Goldstein je 1987. tražio demokratsku revoluciju

U vrijeme čuvene hrvatske šutnje, kad su mnogi budući heroji demokracije mudro šutjeli i iščekivali što će se događati s Hrvatskom i s Jugoslavijom, Slavko Goldstein je, uz Dušana Bilandžića, Zdravka Tomca, Krstu Cviića i druge simpatizere iz intelektualnih krugova, bio redoviti gost tjednika „Danas“; dolazio je u redakciju podržati i ohrabriti tadašnja demokratska nastojanja toga lista da u jeku velikih potresa u zemlji, i u očekivanju konačnoga raspleta krize koja ništa nije isključivala, bude glasilo (budućih) demokratskih promjena. Pri jednom posjetu, prije punih 30 godina, Goldstein je donio na objavu programski tekst koji je napisao (i potpisao) s ekonomistom Marijanom Korošićem, kao platformu za cjelovito rješenje jugoslavenske krize. U njoj je, za ono vrijeme, bilo nekoliko odvažnih ideja, zbog kojih su tadašnji nositelji dogmatske ortodoksije u Centralnome komitetu tražili da se odgovornoga urednika sudski goni zbog kontrarevolucije (u drugome valu, i autore članka). Odnosi snaga u partijskome vrhu bili su, srećom, takvi da su Ivica Račan, a prije svih Drago Domitrović i Celestin Sardelić, odbili napad tvrde struje, i omogućili „Danasu“ da nastavi slobodno djelovati. Uredništvo je, pak, odbilo predloženo srednje rješenje u vidu isprike za „propust“ objave toga teksta; s isprikom bi nestao slobodni duh, a pogotovo profesionalni ponos i integritet tjednika koji je u to vrijeme bio jedina tribina na kojoj su se mogle izražavati hrvatske demokratske ideje. Ostali prostor, i politički ne samo medijski, bio je uglavnom zatvoren i blokiran.

U Goldstein-Korošićevu programu od 10 točaka bile su prvi put u jednom listu koji je izlazio u Hrvatskoj i u vodećoj izdavačkoj kući koja je bila pod kontrolom vlasti, izložene ideje demokracije s kojima će, koju godinu kasnije, političke stranke izaći na slobodne izbore; prve poslije velikoga rata. U zemlji koja je tada počivala na jednoj političkoj partiji, autori su predlagali osnivanje različitih političkih stranaka, dakle, višestranačje, kao prvi uvjet demokratske reforme (zapravo, revolucije). Ono što se dotad šaptalo, ili iznosilo u emigrantskome tisku, Goldstein i Korošić su glasno rekli. I preživjeli, i oni, i tjednik s njima, koji je prije toga gotovo završio u loncu, kad je prijevremeno zakukuriknuo o privilegijama partijske nomenklature. Procjena da se može reći i ostati živ, pokazala se točnom. Kad postoje političke stranke, normalno je, u prirodi demokracije, da se one natječu: slobodni izbori su druga velika ideja s kojom je istupio autorski par, i tako anticipirao događaje s kojima će 90-ih Hrvatska na demokratski način, na biralištu, završiti s komunizmom i prijeći u demokraciju. Opravdano je reći da su autori bili svojevrsni preteče, ili barem glasnici, demokratske revolucije u Hrvatskoj. Nije slučajno da je Slavko Goldstein postao osnivač prve hrvatske nekomunističke stranke, štoviše, na njezinu čelu. Partizan koji je oslobađao zemlju, komunist koji je sumnjao u komunizam, intelektualac koji je mislio politički, izdavač koji nije skrivao nepodobne knjige, došao je na svoje; nije tamo ostao dulje od toga da postavi stvari na svoje mjesto, i da prepusti političarima da vode politiku, a da sebi oslobodi vrijeme za izdavaštvo i pisanje.

Osjećao je bilo vremena

U politici je volio biti u pozadini; u izdavaštvu, na čelu, u pisanju u prvome redu. Takva ga je ambicija i dovela do toga da u časopisu „Danas“, sa svojim prijateljem i istomišljenikom objavi političku platformu koja je prevela Hrvatsku iz totalitarizma u jednostranačje, iz komunizma u demokraciju, iz planske ekonomije u tržišno gospodarstvo. Goldstein je, s Korošićem, išao tako daleko, i duboko, u svojim reformskim – zapravo revolucionarnim – idejama da je tražio, to je treća velika točka njihova programa, da se društvena imovina privatizira, što je za sve čuvare ideološkoga pečata bilo ravno političkoj provokaciji vrijednoj svake osude; ozbiljnijoj nego što je bila ideja Hrvoja Šošića da Hrvatska traži primanje u UN. Uoči sloma Jugoslavije i kraja (i kraha) komunizma, postojali su uvjeti za demokratske promjene; ni u jeku hrvatskoga proljeća nije bilo ni jednoga uvjeta da Hrvatska razvije svoj barjak na East Riveru. Goldstein je osjećao bilo vremena; išao je ispred njega, ali ne toliko da padne. Nije bio naivni utopist; bio je realist koji je vjerovao u utopiju.

To što je Goldstein kasnije kritizirao hrvatsku politiku i državne vlasti (i vladare, osobito prvoga) ne znači da nije volio Hrvatsku; htio je da bude bolja nego što jest, što je legitimno izražavanje ostvarene slobode i domoljublja, samo na teži način. Za kritiku vlasti, koju Goldsteinovi kritičari stalno ističu, ne praveći razliku između vlasti i države, treba (barem) dvoje – znanje i karakter. Ni Miroslav Krleža nije imao formalne diplome zbog koje bi Slavku Goldsteinu netko i posmrtno stavljao pod nas da je (samo) studirao, a nije završio studij. Njegova je diploma bila u njegovu temeljitu znanju koje mu je omogućavalo da osjeti kraj komunizma prije nego što se on dogodio, i prije nego što su to drugi iskoristili bolje od njega. Karakter mu je bio čvrst, ali ne svađalački, znao je dobro gdje se nove ideje vežu, a gdje driješe. Nije  svojim programom o višestranačju i demokraciji izlazio u javnost dok nije imao barem 51 posto sigurnosti da neće pucati u prazno. Iz novinarskog iskustva naučio je da novine ne služe za potpaljivanje požara, ali da mogu biti skladište, pa onda i rasadnik dobrih ideja.

Obično se jednome čovjeku sve oprašta kad umre; Slavku se Goldsteinu, u tipično hrvatskome stilu ponašanja, ne mogu oprostiti zasluge. Da ništa nije učinio za Hrvatsku i za njezinu demokraciju, osim što je s Marijanom Korošićem lansirao cjelovitu demokratsku platformu i ohrabrio demokratske snage u vremenu kad pobjeda demokracije nije još bila tako evidentna, da nije objavio tolike knjige, pa i slavnih disidenata, da nije bio jedan od obnovitelja hrvatskoga liberalizma, da ga i Dražen Budiša ističe za primjer... Stoga je svakako zaslužio da ga veća polovica Hrvatske ne ignorira na oproštaju.

Treba razumjeti

Mnogi nisu imali vremena, vjerojatno ni znanja, razumjeti zašto je Goldstein branio Hrvatsku od nje same (što je uvijek najteže). Veliki etičari tipa Bernanosa podučavaju da čovjek treba razumjeti da bi mogao voljeti i praštati, i da nema pomirenja bez povjerenja i bez razumijevanja. Goldsteinu ne opraštaju ni oni koji bi to morali po profesiji, ako ne iz uvjerenja. Po čemu se kao „mrzitelj Hrvatske“ izdvaja čovjek koji je zaslužan za promicanje i za pobjedu demokracije u Hrvatskoj? I koga može „obradovati“ njegova smrt? Zar ljude od srca, kakvi bi trebali biti svi dušobrižnici? Što je skrivio Slavko Goldstein da može i mrtav biti persona non grata kod dijela hrvatske političke, intelektualne i vjerske elite? Zato što je kritizirao autokratske tendencije uime svojih demokratskih i liberalnih uvjerenja? Što je upozoravao na slabosti prema ustaštvu, uime vlastita iskustva i iskustva svoga naroda? Što je u hrvatsku politiku unosio teži, tj. intelektualni pristup? Takav čovjek ne zaslužuje ignoriranje.

Isticati njegovu hrabrost i nije neka velika usluga Slavku Goldsteinu; hrabri drukčije žive i – završavaju. Za njega je bolje reći da je bio mudar i da nije okretao glavu pred „godinama koje dolaze“. Drukčije bi, svakako pozitivnije mislili o njemu i razumniji kritičari, oslobođeni tvrdog domoljublja i apodiktičke ideologije kad bi se potrudili pročitati, makar i površno, njegov zaboravljeni demokratski program iz časopisa „Danas“.