Mora i oceani su prelovljeni pa brojne nevladine organizacije i potrošači posljednjih godina opetovano pozivaju na konzumaciju ribe iz održivog uzgoja, tzv. akvakulture, kojom bi se spasila “divlja” populacija i zaustavio drastičan pad stokova. No je li ta industrija hrane, koja je posljednja dva desetljeća i globalno najdinamičnija – i u kojoj prinosi rastu po stopama od 10 posto godišnje – doista održiva kako nam se prikazuje, posebice kad su u pitanju karnivorne vrste riba poput lososa, pastrve, lubina, tune, zubaca, komarče...?
Ishrana takvih vrsta, slažu se stručnjaci, trebala bi počivati na ribljem brašnu i ulju, koji se kao glavna hranidbena komponenta dobivaju iz sitne plave ribe. A ako su ti resursi sve manji, ugroženiji – i nedostupniji, u čemu iznimka nije ni naš Jadran, prava vrijednost proteina iz mora i te kako je upitna. U nekim dijelovima svijeta već se, naime, događa da uzgojene karnivorne vrste koje nam se serviraju kao riznica omega-3 i ostalih nutrijenata, u nedostatku vlastite hrane postaju “vegetarijanci”, ambalaža za konfiskate klaoničke industrije ili biljne proteine poput GMO soje i drugih žitarica koji ne utječu samo na njihovu hranjivu vrijednost. No zaboravlja se da zamjena ribljeg biljnim brašnom povećava rizik i od onečišćenja toksinima koji su potencijalni rizik i za ljudsko zdravlje, pa se o ishrani ribe u akvakulturi govori i kao o jednom od najkontroverznijih problema zaštite okoliša u budućnosti te otvaraju i etička, moralna, socijalna i druga pitanja oko daljeg širenja te globalne gospodarske grane, u kojoj se dosad mislilo samo na povećanje proizvodnje i profitabilnosti.
Već na međunarodnoj konferenciji o najnovijim tehnologijama i dostignućima u akvakulturi u Dubrovniku s više od 1000 sudionika iz 70 zemalja prije nekoliko godina to je pitanje otvorio prof. Michael A. Crawford, doktor znanosti s londonskog Imperial Collegea, koji je upozorio da se insuficijencija mikroelemenata i omega 3 kompleksa izravno reflektira preko majke na novorođenu djecu. Prehrana bogata omega-3 kompleksom jako je važna u razvoju i održavanju mozga, a glavni izvor tih dragocjenih masnih kiselina je riba koja se danas većim dijelom nadomješta iz kontroliranog uzgoja visokokvalitetnih, mesojednih riba, trošeći i ono malo ranjivih pelagijskih resursa koji su ostali. Stoga se u tom začaranom krugu održivi uzgoj sve više dovodi u koliziju s daljnjom ekspanzijom akvakulture te postavljaju dva osnovna pitanja – dokle je ta industrija spremna ići te zamagljuje li se istina do potrošača koji će takve proizvode kupiti.
Nije ušao na mala vrata
Prof. dr. sc. Ivan Katavić, međunarodno priznati stručnjak za ribarstvo, koji je u dva mandata bio i ravnatelj Uprave za ribarstvo Ministarstva poljoprivrede, kaže kako osim biljnih komponenata – sojine sačme koja je vrlo bogata i izdašna u proteinima koji trebaju ribi, ali je s druge strane invalidna u smislu mikroeklemenata, esencijalnih aminokiselina i masnih kiselina koje joj daju riblje brašno i riblje ulje – kao supstitucija u ishrani u održivom uzgoju sve više spominju i otpaci klaoničke industrije poput peradarskog brašna i hemoglobina iz krvi, koji je visoko probavljiv.
– Konfiskati su proteinski veoma bogati, a tako bi se i recikliralo. No dok je proizvodnja peradi, kako se vidi, došla na vrlo profitabilnu razinu upravo zbog korištenja jeftinih, niskoproteinskih sekundarnih sirovina u ishrani, kod riba to nije slučaj. Zato se uvelike priča i o insektima koji su bogat izvor proteina, a veliki potencijal je i u krilu, planktonskim račićima te visokoplanktonskim algama – kaže Katavić. Pritom ne treba zaboraviti ni na prvu genetsku manipulaciju životinjama i biljkama koja je počela 80-ih godina. Mnogi su time bili fascinirani, s GM organizmi brže rastu, smanjen je produktivni ciklus, koji znači brži obrt kapitala, treba im manje hrane za prirast, otporni su na bolesti... pa se transgenične biljke poput soje u nekim zemljama trže već od 90-ih godina.
– Ne bih rekao da je GMO ušao na mala vrata, bilo je raznih pokreta i organizacija koji su na to upozoravali. No dok se Europa danas deklarira kao GMO free, isto tako i Hrvatska, činjenica je tek da danas za to malo marimo i da su GM komponente, koje se također spominju kao supstitucija u akvakulturi, već tu. Većina sojine sačme koja se danas koristi u ishrani životinja genetski je modificirana, a neke brzorastuće zemlje, poput Kine i Indije, u potrazi za kvalitetnim bjelančevinama okreću se upravo biljojednim ribljim vrstama te omnivorima i supstituciji takvom hranom biljnog porijekla. No povijest nas uči, a i znanstveno je dokazano, kako je riskantno silovati prirodu. Upravo zbog forsiranja neprirodne ishrane kod uzgojenih životinja – biljojeda da jedu visokoproteinsku hranu životinjskog porijekla – svojedobno smo imali za posljedicu i kravlje ludilo – upozorava Katavić.
Revolucionarna prekretnica u akvakuturi, a za mnoge i alarm, počela je pak s GM lososom, koji je 19. studenog 2015. ubilježen kao prva GM životinja odobrena za proizvodnju i trženje. Losos imena AquAdvantage američke tvrtke AquaBounty odobren je od FDA (američke Uprave za hranu i lijekove), a sadržavao je hormon rasta pacifičkog lososa u čiji je genom unesen DNA jedne oceanske ribe (Zoarces viviparus) slične jegulji kako bi mu se osigurao rast u dužinu. GM losos nekoliko puta brže raste, nema bolesti, proizvodnja je drastično jeftinija, smanjeno je i zagađenje okoliša kod uzgoja. No kao što se to događalo i s omraženim Monsantovim herbicidom Roundup, činjenica da je privatni kapital postao vlasnik života i nikome drugome neće dopustiti pristup toj tehnologiji, vodi u diskusije je li sve što je moguće, pa i izmjena gena, moralno i etično.
VIDEO Dubrovnik: Brojni građani pohrlili po svježu ribu u Gruž
– Netko će reći kako se mutacije događaju i u prirodi, pa što onda? No to su milenijski pomaci, dok se ovdje sve dogodilo preko noći. U biljnoj proizvodnji imate već i niz socijalnih problema. Farmeri u SAD-u koji su htjeli ostati GMO free i za takve su proizvode imali i tržišnu nišu, s GMO-om u okolišu učas su izigrani. Vjetrom i prenošenjem peludi njihovi su usjevi vrlo brzo kontaminirani. Nakon GM lososa, put je otvoren i prema drugim životinjama, peradi, svinjama, govedima... – i prema drugim vrstama riba. Kad je riječ o kopnenim životinjama koje su na neki način zarobljene u uzgoju poput goveda, malo je vjerojatno da će pobjeći iz štale. No kad je riječ o ribama, gotovo je sigurno da su prebjezi iz uzgajališta, pogotovo kad je riječ o kaveznom uzgoju, u kontaktu s vanjskim populacijama. Dođe li do križanja, odnosno razmnožavanja GM populacija s autohtonim populacijama, lako je moguće da se kontaminira prirodni genetski potencijal koji se brusio milenijima, i koji je kao takav bio otporan i na klimatske promjene, promjenjive uvjete života i slično, te je upitno kako će se on snaći i hoće li uopće opstati – tvrdi Katavić, ističući kako u tom slučaju govorimo već o biološkoj održivosti, odnosno o ekološkoj ravnoteži.
– Mi sigurno nećemo biti svjedoci da se progres u biotehnologiji, posebice u proizvodnji hrane zaustavi. Proizvodnja kopnenih vrsta posljednjih godina stagnira jer su resursi ograničeni. Stoga se jedini progres na tom planu očekuje u akvakulturi koja raste po stopama između 8 i 10% godišnje, i glavni je adut koji proizvodnjom kvalitetne hrane može pratiti rastuću populaciju na Zemlji koja, prema prognozama, do 2050. ide već ka 9,5 milijardi stanovnika – kaže Katavić. Smatra kako bismo bez daljnjeg razvoja biotehnologija, ali znanstveno utemeljenih, bili u problemu. No WHO i FAO upozoravaju na oprez. Sve ono što znanstveno ne možemo utvrditi kao sigurno, neštetno za čovjeka, trebalo bi odgoditi dok se ne steknu nove spoznaje, objašnjava te dodaje kako ubacivanje stranog gena može biti opravdano s pozicije prinosa, ekonomije, ali se uvijek mora gledati i što je s njegovim utjecajem na zdravlje čovjeka i okoliša.
– Sve to može obeshrabriti potrošače ribe iz uzgoja. No perspektiva je takva da će se teško zaustaviti započeti trendovi, ali potrošači moraju znati što plaćaju i je li ta riba doista tako zdrava kako im se raznim marketinškim kampanjama sugerira. Inače su prevareni. Ako je transgenični losos ekonomski isplativiji, onda uz marketinški slogan jeftinije-konkurentnije svakako mora stajati i GMO – upozorava Katavić.
Rast i u krizi – jer se brinemo
Kako na to gledaju u zadarskom Cromarisu, sedmoj tvrtki po uzgoju orade i brancina u Europi te s prosječnim rastom od 22% godišnje? Direktor tvrtke Goran Markulin kaže kako su prepoznati upravo po standardima kvalitete jer izuzetno puno rade na razvoju hrane za svoju ribu i poslovanju u skladu s načelima održivog razvoja.
– Cromaris ima vlastiti nutritivni centar koji je razvio jedinstvene recepture za svu hranu koju koristimo za ribu. Stoga naša riba ima povećan udjel omega-3 kiselina jer u hrani koristimo veći udio sirovina od divlje ribe (riblje ulje i riblje brašno). Osim toga, kod hrane koju nabavljamo, a koja je najvažniji element u dobivanju nutritivne kvalitete ribe, imamo najstrože standarde u industriji. Tako, primjerice, u potpunosti zabranjujemo sirovine životinjskog podrijetla od kopnenih životinja, zabranjujemo upotrebu bilo kakve GMO modificirane sirovine u hrani, inzistiramo na sirovinama održivog podrijetla... Posjedujemo laboratorije za hranu sa svom suvremenom opremom kakvu imaju ostali proizvođači hrane te imamo najstrožu kontrolu ulaska hrane u sustav od svih uzgajivača u našoj industriji – tvrdi Markulin.
I vlastito mrjestilište je izuzetno važan segment proizvodnje jer omogućava kontrolu proizvoda.
– Vlastita mlađ, hrana koja se koristi te načini i uvjeti uzgoja ribe definiraju kvalitetu finalnog proizvoda. U mrijestilištu imamo više od 12 tona matičnog jata (ribe roditelji) od kojih pažljivo odabiremo po karakteristikama i izgledu one ribe – roditelje, kakvu ribu želimo imati. Cilj nam je imati ribu čim sličniju divljem brancinu, oradi i drugim vrstama u Jadranu – objašnjava Markulin. Što se pak tiče održivog razvoja, koji je ključni dio Cromarisove poslovne filozofije, dokaz je činjenica da su jedina tvrtka u industriji mediteranske ribe koja ima najzahtjevniji ASC certifikat na svim uzgajalištima.
– U Jadranu, kao i cijelom Mediteranu, potrebno je čuvati riblji stock što pokazuju i znanstvene analize. Stoga, na našu žalost, ništa od riblje sirovine za našu hranu ne dolazi iz Jadrana ni Mediterana jer se korištenje sirovine iz Sredozemnog mora po našim certifikatima ne ubraja u korištenje održive sirovine. Najviše divlje ribe koja se koristi za proizvodnju naše hrane dolazi iz Sjevernog mora te iz Perua i zemalja Južne Amerike – kaže Markulin te ističe kako im je cilj dati najkvalitetniji proizvod uz adekvatnu cijenu.
– Rast koji ostvarujemo tijekom svih ovih godina, pa i trenutačno u ovoj krizi, ukazuje da potrošač prepoznaje dodatnu vrijednost koju mu nudimo – rekao je.
Danijel Kanski, voditelj programa mora WWF-a Adria (Svjetske organizacije za zaštitu prirode), kaže kako na akvakulturu više treba gledati kao poljoprivredu koja se radi u vodi. Isto kao i poljoprivreda može biti u skladu s načelima odgovornog ponašanja prema prirodi, ali može ići i u drugu krajnost koja ima devastirajući učinak na prirodu (intenzivan uzgoj predatornih vrsta). Za uzgoj karnivornih vrsta potrebno je riblje brašno i riblje ulje koji su limitiran resurs pa se događa da, iako se akvakultura smatra rješenjem za nedostatak ribe u morima, ona zapravo potiče prelove na globalnoj razini. Takav primjer je uzgoj tune za koji se koristi mala plava riba, a za jednu kilu prirasta tune potrebno je oko 15 kg srdele. Takav uzgoj zapravo ugrožava cijeli ekosustav Jadranskog mora jer je mala plava riba ključna skupina vrsta u prehrambenom lancu o kojoj direktno ili indirektno ovise brojne vrste koje žive u našem moru.
Isto tako ako govorimo o uzgoju brancina i orade jedan od ključnih problema je činjenica da se po trenutačnom modelu uzgoja u isto vrijeme uzgajaju tri generacije riba na jednoj lokaciji kroz dugi niz godina te smo zbog takvog modela na uzgajalištima stvorili idealno stanište za riblje parazite. Trenutačno jedino učinkovito sredstvo za suzbijanje parazita je formaldehid (formalin) kojim se riba tretira dok je u moru. S povećanjem uzgoja povećava se i količina formalina, a u osjetljivom ekosustavu poput Jadranskog mora svaki dodatni pritisak put je prema ekološkoj katastrofi. Za uzgoj orada i brancina također je potrebna znatna količina ribljeg brašna i ribljeg ulja te ako isti ne dolaze iz održivih izvora, stvara se dodatni negativni pritisak na resurse koji su već u prelovu.
– Uzgoj kamenica u Malostonskom zaljevu traje od antičkog vremena te se tehnološki nije puno promijenio, a negativan utjecaj na prirodu gotovo da i ne postoji. Uzgoj organizama koji se hrane filtracijom čak pozitivno utječe na kvalitetu okoliša – rekao je Kanski.
cromaris riba je gmo ne jedite taj škart