava besplatne udžbenike, u vrtiću godišnje daju 1,8 milijuna kuna. Mjesta u vrtiću ima, a ove je godine ondje čak i desetak mališana više. Subvencioniraju otvaranje obrta, daju i subvencije poljoprivrednicima.
– No, nismo time zadovoljni. Svake nam godine ostaje neiskorištenih sredstava, ne javi se dovoljno ljudi. Ljudi se ne bave više poljoprivredom. Svako seosko domaćinstvo ovdje je držalo stoku, uz redovni posao, a Gavrilović je sve otkupljivao i toga sada nema – kazuje Kostanjević.
Bio je u Glini nekoć, nakon Rume, najveći stočni sajam bivše Jugoslavije. Dolazili su čak i Talijani, pa je ovdašnji seljak mogao sve prodati u jednome danu. Banovina je tada imala 36.000 krava, Glina danas tek 800. Ostaci ostataka nekadašnje poljoprivrede...
– A i ceste su problem. Ako cesta nije dobra, ljudi neće ni htjeti živjeti tamo, ako ne možeš na posao, djeca u školu... – dodaje gradonačelnik. No, ipak, ima pomaka. Od 2012. do danas broj nezaposlenih smanjen je s 1100 na 720, baš u razdoblju kada je Sherif ulagao i zapošljavao. Dio se jest iselio, no ipak je bilo zapošljavanja.
– Mladi obrazovani nemaju perspektivu u Glini jer za njih nema radnih mjesta. Hipp i Sherif traže uglavnom osobe sa srednjom stručnom spremom. Osoba koja ode na fakultet nema se što vraćati jer nema što raditi – govori 31-godišnji Glinjanin Radomir Lončarević, koji je na lokalnim izborima predvodio svoju nezavisnu listu koja je osvojila četiri mjesta u gradskom vijeću, od njih 15.
On smatra kako Glinu, ali i cijelu Hrvatsku, sputavaju politika i stranke. Ali da vremena više nema.
– Od nas 20-ak iz mog gimnazijskog razreda samo nas je četvero ostalo u Glini. Ostali rade u Zagrebu ili vani, većina u Irskoj. Ne vjerujem ni da bi se više vraćali ovdje i da ima posla. Nije to više samo pitanje plaće nego cijele kvalitete života. Ljudima smeta to što se sve vrti oko politike, a obrazovanje, kultura je sve sa strane. U Gradu ugase projekt termalnih voda, a kupe novu Škodu Superb koju ne mogu voziti po našim lošim cestama. To ljuti ljude – govori Lončarević, zaposlen na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu.
I on potvrđuje kako u Glini danas nema međunacionalne nesnošljivosti, dodaje i da su odnosi Hrvata i Srba u samom gradu bili solidni prije rata, a mnogi brakovi miješani. Za Vučića kaže kako je njegovo mišljenje da nema problema oko njegova dolaska u Hrvatsku.
– Ali bi se ipak trebao barem ispričati za te riječi koje je u ono vrijeme govorio – dodaje Lončarević.
Srpska pak zajednica, koja je 1991. u Glini činila 60 posto stanovništva, a danas je na 28 posto, od Vučića očekuje pomoć ovim krajevima.
– Vučićev dolazak trebao bi se temeljiti na tome da pomogne ljudima srpske nacionalnosti, da im pomogne u rješavanju osnovnih životnih problema, jer mi ovdje nemamo riješenu osnovnu životnu infrastrukturu – ogorčena je Branka Bakšić, dogradonačelnica Gline iz redova srpske manjine.
– Ljudi u ruralnim dijelovima Gline nemaju struje. Priključak je 7800 kuna, što je previše za nekoga s malom mirovinom ili socijalnom pomoći, a takvi su većina u tim selima. Sramota je da se u deset godina nigdje ne može naći taj novac. Sramota je da ljudi u Hrvatskoj i Europskoj uniji nemaju struje u 21. stoljeću. Ni SDSS, ni SNV, ali ni Grad nije mogao naći 78.000 kuna da deset ljudi dobije struju, a do njih se mora dolaziti preko porušenih mostova i blatnjavih putova – dodaje Branka, koja s gradonačelnikom, kaže, ne surađuje.
– Ignorira me. Nezavisna sam, nemam ruku u vijeću, pa nisam zanimljiva – napominje zamjenica gradonačelnika koja također potvrđuje kako nekih nacionalnih netrpeljivosti u gradu nema. No, srpska manjina ipak ima problem.
– Ne poštuje se zakon o zapošljavanju manjina u javnim službama. Recimo, u gradskoj upravi nemate zaposlenog nijednog pripadnika srpske nacionalne manjine – ističe Branka Bakšić.
S druge strane, u tako puno spominjanoj Sherif grupi zapošljavaju sve. Radnika im nedostaje. Prije deset godina stigli su u Glinu i kupili manju pilanu, a danas se prostiru na pola milijuna četvornih metara i imaju prihod od 350 milijuna kuna. U svojim pogonima prerade godišnje 150.000 kubika drveta u razne proizvode, od čega gotovo 95 posto ide za izvoz, najviše u arapske države preko luke Raša koju imaju u koncesiji. Izgradili su ovdje i dvije energane i toplovod pa sada griju javne zgrade. Od njih u Glini živi i stotinjak radnika kooperantskih tvrtki.
– Nemamo veliki izbor zaposlenika, nema ljudi. Mi sada sami ulažemo u obrazovanje naših djelatnika, za strojare, vozače... Nemamo vremena čekati da to odradi Zavod za zapošljavanje jer nam radnici trebaju odmah. Sa srednjom školom smo pokrenuli dualno obrazovanje, kupili im strojeve. Svaki nam dan neki radnici dođu, neki odu, odljev je veliki, ali je to i dobro jer se plaće moraju povećavati. Lani smo digli plaću 25 posto, naše su plaće 50 posto veće od prosjeka u branši. Tako ih ipak uspijemo većinu zadržati – govori nam mladi Elmor Baraković, direktor Drvnog centra Glina, iz treće generacije obitelji koja od 1989. upravlja grupacijom Sherif.
Kuća hrvatske himne
Puno im je veći problem s obrazovanom radnom snagom jer grad nema dodatnih sadržaja koji bi privukli inženjere iz Zagreba da se odluče živjeti u Glini. Potpore države i lokalne samouprave baš i nema.
– Grad Glina u svemu ovdje stihijski je profitirao od nas i Vivere. Nemaju ni oni kadrovskog kapaciteta za nešto bolje, javne službe također su destimulativne jer nema poštenog napredovanja. Meni smeta što u Hrvatskoj nismo svi u istoj poziciji. Recimo, neke slične tvrtke u Petrinji i drugdje ne plaćaju komunalnu naknadu, a ja ne smijem ni reći koliko je plaćamo. Znam da Grad nema drugih izvora da se popuni proračun, i tu je teška situacija, ali ipak se treba razmišljati o investitorima. Čini se kao da svi oni, u svim sferama vlasti nevezano uz stranku, misle da mi poduzetnici jednostavno moramo biti ovdje gdje jesmo – napominje Baraković.
Problemi su za ovdašnju drvnu industriju i drugi poput raspodjele drvne mase te nesređenih katastarskih knjiga koje onemogućavaju daljnje investicije. Ljudi jednostavno ovdje nisu provodili ostavinske rasprave tako da se na pojedinim česticama može naći i 50-60 vlasnika, među kojima i oni preminuli prije stotinu godina.
– Htjeli bismo toplovod proširiti na stambene zgrade, no one nisu ucrtane u zemljišne knjige. Ondje je i dalje ucrtana livada. Sustavno se oko toga nije radilo ništa, a gruntovnica je temelj za bilo kakve daljnje investicije, dok građani gube priliku za jeftinijim grijanjem – rezigniran je direktor Drvnog centra Glina koji je u ovo područje do sada investirao oko pola milijarde kuna. Sljedeća im je na redu gradnja pogona za izradu drvenih kućica, a prva narudžba već je stigla sa Zrća.
Dio tog investiranja sigurno osjeća i gradski proračun koji je ove godine čak deset milijuna kuna veći od lanjskog. Pa planiraju ipak neke sadržaje koji bi mogli podići razinu života u ovom gradu. Uređenje parka bana Jelačića, uređenje Interpretacijskog centra Vojne krajine koji će biti u Glini, uređenje Kuće hrvatske himne, gradnja Memorijalnog centra Domovinskog rata... Nadaju se da bi to u budućnosti moglo privući i pokojeg turista u ovaj grad nadomak Topuskog i tamošnjih izvora termalnih voda.
Ima i tamo gradska uprava, gradonačelnik, tajnica, zamjenici, savjetnici, šefovi u komunalcu... Sve je to na državnoj sisi.. Tj. Poslovi iz snova.