Glumci se ne bore za uloge, bore se za preživljavanje

I dokoličarenje je lijepo i korisno iako ljudi ne razumiju da su u pogonu i u dokolici – smije se glumac Nikša Butijer, paradoksalno izjavi jedan od najzaposlenijih glumaca u Hrvata. I kroz razgovor s njim shvaćate u čemu je bit, kako uspjeha, tako i onoga što je htio reći - da i žuriti treba polako jer tada se posao radi kvalitetnije, a kvaliteta se traži i traje.

Tako i njega traže filmski redatelji pa je na 60. pulskom filmskom festivalu oborio osobni rekord glumeći u čak četiri natjecateljska filma, a jedan od njih, “Majstore” Dalibora Matanića, upravo gledamo i u kinima. U nostalgičnoj komediji o neskladnom braku i borbi nekoliko muškaraca za naklonost iste žene, glumi samo naoko grubog Baju, baš kao što je Nikša samo naoko miran i povučen čovjek.

Golotinja me uopće ne zanima

Lik Baje ne zna sa ženom ni sam sa sobom. Kako ste se vi snašli s njim?
– Scenarij je Dado pisao imajući za Baju u vidu mene, za Keku Aretu Ćurković, za ribara Bojana Navojca, a za majstora Gorana Bogdana. Baja je klasična hrvatska životna priča. U svijetu medija i iskrivljene stvarnosti postoje i ljudi koji preživljavaju od mjeseca do mjeseca, a da zapravo nisu svjesni što im se događa. To je i on. Pokušao sam na što jednostavniji način dočarati to lice iz provincije koja je u Hrvatskoj, koliko god mi uljepšavali stvari, sve izvan Zagreba.

Zagrebačka pretpremijera bila je na Dan žena. Kako ste tog dana iznenadili vama važne žene?
– Ne držim posebno do tog dana. Pamtim ga kao Majčin dan kada smo u Konavlima majkama izrađivali daščice, tanjuriće... Poslije su ga počeli rastezati, mijenjati mu termin, povezivati ga s jugonostalgijom... i vratilo se sve na dobri stari 8. mart pa sam i ja zaželio sve najbolje svojoj majci.
“Majstore” ste prvi put gledali u Puli. Kakvi su bili dojmovi?
– Pula kao Pula... 10.000 ljudi u Areni, djeca koja se smiju... milina. Čestitao mi je predsjednik Ivo Josipović, ali ne i Milena Dravić. Mislim da će se kino-publici svidjeti tih 75 minuta zabave.

Postoji li nešto što ne biste učinili za ulogu?
– Ne bih prihvatio ono što je glupo, blesavo ili opasno i vrijeđa ljudsko dostojanstvo bez opravdanja. Što se tiče, recimo, golotinje, do sada je nisam imao u opusu, a vjerojatno i neću. U svijetu interneta, kada je sve dostupno na klik, golotinja mi je poprilično besmislena i ne zanima me.
Kako ste počeli glumiti?
– U malim mjestima kao dijete si osuđen na dvije instancije - školu i crkvu. Naš svećenik u Cavtatu, don Mato Bogišić, bio je ljubitelj pisanja dramskih scena za djecu. Tamo je i počelo, ali nisam bio posebno inficiran glumom. Bez pretenzija sam otišao i na prijamni na Akademiju, prošao, pokušao učiti, a to radim i danas. Tko misli da je gluma “ovako malo”, grdno se vara. Gluma je cjeloživotno obrazovanje.

Koja vam je bila prva uloga?
– Nakon prve godine glume u Dubrovniku igrao sam u “Dubrovačkoj trilogiji” Joška Juvančića.
Jesu li vaši doma bili ponosni?
– Nisu imali pojma što to sve skupa znači. Oni su iz drugog svijeta, turistički su djelatnici, sada u mirovini. To je moj put i o tome kod kuće i ne razgovaramo, ali nikada nisu bili protiv mojeg izbora. Sve je to kod nas jednostavno.

Pomišljate li ponekad da sve ostavite i vratite se u Dubrovnik?
– Da, pogotovo kada osjetim da se u Hrvatskoj neke stvari ne mogu kvalitetno obavljati. Tada kažem: “Ma što ću se maltretirati po Zagrebu kada mogu pristojno živjeti i na drugi način?” Ali opet, 15 godina sam ulagao u sebe i odustati bi bilo, ako ništa drugo, prerano.

U Hrvatskoj je previše glumaca

Niste u ansamblu nijednog kazališta niti to želite. Zašto?
– Kazališni sustav u novije je vrijeme lišen osjećaja izazova. Nema vanjskih suradnika jer je smanjen dotok novca i ne potiče se radna atmosfera u smislu da glumci za predstavu dobiju novog partnera. U jednom kazalištu kolaju isti ljudi, a na cesti svake godine imamo novih 40 diplomiranih glumaca. Uglavnom, ljutio se tko ili ne, u kazalištima ne vlada poticajna atmosfera. Trebala bi biti dostupnija i onima koji nisu u njima zaposleni.

Na Akademiji predajete glumu na drugoj godini studija. Jeste li strog profesor?
– Ma ne. Umjetnost je nešto na što nekoga ne možeš prisiljavati. Ne može se forsirati življenje umjetnosti, treba je pustiti da ti se događa. Ja im tek pokušavam olakšati prenoseći im svoja iskustva.
Ima li Hrvatska previše glumaca? Vlada li borba za uloge?

Foto: Grgo Jelavić/Pixsell

– E, da je bar borba za uloge, nje nema. Borba je za preživljavanje. Suludo je da toliko ljudi godišnje završi Akademiju, ali valjda je takva politika sveučilišta ili ministarstva pa se odobravaju i licencije za druge fakultete. Sve je to u redu ako će netko postati super kolega s kojim ću u budućnosti surađivati, ali čini mi se da je više štete nego koristi.

Idete li na Dubrovačke ljetne igre?
– Naravno, ovo će mi biti 16. ljeto na Igrama! Volim biti ondje iako znam da nemam ljeto za odmor jer treba odraditi posao i da ću upregnuti i više nego obično.

Što kao Dubrovčanin mislite o sapunici “Zora dubrovačka”?
– Došlo je vrijeme u kojem se u instant-produkciji izbaci 200 epizoda za par mjeseci i ne mogu ući duboko filmski ni u ta lica niti u sadržaj. Vjerujem da je i kolegama glumcima to teško snimati jer tekst dobiju dan prije i slično je radiodrami - dođeš, ispričaš i ideš dalje. Ne bih pristao na nešto takvo jer ne bih mogao sve to izgovoriti. Čini mi se da tako iz dana u dan ne bih imao nikakvu kontrolu nad sobom, da bih na setu postao kao robot. Ne bih to mogao procesuirati i odmah bi mi ubili lik i napisali ‘mrtav je’.