Globalno zatopljivanje je možda sporno, ali globalno zaglupljivanje je činjenica

U vremenu osrednjih čak i žirafa ostane bez glave, iako je to što strši iznad prosjeka posve prirodno. Da, stupanj globalnog zatopljenja danas možda još i jest sporan, ali globalno zaglupljivanje je notorna činjenica. Jedno s drugim spaja se u rezultanti društva što se ponosi s činjenicom depersonalizacije. Više nema jakih ličnosti gotovo ni u jednom društvenom segmentu, a ako se i pojave ubrzo se poradi na njihovoj kompromitaciji. Umjesto njih prevladava društvena konfekcija, po modelu nogometaša Barcelone; iste veličine, sličnog izgleda, trče uokolo, zuje, ne pitaju puno, unedogled ponavljaju naučene šablone i tu su ne da igraju, nego da daju golove.

Uspjeh iznad imaginacije doveo nas je do onog imperativnog ruba što može imati jedan jedini ishod – imploziju. “Barcelonin sindrom” vrijedi i u politici. Bezlična masa sivih odijela kulja hodnicima opskurnih institucija što su tek vanjska manifestacija tajnih centara moći. Nemate više državnika, prevladali su birokrati. Gledajte sve na našem primjeru. Sjeća li se itko većine ministara iz dosadašnjih hrvatskih vlada? Ljudi koji su, poput ovih sadašnjih, u nekom trenutku, punili medije, danas su pokriveni muljem zaborava, a one kojih se sjećamo zapamtili smo zbog skandala, izrazite neinteligencije, gafova, poreza koje su nam nametnuli. To je njihovo prokletstvo; biti zapamćen po onome što si najprije htio da se zaboravi. A s tog aspekta blagoslov je biti zaboravljen.

Zato im se, kao antipodi, pružaju te dvije mogućnosti i nije teško pretpostaviti čemu teži ionako netalentirana bulumenta osrednjih u toj općoj igri skrivača. Osrednji znaju da zauzimaju pozicije kojima nisu dorasli, da obavljaju poslove koje ne znaju raditi i da dobivaju novac koji ne zaslužuju. Samo, to i jest predumišljaj sustava u kojem je uspostava kontrole apsolutno važnija od kreacije. Isključivo će osrednji bespogovorno provoditi, jedino će oni slijediti, služiti, puzati, i ubijati ako treba, kad se to od njih zatraži. Zato je lijep ovaj svijet u svojoj kontradikciji – globalizacija je dovela do uništavanja svega onoga što je trebalo čuvati njegovu pluralnost.

Različitost mišljenja morala je biti jedna od osnovnih komponenti spomenute pluralnosti, ali se pretvorila u opravdanje za primjenu sile da bismo svi počeli misliti isto. Inverzija logike dovela je do naglih i lančanih promjena, koje tutnje uokolo i pretvaraju nas u ono što nam se još jučer činilo da nikada ne možemo postati. Tiho se utapajući u osrednjosti postali smo neutralni promatrači vlastitih života. Pritom nas se uspjelo uvjeriti da biti poslušan znači biti politički korektan, a biti primitivan, znači biti ambiciozan i jak.

Tamo s kraja 80-tih postoji skeč sarajevskih Nadrealista koji danas na internetu možete pronaći pod nazivom “Bog za elektrotehniku i kompjutore”. Ukratko, u televizijskom studiju nalaze se profesor i voditelj i trebali bi razgovarati o računalima. Profesor je strpljiv, odmjeren, pristojan i spreman razgovarati o temi zbog koje je pozvan. Voditelj zakasni, nema pojma tko mu je gost, ne zna što bi s njime trebao razgovarati, cijelo vrijeme pljuje, šmrče, masira bosu nogu i profesoru ne dopušta da poveže dvije rečenice, vrijeđa ga i ismijava. Veliki finale dogodi se kada se telefonski javi gledatelj koji kaže da prosvjeduje i najdobronamjernije želi upozoriti na nedolično ponašanje profesora, jer je “zbog njega djecu morao odvesti u drugu sobu”.

Nekada je to možda i bilo smiješno, danas je to na svim programima. Naravno, zašto bi novinarstvo kao struka bilo izuzeto iz opće prevlasti osrednjih, kad mu je namijenjeno da bude njegovim izlogom. U tom izlogu bezobrazluk smo poistovjetili sa slobodom i sve je manje razgovora u medijima, a ljudi sve više viču jedni na druge. To nije model kojem bih volio pripadati. Ne, ne smatram da je u tome netko bolji ili lošiji, jednostavno smo drugačiji. Veselje nad istinom i nerazumijevanje upotrebljivosti istine stvari su koje nas razlikuju, jer nije novinar tu da bi tekstom ili nastupom slavio i producirao sebe, on bi trebao bit tu da posluži istini da dopre do čitatelja, gledatelja, slušatelja. Postavši transmisija moći, prestali smo biti posrednici iskrenog i logična je posljedica toga pitanje kredibiliteta. Sve je manje “žirafa” i u našim redovima, sve je više putar osrednjosti podmazao one vratne kralješke koji služe za olako savijanje. Svijet u kojem istina postaje pitanje hrabrosti ne može biti slobodan, već je to osrednji doživotni zatvor u kojem ćemo sami biti svoji tamničari. Nepoznanica je možemo li i u tome uopće biti barem dobri, a ne tek – osrednji.