Goldstein nije shvatio, jedino ne smije vrijeđati

Povjesničar Ivo Goldstein u Nedjeljom u 2 s dvije riječi – “smrdljivci” i “đubretari” s kojima je nazvao one koji negiraju stradanja u Jasenovcu - sve je rekao o svom raskošnom talentu za diplomaciju i veleposlaničkom mandatu u Francuskoj.

Na emotivnoj razini možemo ga razumjeti s obzirom na to da su mu bližnji bili žrtve tog ustaškog logora, ali kuda to vodi ako se tako u gledanom terminu na HRT-u ophodi član akademske zajednice koji je našu zemlju predstavljao u Parizu. Uz to, osobno se obračunavajući sarkastično je govorio i o dvije “briljantne” sutkinje.

Što se opet može razumjeti jer je u ljudskoj prirodi ljutiti se kad gubimo, a on ne samo da je izgubio spor s Antunom Vrdoljakom već su ga sutkinje osudile i da plati uistinu visoku odštetu od 30.000 kuna, što se s troškovima i kamatama popelo do 68.000 kuna, kako je sam rekao.

Ranije je na istu temu u Globusu, posve neznanstveno poopćavao, ponesen osobnim dojmom: “Pravosuđe štiti moćne i politički podobne, a pritom ne preza niti se srami nepravednih i nekorektnih postupaka i presuda”. Nije valjda i u Parizu tako govorio o našem pravosuđu gdje ga je kao veleposlanika dočekala prvostupanjska presuda?

Zar bi bilo u redu po nelogičnostima i pogreškama koje su mu kolege našli u njegovim znanstvenim radovima, cijeniti sve naše povjesničare!? Pa i odbaciti bit njegova rada. Naravno, možda su sutkinje pogriješile i Goldstein može i na Vrhovnom sudu, a svakako na Ustavnom i sve do Europskog suda za ljudska prava to i dokazati. Sigurni smo da neće naići na isključivosti kakvima je sam sklon, kao recimo na temi o Jasenovcu nakon 1945. Prvo je u Otvorenom zaprijetio napuštanjem emisije ako će se o tomu raspravljati, dok se u Nu2 pravdao kako bi to bilo isto kao da se fizičaru nameće rasprava o tomu da je Zemlja ravna ploča.

Bi li ijedan fizičar reagirao poput njega, osim što bi ismijao takvu raspravu. Čemu takav otpor ako je uvjeren u svoja znanstvena utvrđenja!? Zašto je tako netolerantan prema pokušajima dokazivanja nemogućeg? S tim da takav dogmatski pristup nema prema pravomoćnim presudama iako je možda i sam takva neznalica po pravilima pravne struke.

Doduše, podržao ga je Izvršni odbor Hrvatskog novinarskog društva priopćivši: “Presuda Goldsteinu je napad na slobodu govora”. Svaka čast! Tko će, ako ne novinarska udruga. Sporni tekst bio je u Globusu objavljena recenzija Vrdoljakova dokumentarca o Titu.

“Takva sudska praksa ugrožava slobodu govora, širi strah, potiče cenzuru i autocenzuru i Hrvatsku vraća u društvo autoritarnih država u kojima svatko tko se usudi javno kritički progovoriti o radu etabliranih i moćnih, može očekivati odmazdu”, opredijelio se HND u privatnom sporu pružajući zaštitu Goldsteinu kakvu ne uživaju ni svi članovi tog društva. I to, iako je on prvi tužio Vrdoljaka.

Zašto je HND tako reagirao? Zbog principa! Samo neka se onda zna, kad je Haag objavio optužnice protiv Ivice Marijačića, Domagoja Margetića, Stjepana Šešelja i bivšeg načelnika vojnoobavještajne službe Markice Rebića zbog objave u javnom interesu svjedočenja Stjepana Mesića, na Skupštini HND-a potpisnik ovih redaka uzalud je zagovarao princip da novinarska udruga treba štititi slobodu govora bez obzira je li riječ o “lijevima” ili “desnima” odnosno jesu li ili nisu članovi HND-a.

Dakako, za princip su važne i činjenice na kojima se temelji. Goldstein kao ključni dokaz da nije uvrijedio Vrdoljaka banalizirajući i bagatelizirajući svoje riječi ponavlja, kako su ga sutkinje osudile jer ga je nazvao “Tonči” iako je “dvostruko” stariji od njega. Premda u tom dijelu presude sud prepričava navode iz tužbe, a u svom obrazloženju da dokazanim smatra ono o čemu je Vrdoljak svjedočio pa i to da ga je zasmetalo što mu se Goldstein obraća “s visoka” nazivajući ga Tonči “unatoč tomu što je on osoba starija od tuženika”.

Stoga je Goldstein promašio kad se sprda s matematičkim sposobnostima sutkinja tumačeći kako je 2010. njemu bilo 52, a Vrdoljaku 79 godina.

U svakom slučaju, to su detalji, a bit je u HND-ovoj interpretaciji, a što se toga tiče, minimum poštenja nalaže istaći da prvostupanjski sud izričito obrazlaže kako “ne nalazi protupravnim okolnost da je tuženik u tekstu izrekao oštru kritiku tužiteljevog rada (...)”, već to što je kompromitirao Vrdoljaka kao autora, prikazujući ga nestručnim i neobjektivnim jer iskrivljuje povijest koristeći namjerno nestručne i nekompetentne goste kako bi postigao da se određeni događaji prikažu na njemu ideološki blizak način i patronizirajući ga navođenjem kako bi ga srušio na ispitu iz povijesti.

Dakle, nije sporna kritika već uvreda i to osobito jer ju je izrekao ugledni povjesničar i profesor.