Kada je prošlog tjedna karlovački Zorin dom objavio da je nakon duge i teške bolesti umro poznati hrvatski glumac Mladen Vasary, velika većina domaćih medija isticala je da je najširoj publici Vasary najpoznatiji po ulozi Pere Kvržice iz filma Vladimira Tadeja "Družba Pere Kvržice", snimljenog po romanu Mate Lovraka. Taj je film snimljen 1970. godine, a Vasary je rođen (u slovenskoj Lendavi) 1954. godine.
A može li se glumački opus jednog od najkompletnijih hrvatskih glumaca u novijoj hrvatskoj povijesti svesti na mladenačku filmsku ulogu, koju je snimio na početku svoje glumačke karijere, praktički kao dječarac? Doista ne može i ne smije. Jer, Vasary je bio institucija hrvatske kazališne scene, čovjek koji se potvrdio na europskim pozornicama, i to ne samo kao glumac nego i kao koreograf i pedagog, predavač na domaćim i stranim akademijama, umjetnik koji je surađivao i s profesionalnim teatrima, ali mu je nekako bilo draže glumački zanat brusiti na manjim scenama, sa suradnicima u koje je imao potpuno umjetničko, ali i ljudsko povjerenje.
I dok su svi mediji gotovo unisono isticali Lovrakova (odličnog) Peru, rijetko se tko dosjetio Vasaryjeva umjetničkog staža u kazališnoj radionici Pozdravi, koja je obilježila jedan dio povijesti Dubrovačkih ljetnih igara, ali i zagrebačkog i hrvatskog istraživačkog kazališta. Radionica koju je utemeljila mlada redateljica Ivica Boban nazvana je po možda i najpoznatijoj predstavi koju je iznjedrila, a tu se radilo o "Pozdravima", koji su nastali na osnovi tri stranice Ionescova teksta istrgnute iz njegovih sabranih djela. Od te tri stranice redateljica Ivica Boban i njezina tri glumca, Mladen Vasary, Željko Vukmirica i Darko Srića, stvorili su gotovo dvosatnu predstavu koja je igrana punih sedam godina, a proputovala je Jugoslaviju, Europu i svijet izazvavši velik interes i kritike i publike.
Predstavu je u Dubrovniku u Revelinu "škicnuo" i sam Eugene Ionesco, takva su to tada vremena bila i takve su to Igre bile, pohvalno se izrazivši o njezinoj kvaliteti. A da bi mogli odigrati tu dinamičnu i fizički zahtjevnu predstavu u punom sjaju, mladi glumci, tada još studenti glume, morali su i na vježbe karatea. Bio je Vasary devet godina i član zagrebačke Komedije, glumio je i u filmu "Živi bili pa vidjeli" Brune Gamulina, ali i u filmu Toma Stopparda "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi", bio je dirigent u predstavi "Proba orkestra", nastaloj prema Fellinijevu filmu u Zagrebačkom kazalištu mladih, a naredao je i brojne nastupe u zagrebačkom Knapu u predstavama koje je veliki Georgij Paro tamo režirao na tekstove plodnog komediografa Nine Škrabea.
U sjećanju publike sigurno će ostati i njegova amblematska kreacija Bažuleka u predstavi "Dobri čovjek Bažulek", a zanimljivo je da je nagradu hrvatskog glumišta za sporednu ulogu dobio baš za predstavu "Malo morgen", koju je producentski potpisao Knap, a umjetnički uspješni tandem Škrabe – Paro. U toj je predstavi igrao čak četiri lika, a kritike su bile doista vehementne. Ne čudi da je za taj nastup dobio i nagradu Bobijevih dana smijeha. A zanimljivo je da je Vasary bio i glavni glumac prve predstave koja je okupila Ninu Škrabea, Borisa Senkera i Tahira Mujičića, a to je predstava iz kazališta Trešnja "Bajka o kneževiću Sveboru i Svarožici Sunčici", koju je 1980. godine pripremila Studentska scena Malik Tintilinić. U predstavi su nastupali i Drago Mlinarec, Kuzma Kovačić, Marijan Hanžeković, Zoran Parać, Kreško Skozret...
Doista zanimljiva škvadra. Nemoguće je ne spomenuti i Vasaryjevu suradnju s kazalištem Ulysses. Igrao je na Brijunima Vasary u cijelom nizu predstava, ali najdulje u Shakespeareovu "Kralju Learu", i to kao Luda. Uloga je to koju je izvodio i ove sezone, opraštajući se s njom i od tog kazališta i od istarskih otoka i svojih brijunskih prijatelja. Surađivao je i s Teatrom Rugantino, a baš je ove godine u Teatru ITD premijerno izveo predstavu "Dvostruki aksl".
U toj je predstavi uz Vasaryja na sceni bio i Dražen Šivak, još jedan od domaćih glumaca kojega intrigira fizičko kazalište, neverbalni teatar i klaunerija i koji će vjerojatno postati legitimni nasljednik Mladena Vasaryja. I za sav taj zamršeni i nevjerojatno dinamični labirint predstava, uloga i umjetničkih suradnji, Mladen Vasary doista je dobio premalo nagrada, iako je u stručnim krugovima imao ogroman autoritet te je s pravom smatran jednim od najboljih naših glumaca.
Stoga se njegova duga karijera, koja nije znala za padove i nije tragala za smislom, doista ne smije svesti na mladenačku, premda uspješnu filmsku ulogu, jer je Mladen Vasary jedan od stožernih glumaca hrvatskog teatra u posljednjih pola stoljeća koji može izdržati i usporedbe s najvećim imenima hrvatskog glumišta.