Bila je 1997. kada je na liječenje u Varaždinske Toplice stigao hrvatski branitelj Darko Perić. Iz bitke na južnom bojištu pet godina prije izišao je više mrtav nego živ, teško stradale kralježnice, s ozljedama koje su ga za života prikovale uz invalidska kolica. I s teškim uspomenama na poginulog suborca, stradalog od iste granate koja ih je odbacila u Neretvu.
Tko zna čemu se tijekom dugotrajne i bolne rehabilitacije nadao Darko Perić, ali mu je sudbina onamo poslala njegovu Zlatu, u to vrijeme u lječilištu zaduženu za prehranu najtežih ratnih vojnih invalida. I tko zna o čemu je snila Zlata, i odakle je smogla snage zavoljeti jednog od njih, jer to mogu samo rijetke, iznimno hrabre žene.
I evo ih, 15 godina kasnije. Darko je kvadriplegičar, a Zlata Darkova njegovateljica, i danas kao i nekad, ruka i noga svome suprugu, ona mu je, zapravo, sve što ima.
– Zaljubila sam se – jednostavno je neki dan u obiteljskom domu u Sesvetskom Kraljevcu rastumačila Zlata Perić. – Darko je divna osoba. Ne, nisam razmišljala o teškoćama koje nas u životu čekaju...
A samo njih dvoje znaju koliko će ih biti. Otkako su otpočeli zajednički život, Zlata nijedne noći nije spavala “u komadu”. Svaka četiri sata okreće supruga kako bi ga spasila od rana, od dekubitusa koji za mnoge invalide mogu biti pogubni.
– Moj posao počinje svakog jutra podizanjem supruga iz kreveta. Onda ga perem, brijem, odijevam, pripremam za vježbanje – priča Zlata Perić.
S godinama, Zlata i Darko će spoznati kako njegovo ranjavanje nije jedini problem s kojim će se suočiti i kako ih čekaju možda još i strašnije posljedice.
Stradava i psiha
– Moj suprug je i visokotlakaš, ali najstrašnija od svih nuspojava njegova zdravstvenog stanja jest zatajenje obaju bubrega, pa Darko već tri i pol godine odlazi i na dijalizu. Za nas više nema putovanja, vezani smo uz kuću i bolnicu. Premda je njemu najteže, i ja sam suočena s novim opterećenjima jer supruga moram puno češće unositi i iznositi iz automobila – kaže Zlata.
Sjetila se i sebe, ali tek na kraju priče. – Zbog težine tereta, stradava mi kralježnica, dok se moje prijateljice, koje također njeguju branitelje, žale na probleme sa štitnjačom. Našim muževima s godinama stradava psiha, samim time i nama. Pokušavam se natjerati na vježbanje dva puta tjedno da si pomognem olakšati bolove, kako bih mogla pomagati Darku – kaže Zlata.
Zvuči nevjerojatno, ali država je imala sluha za supruge teško stradalih branitelja. Upravo tijekom jučerašnjeg dana, u Saboru je u paketu zakona o hrvatskim braniteljima izglasan i prijedlog koji će Zlati i svim njegovateljicama uvelike olakšati životne perspektive. Toj za njih velikoj pobjedi, otkriva Đuro Glogoški, predsjednik udruge 100-postotnih HRVI I. skupine, prethodile su godine napora i skretanja pozornosti na problem.
Tumori zbog katetera
– Naše su supruge nakon 15 ili 20 godina sustavne skrbi za invalidne osobe, bolesne i izmučene njegom, postajale udovicama u doba kada prestaju biti poželjne na tržištu rada. Pritom, bilo je silnih problema dokazati na liječničkim povjerenstvima da je smrt njihovih supruga nastupila kao posljedica rane ili ozljede iz rata jer često nisu imali razumijevanja da pobolijevamo od tumora debelog crijeva zbog dugotrajnog sjedenja ili tumora mjehura zbog nošenja katetera. Kako su branitelji počesto umirali u dobi od 40 do 50 godina, supruge su postajale socijalni slučajevi, no sada je to konačno riješeno jer je zakon omogućio da udovice umrlih HRVI-ja I. i II. skupine sa 100% oštećenja, njegovateljice, s navršenih 40 godina ostvare obiteljsku mirovinu – zadovoljan je Đuro Glogoški.
U nadi da nijednoj od njih neće ubrzo ustrebati prava koja im je ovaj zakon upravo omogućio, supruge branitelja koji su Hrvatskoj darovali svoje zdravlje možda će svoja četiri sata svake noći ipak usnuti čvršćim snom.
Zlata,sama si odabrala takav život.