Prohladne večeri koncem studenoga 1999., Zoran Domini, vlasnik videoteke u centru Zagreba, poslije napornog radnog dana krenuo je kući. Na putu do kuće zastajao je kako bi pogledao izloge okolnih trgovina. To zastajkivanje, pokazat će se kasnije, za njega je bilo kobno. Jer dok je razgledao izloge, netko je ispalio projektil iz zolje. Meta je bio Vjeko Sliško, kojeg su 90-ih mediji zvali kraljem poker-automata, a policija ga je u internim bilješkama označavala kao čelnog čovjeka jednog od klanova koji su od početka 90-ih krvavo ratovali na ulicama Zagreba. Krvavi rat na zagrebačkim ulicama do tog trenutka vodio se između ljudi koji su pripadali krugu oko Sliška te ljudi okupljenih oko Zlatka Bagarića. Bagarić je bio galantni i markantni kockar uglađenih manira koji je volio život na visokoj nozi. Bio je čovjek blizak hrvatskoj političkoj i sportskoj eliti, ali je živio na rubu zakona, balansirajući između reputacije hodajuće mafijaške legende koja je slavu stekla u bitkama na ulicama Frankfurta i tzv. wannabe poduzetnika.
Kum gangsterske legende
Bagarić je bio i rado viđen gost u blizini predsjednika dr. Franje Tuđmana i tehnomenadžerske elite HDZ-a, dobar prijatelj Davora Šukera, u to vrijeme nogometne nacionalne ikone, te kum Ljubomira Magaša zvanog Zemunac, kriminalca kojeg su u Njemačkoj, gdje je 1986. i ubijen, smatrali vođom jugoslavenske mafije. Kada se Bagarić početkom 90-ih vratio u Hrvatsku, dobro se uklopio u klimu koja je tada prevladavala. U tom ratnom i poslijeratnom vremenu, kada su se u Hrvatsku vratili emigranti svih fela, teško je bilo razlučiti tko je ratni profiter, a tko heroj.
Još je teže bilo zaključiti tko je sitna riba, a tko zaslužni kriminalac kojem se država treba odužiti za ono što je tijekom rata za nju napravio (šverc oružja i deviza, doprema pomoći svih vrsta te otkup hrvatskih ratnih zarobljenika od suprotstavljenih strana u ratovima koji su bjesnjeli na bivšem području raspale Jugoslavije, nap. a.). Mnogi od onih koji su tada došli u Lijepu Našu vidjeli su priliku koju je trebalo ugrabiti. Bagarić je bio jedan od takvih, a u to vrijeme već je stasao i novi, mlađi i ambiciozniji pretendent na tron kralja podzemlja.
Bio je to Vjeko Sliško, čovjek koji je, kako će se pokazati znatno kasnije, vjerojatno imao zaleđe u jednom dijelu tadašnjeg političko-policijsko-obavještajnog aparata. Sraz dvojice karakterno sličnih ljudi, kao što su bili Bagarić i Sliško, i nije mogao završiti drukčije nego što je završio – krvavim obračunima za poslove i teritorij u kojima su glave sporadično padale s obje strane. Do studenoga 1999. krvavi rat za prevlast u podzemlju već je odnio više od 10 života, a u njemu je nakon naoko pijane svađe u jednom zagrebačkom lokalu u srpnju 1998. skončao i Bagarić.
Ubijen je pod čudnim okolnostima – u trenutku dok ga je policija privodila nakon što je cijelu noć zlostavljao osoblje i vlasnike lokala. Njegova smrt značila je kako nastavak krvavih obračuna tako i borbu za prazno prijestolje kralja podzemlja. Pretendenata je bilo više, a Sliško je bio jedan od njih. Zbog toga je i sam postao meta koju su protivnici do studenoga 1999. više puta bezuspješno pokušavali ubiti. To su na vrlo brutalan način pokušali i te noći koncem studenoga 1999., ali bez uspjeha. Naime, nisu uspjeli ubiti njega, ali su krhotine rakete ispaljene iz zolje ubile Dominija. I u tom trenutku, nad mrtvim tijelom nevinog čovjeka, čija će smrt u godinama koje su uslijedile postati paradigma (ne)uspješne borbe protiv organiziranog kriminala, država, koja je do tada slučajno ili namjerno bespomoćno gledala potoke krvi koji su tekli zagrebačkim ulicama, odlučila je reći – dosta.
U predvečerje izgledne promjene političke vlasti, policijsko-obavještajni aparat napokon se pokrenuo. Iako do tog trenutka, izuzev Bagarićeva, gotovo ni jedno ubojstvo (ili pokušaj ubojstva) s potpisom organiziranog kriminala nije bilo riješeno, tada su ekspresno uhićeni oni koje je policija označila kao Bagarićeve sljedbenike. Riječ je bila o “dečkima s Knežije”, kojima se na dušu stavljalo da su se godinama sa Sliškom i njegovim klanom borili za prevlast u zagrebačkom podzemlju. Spektakularno su uhićeni te još spektakularnije optuženi za niz kaznenih djela počinjenih u sklopu zločinačke organizacije. Osim Dominijeva ubojstva, na dušu im se stavljalo više pokušaja ubojstva Vjeke Sliška, likvidacije Ivana Šakote, Shpejtima Taqija, Željka Šobota, trgovina drogom, iznude...
U tri godine njihova suđenja javnost je mogla dobiti uvid u nevjerojatan (polu)svijet koji je živio po vlastitim pravilima, krvavo naplaćujući međusobne bilo uvrede bilo pogreške. Tijekom trogodišnjeg suđenja, koje se iz sigurnosnih razloga odvijalo u sportskoj dvorani zatvora u Remetincu, pretvorenoj u sudnicu, moglo se čuti svašta o pozadini sukoba između Bagarićevih i Sliškovih ljudi, njihovim zaštitnicima u političko-policijsko-obavještajnom aparatu, likovima iz sjene koji su navodno povlačili konce....
Spominjala su se razna imena, a ime poduzetnika Hrvoja Petrača bilo je jedno od njih. I dok je taj medijsko-policijsko-pravosudni spektakl trajao, 2001. na zagrebačkom Cvjetnom trgu likvidiran je Vjeko Sliško, i to prije no što je uspio sjesti na klupu za svjedoke te sa sudom i javnošću podijeliti svoja saznanja o ljudima koji su ga više puta pokušali ubiti. Počinitelji su nađeni i suđeni, no naručitelj je do danas ostao nepoznat. Godinu kasnije, u lipnju 2002., likvidiran je i Veselin Marinov, čovjek koji je radio za niz tajnih službi, uključujući i neke hrvatske. I on je trebao svjedočiti na suđenju u Remetincu, no nije stigao jer ga je sa pet hitaca iz pištolja usmrtio Vinko Žuljević Klica, Sliškov kum, koji se nakon toga sam predao policiji.
Mafije nema, ali ubija
Marinov je ubijen samo pet mjeseci prije nego što je nepravomoćno okončan postupak “dečkima s Knežije”, pri čemu su svi oslobođeni optužbi za udruživanje u tzv. zločinačku organizaciju. Drugim riječima, sud je tada, što je kasnije potvrdio i Vrhovni sud, zaključio da u Hrvatskoj nema mafije iako je ta mafija u pravilnim intervalima neometano ubijala ostavivši iza sebe od 90-ih do danas 30-ak žrtava. Dio “dečki s Knežije” tada je bio osuđen zbog droge, no oslobođeni su optužbi za ubojstvo Dominija, pokušaje ubojstva Sliška te ubojstva Šakote, Taqija i Šobota.
Istina, zbog ubojstva Dominija, te Šakote, Šobota i Taqija nekima od njih se više puta sudilo, no sve su presude bile oslobađajuće zbog nedostatka dokaza dok na kraju i posljednju od tih oslobađajućih presuda nije potvrdio i Vrhovni sud. Ubojstvo Zorana Dominija, što je velika sramota države i njezina sigurnosnog aparata, ni 20 godina od njegove smrti nije sankcionirano. Nepoznati su ostali i ubojice Šakote, Taqija i Šobota, kao i ubojice svih onih žestokih dečki koji su do danas ubijeni poslije njih. Jedan od takvih bio je i Vinko Žuljević Klica, koji je likvidiran u svibnju 2015. u Sesvetama dok se vraćao s mise. Paradoksalno, njegova likvidacija ne samo da je jedna od posljednjih s potpisom organiziranog kriminala i nepoznatim ubojicama nego je od tada do danas i posljednje neriješeno ubojstvo iz policijskih statistika.
U trenutku kada je ubijen, Klica je slovio kao poduzetnik, (su)vlasnik zaštitarske tvrtke, koji se nakon što je njegovo ubojstvo Marinova na sudu proglašeno prekoračenjem nužne obrane, u javnosti rijetko pojavljivao. Baš kao što su se u javnosti rijetko pojavljivali i ostali preživjeli akteri krvavih obračuna iz 90-ih. U tišini, daleko od očiju javnosti, počela je njihova transformacija iz “junaka” novinskih crnih kronika prvo u kontroverzne poduzetnike, a zatim i u poduzetnike bez tog pridjeva. Novinske crne kronike zamijenili su stranicama lifestyle magazina. Od društvenih marginalaca koji su balansirali na rubu ili preko ruba zakona postali su faktori koji djelovanjem iz pozadine mogu utjecati na gospodarske ili političke procese.
Javnost je zaboravila i da postoje, dok poneki od njih, poput nedavno Hrvoja Petrača i Vjeke Sliška mlađeg, sporadičnim incidentima ne bi privukli pozornost na svoje postojanje i prijašnje djelovanje. A baš zbog prijašnjeg djelovanja i dugogodišnjih tinjajućih sukoba između ljudi koji su ih na ovaj ili onaj način okruživali, malo je onih koji vjeruju da je nedavni sukob između Petrača i Sliška mlađeg doista tako benigan kako ga je zagrebačka policija prikazala, tvrdeći da su se njih dvojica sukobila oko – parkinga. Da taj sukob vjerojatno nije bio planiran, misli i Željko Cvrtila, nekadašnji šef kriminalističke policije, a sada stručnjak za sigurnost. No za razliku od zagrebačke policije, Cvrtila smatra da bi sukob oko parkinga u budućnosti ipak mogao imati i dalekosežnije posljedice, pa objašnjava i zašto.
– Zato što se, zapravo, radi o rejtingu, a u tom svijetu rejting je sve. Ekipa koja je napadnuta, uvijek mora uzvratiti, a kako, kada i kome, to će se tek vidjeti – kaže Cvrtila.
U karijeri bavio se proučavanjem organiziranog kriminala, pa objašnjava i zašto su sudionici krvavih sukoba iz 90-ih danas ugledni poduzetnici.
– Oni su svoje poslove legalizirali, jer podzemlje uvijek želi ući u “nadzemlje”, a prljavi novac se najlakše pere kroz politiku. Ne bi me čudilo i da se neki od tih ljudi ozbiljno aktiviraju u politici. Kako su došli do kapitala koji ulažu u legalne poslove, drugo je pitanje koje treba istražiti. To nikada nije istraženo, pa danas ti ljudi kontroliraju državu, umjesto da država kontrolira njih. Organizirani kriminal ne može opstati bez sile i korupcije, kao što ne može opstati ako se ne infiltrira u sudstvo i policiju. On funkcionira po uzusima gospodarskog poslovanja, odnosno po principu da s puno manje truda dođete po puno više novca. Novac zarađen na kriminalnim aktivnostima ulagat će u građevinu, zalagat će se za izmjene GUP-a, gradnju stadiona i slično, a to će raditi tako što će davati novac nekom političaru koji će onda gurati i štititi njihove interese. Nije se jednom dogodilo da neki poslovni čovjek, koji nema nikakve veze s organiziranim kriminalom, da novac kriminalnoj grupaciji koja se bavi trgovinom drogom. On to radi zbog zarade, jer ako je dao milijun eura za kupnju droge, za mjesec ili dva vratit će mu se dva, tri, četiri milijuna eura, što legalnim poslovima nigdje ne bi mogao zaraditi – slikovito pojašnjava Cvrtila kako funkcionira prikriveni svijet organiziranog kriminala.
Dodaje da je takvo poslovanje sofisticiranije od uporabe gole sile te da se policija i tužiteljstvo s time, na žalost, ne znaju nositi.
– Kada je gola sila u pitanju, i policija i tužiteljstvo znaju kako postupati. No na ovakav nezadrživi prodor organiziranog kriminala unutar institucija ili struktura društva nemaju odgovor. Iz pozicije organiziranog kriminala, nema potrebe da primjenjuješ silu kada jednim potpisom na neki ugovor dobiješ milijun kuna – kaže Cvrtila.
Nepostojeća politička volja
U njegovim riječima možda leži odgovor i na pitanje zašto su nakon okončanja suđenja tzv. zločinačkoj organizaciji suprotstavljeni klanovi sklopili primirje koje manje-više, bez većih iskakanja, traje do današnjih dana. Kada je taj sudski proces počinjao, mnogi su smatrali da se u pozadini odvijao i pravi mali prljavi obavještajni rat. Zagovaratelji takve teze danas su skloni reći da su se preko ondašnjih optuženika i njihovih oponenata izravno sukobljavali i pripadnici paraobavještajnog podzemlja štiteći svoje. Politolog Žarko Puhovski smatra da to nisu bile samo teze i pojašnjava da je u svim državama organizirani kriminal u nekom segmentu pod zaštitom državnog aparata.
– Kod nas je 90-ih organizirani kriminal direktno bio vezan s obavještajnim i policijskim miljeom pa i s vojskom jer je bio rat i Hrvatska je bila prisiljena ilegalno uvoziti oružje. Jasno je da su onda te poslove u ime države obavljali ljudi koji su dolazili iz kriminalnog miljea, a država im je vraćala tako što ih je štitila. U kriminalnim krugovima je i policija imala svoje ljude. Oni su tamo bili ubačeni kako bi kontrolirali kriminal, a nakon svega nejasno je tko je koga kontrolirao. Pa jedan od ljudi koji je ubijen u tim obračunima imao je dvije domovnice, koje su mu izdane u dvije države. Jasno je da domovnice ne izdaje organizirani kriminal nego država. U to vrijeme igrale su se svakakve igre, a posljedica tih igara su nerazriješeni zločini koji su ostali kao nasljeđe potomcima onih koji su likvidirani u obračunima – kaže Puhovski.
Smatra da ne postoji politička volja da se to riješi, pa to ilustrira primjerom osuđenih ratnih zločinaca koji su danas ugledni članovi društva.
– Na takve se ljude gleda kao na “naše” kriminalce, a ne njihove, a to za posljedicu ima da društvo ne osuđuje ni kriminalce ni ratne zločince te dovodi do toga da se državne strukture upleću u kriminal. Možda je u konačnici svaka mafija slabija od države, no postoje i mafijaši koje se koristi u političke svrhe, odnosno onda kad se neke stvari trebaju obaviti mimo institucija ili struktura. I dok god je tako, ne vidim kako bi se percepcija tog miljea mogla promijeniti – zaključuje Puhovski.
Zna se tko je Perkovića l Mustaća štitio. Zoran Milovanović