O francuskom psihoanalitičaru i psihijatru Jacquesu Marieju Émileu Lacanu (1901. – 1981.), jednom od velikih mislilaca prošloga stoljeća koji je smatran najkontroverznijim psihoanalitičarom nakon Sigmunda Freuda, u Hrvatskoj se piše vrlo malo. Unatoč tome što su mnogi hrvatski znanstveni intelektualci – lakanovci. Vrlo je malo i prijevoda Lacanovih djela na hrvatski jezik.
Zašto je tako, odgovorit će struka ili politika, koja sredstva iz državnog proračuna izdvaja za obrazovanje i znanost. Ono na što mi želimo upozoriti jest važnost međunarodne suradnje i umrežavanja kao imperativa današnjeg digitalnog vremena. Razlog više zašto smo uspostavili kontakt s dr. med. univ. Norbertom Leberom, austrijskim psihoanalitičarom, psihijatrom i liječnikom specijalistom za psihoterapeutsku medicinu u Linzu, glavnom gradu austrijske savezne pokrajine Gornje Austrije, koji je i suodgovoran za rad i djelovanje “Novog lakanovskog polja Austrije – Inicijative Beč” (“Neues Lacan´nsches Feld Österreich-Initiative Wien”), a član je i “Nove lakanovske škole” (“New Lacanian School”). Dr. Leber studij medicine završio je u Beču, ali radi kao psihijatar u NeuroMedCampusu Sveučilišne klinike Kepler u Linzu, a ima i privatnu ordinaciju.
S njim smo razgovarali o, prema nekim mišljenjima, kontroverznim Lacanovim promišljanjima na području psihoanalize i psihoterapije. O psihološkom razvoju čovjeka, njegovoj žudnji za uspostavljanjem vlastitog identiteta u složenim društvenim odnosima, strukturi ljudske psihe i jeziku kao polaznoj točki koja nas određuje u drugim nejezičnim aspektima života. Radeći interdisciplinarno i na tragu Freuda, Lacan se uz pitanja identifikacije i jezika kao subjektivne percepcije bavio i pitanjima nesvjesnoga, straha od kastracije i ega. Naravno, jedna od nezaobilaznih tema razgovora s dr. Leberom bila je i pandemija koronavirusa te njezine psihosocijalne posljedice.
Brojne kulturne rubrike svjetskih medija zabilježile su u 2021. godini 120. godišnjicu rođenja i 40. godišnjicu smrti glasovitog francuskog psihoanalitičara i psihijatra Jacquesa Lacana, koji je iza sebe ostavio generaciju lakanovaca, iako je sebe smatrao frojdovcem, ali i 165 godina od rođenja Sigmunda Freuda, oca psihoanalize. Dobar povod da i vi predstavite “Novo lakanovsko polje Austrija – Inicijativa Beč” kao osoba koja je suodgovorna za njezin rad i djelovanje. Koji su ciljevi Inicijative Beč i na koga je usmjerena?
Moramo početi s poviješću i nastankom Inicijative Beč kako bi se moglo prepoznati kome je namijenjena i na koga je usmjerena. “Das Neue Lacan’sches Feld Österreich” osnovan je 2009. godine. Njegovi su osnivači psihoanalitičari Avi Rybnicki i Gerhard Zenaty. Bio je usmjeren na sve prakticirajuće kliničare i sve zainteresirane za Freudovu i Lacanovu etiku psihoanalize. “Novom lakanovskom polju Austrija – Inicijativa Beč” kao dijelu međunarodnog “Freudovskog polja” i “Nove lakanovske škole” (NLS) postalo je moguće ponuditi jedan sveobuhvatan studijski program s mnogim strukturiranim oblicima te i teoretsko i stalno praktično obrazovanje. Od 2017. naša je grupacija Inicijativa “Nove Lacanove škole (www.amp-nls.org) i dobila ime “Novo lakanovsko polje – Inicijativa Beč” i smatra se “školom u izgradnji”. Mi smo jedna od nekoliko europskih inicijativa NLS-a. Kako bi se razumjelo zašto je došlo do osnivanja inicijative, potrebno se osvrnuti na prošlost. Kad je 1938. godine Austrija priključena Hitlerovoj Njemačkoj, životi mnogih židovskih sugrađana u Austriji bili su ugroženi, a potom su i milijuni ugašeni, izbrisani. I sam Freud morao je iz Beča emigrirati u London. Psihoanalitički je diskurs kroz nacionalsocijalizam bio u stvarnosti fizički i etički razoren, a posljedice se još i danas osjećaju. Gotovo su svi analitičari emigrirali, mnogi su ubijeni, a one koji su 1938. ostali može se nabrojiti na prste jedne ruke. Nakon 1945. od psihoanalize u njemačkom jezičnom području nije ostalo ama baš ništa. Psihoanaliza se jednostavno nije mogla reetablirati, unatoč tome što se vidjelo da u Austriji postoje analitička udruženja. Kako bi se dao doprinos reetablizaciji psihoanalize u Austriji i njezinu daljnjem razvoju, osnovano je “Novo lakanovsko polje Austrija”, koje je osnovao izraelski analitičar Avi Rybnicki i pritom nije bilo slučajno da je on upravo Židov i Izraelac. Očito je bilo potrebno da netko izvana, netko “extimer” osnuje to “polje” u Austriji. Druga važna eksterna veza bilo je povezivanje s “Novom lakanovskom školom” (New Lacanian School) koju je 2003. godine osnovao Jacques Alain Miller i koja ujedinjuje grupe iz različitih zemalja svijeta, što je za nas od početka bila referentna točka. I tu “extime” ima izuzetno važnu ulogu, to se vidi i iz primjera kada je Lilia Majoub 2017. godine kao predsjednica NLS-a dala mogućnost pojedinim mladim grupama u Europi da se povežu kao inicijative s NLS-om.
S kojim ste još takvim inicijativama povezani?
Postoje inicijative u Berlinu, Moskvi, Amsterdamu, Albaniji, Torontu i Ukrajini. Jedan je član “Inicijative Beč” iz Slovenije.
Hrvatsku niste spomenuli, a i ona ima vrsne stručnjake na svim područjima psihologije i psihijatrije. Zašto i ona nije na vašem popisu suradnje? Postoji li neki poseban razlog što je, primjerice, Berlin na popisu, ali ne i Zagreb?
Dobro pitanje, ali na njega ne znam odgovor. No može se postaviti i pitanje zašto uopće Beč. Ponekad govorimo o tome da u zločinima nacionalsocijalizma i Drugog svjetskog rata postoji rupa u simboličkom. Postoje efekti te rupe koji su i danas primjetni. Kao jedan od primjera možemo navesti prosvjede u Beču protiv koronamjera, na kojima su neki sudionici nosili žute vrpce oko ruke kao Židovi u vrijeme nacionalsocijalizma, ali sada s natpisom “necijepljen”. Vraća se nešto što je već jednom bilo ovdje, samo u drugom obliku. Pritom niti itko zna niti može znati kad će se takvo što ponovno pojaviti.
”Ponavljanje već učinjenoga” važno je poglavlje u psihoanalizi?
Kao što sam već rekao, nitko ne može unaprijed reći kada će se nešto vratiti. Čovjek je podvojen subjekt, kako kaže Lacan, koji jedno govori, a drugo radi ili, drukčije rečeno, “govori dva jezika”.
Za Freuda se kaže da je osnivač novog diskursa, a za Lacana da je bio njegov najveći misionar, odnosno širitelj njegovih teza i učenja. Postoje li kod Lacana neke razlike u odnosu na freudovsku psihoanalizu? Gdje je napustio Freudove okvire? I što su ključni elementi i najveći dosezi lakanovske psihoanalize?
To je ne samo vrlo zanimljivo nego i jako važno pitanje. Postoje brojne razlike između Freuda i Lacana, koji je radio interdisciplinarno i na tragu Freuda. Posebice u definicijama što je nesvjesno, subjekt, simptom ili žudnja, kao i po pitanju trajanja sesija s pacijentima. Nakon Lacana nesvjesno je strukturirano kao jezik. Lacan je nastavio ono što je Freud započeo, tamo gdje Freud nije dalje znao ili nije dalje mogao. Primjerice, Freudovo otkriće misterija ljudskih snova kao puta prema ljudskom nesvjesnom. No Lacanovo učenje mora se čitati kroz tri kategorije: rano, kasno i vrlo kasno.
Što je ključno za Lacana u ta tri razdoblja?
Lacan je jedan seminar držao 26 godina. Seminari su kasnije izdavani kao knjige, a izdavač i urednik bio je Jacques Alain Miller i bitno su utjecali na teoriju i kliničku praksu psihoanalize. Seminar 7 odnosi se na etiku i upravo u “Inicijativi Beč” mi sada na njemu radimo. U svom 11. seminaru Lacan je izradio četiri temeljna pojma psihoanalize: nesvjesno, ponavljanje, prijenos i nagon. Lacan je više od dva desetljeća tražio svoj odgovor na Freuda kako bi u svom 23. seminaru mogao reći da je njegov odgovor na Freudovo nesvjesno čovjek kao biće koje govori. Pokušaj povezivanja čovječjeg tijela s njegovim govorom i simptomima.
U kratkim crtama rečeno, koje je temelje zapadne civilizacije postavio Lacan?
Jedan od Lacanovih najvažnijih doprinosa je formuliranje nesvjesnog kao jezika. Lakanovski je subjekt rascijepljen, a uzrok tome je jezik. Oslonjen na učenje poznatog lingvista Ferdinanda de Saussurea, odnos između izgovorenog i izjava vrlo je važan jer nam ukazuje na rascijepljenost bića koje govori. Negdje nakon 5. i 6. seminara Lacan mijenja nešto u svom učenju i simboličnom ne daje tako jaku važnost, nego više ide prema realnom, stvarnom. Realni Lacan pritom ne misli na realnost. Prema njemu realno je sve što se ne da izreći u nekom jeziku, nešto što ne poznaje zakon. Nikada se ne zna gdje će nešto od stvarnoga izaći na površinu, odnosno postati vidljivo. Mi lakanovci pokušavamo se u kliničkom radu orijentirati uzduž te stvarnosti, ali pitanje je gdje je to. Kasni i vrlo kasni Lacan također je izuzetno zanimljiv. I za psihoanalizu je važan, jer ide novim putem. Počinje se baviti čvorovima u vezi s tri zapisa u govornim područjima – imaginarnim, simboličkim i stvarnim. Diskurs prema 21. stoljeću sve se više i više otvara. Evo primjera! Nitko od nas nije vjerovao da se u uređenoj i reguliranoj Americi može dogoditi nešto poput Trumpa. Da se netko ne pridržava ustava i da sve na neki način ipak funkcionira unatoč tome što je protupropisno i nema neke regulatorne vlasti koja bi to onemogućila. Prema Lacanu, možemo reći da postoji zahtjev za povratak k jednom ocu, kao društvena reakcija. No to više ne funkcionira. Taj fenomen ne samo da treba pratiti nego i dalje razvijati psihoanalizu, jer se nalazimo u središtu svega toga, ne baš bezopasnoga.
Kada smo kod nesvjesnoga, kako su Freud i Lacan uopće mogli doći do tih saznanja i tumačenja, pokraj vlastitog nesvjesnoga koje nose u sebi?
Dobro pitanje (smijeh). Freud je bio prvi psihoanalitičar koji se upravo zato što je bio prvi morao sam analizirati. Ali za to je potrebna i druga osoba. Zato je analizirao svoje snove i najveći dio analize poslao svojem prijatelju Helmutu Fliessu. Fliess je bio “prijenosna figura”. Dakle, ono što je posve jasno jest to da je za psihoanalizu bezuvjetno potrebna druga osoba.
Psihoanaliza se primjetno promijenila. Postala je živahna i kreativna kao nikada dosad. Je li to slučaj i u Austriji i što su uzroci? Je li jedan od njih i koronavirus?
Psihoanaliza se promijenila i prije korone. Ali, ako me pitate kakvo je stanje u Austriji, ne mogu vam točno reći. Za mene se psihoanaliza koju ja “živim” događa u “Novom lakanovskom polju Austrija – Inicijativa Beč”, koja je relativno mala, ali pregledna skupina analitičara, studenata i ostalih osoba zainteresiranih za psihoanalizu. Međutim, ono što me brine je preživljavanje psihoanalize u Austriji. Prisutnost psihoanalize u Austriji gotovo je neprepoznatljiva. Ono što primjećujem je promjena psihoanalize izvan naše Inicijative, kao na primjer adaptacija kod psihoanalitičke psihoterapije, zahtjevi zdravstvenog osiguranja, kao i kod konkurencije prema drugim psihoterapeutskim školama.
Da se vratimo koroni. Vi ste ne samo psihoanalitičar nego i psihijatar i psihoterapeut. Je li korona postala ne samo psihičko opterećenje za ljude nego i psihičko oboljenje?
Ne, to ne bih označio psihičkom bolešću. Mi psihoanalitičari za to upotrebljavamo Lacanov izraz “Herrensignifikant”. Dakle, nešto što je prvo bila samo riječ, bez bitnog značenja, i nakon dvije godine postalo je riječ koja utječe na naš cijeli život. Na primjer, kada jedna osoba kaže: “Više ne mogu podnijeti strah, što će biti?, druga kaže:” Ne idem više van jer me strah da se ne zarazim”, a treća: “Moram kupiti zalihe WC papira i 10 kilograma brašna prije nego što se i supermarketi zatvore” itd. Ako bacimo pogled na posljednju godinu, korona je kod dijela ljudi stvorila pritisak, a drugi dio osjeća je kao prijetnju. Ljudi vide da se stanje u kojem živimo već gotovo dvije godine neće vratiti u ono otprije. Mi psihoanalitičari i psihoterapeuti opažamo jedan novi fenomen, naime, rastuću potrebu ljudi za psihološkom pomoći. Iz različitih razloga: zbog raznih oblika strahova, uključujući egzistencijalni, depresije, depresivna stanja, nedostatak perspektive, posebice kod mladih ljudi itd.
Ako korona nije psihička bolest, zašto su odjeli psihijatrije pretrpani, posebice oni za djecu i mlade? Liječnici bečke Opće bolnice zovu na uzbunu. Depresivna stanja, anksioznost, poremećaji prehrane i pokušaji samoubojstava ne samo mladih nego i djece, koji su se u odnosu na prošlu godinu udvostručili. Što se to događa?
To je kompleksna tema. Činjenica je da u Keplerovu NeuroMed Campusu u Linzu, gdje ja radim, također na psihijatriji ima iznadprosječno mnogo mladih ljudi. Ja također radim s osobama od 18 do 25 godina, koje su iz različitih razloga u klinici, ali ipak indirektno povezanih s koronakrizom. Najčešći problemi zbog kojih su došli su da nemaju mogućnost daljnjeg obrazovanja, ne mogu naći posao ili odgovarajućeg partnera, jer su često lockdowni ili imaju strah od bliskosti s nekom osobom iz straha da bi se mogli zaraziti koronavirusom, neki samo sjede za kompjutorom i više ne izlaze iz sobe i slično… Ono što je posebno uočljivo golem je porast broja ovisnika koji konzumiraju alkohol, kanabis i ostale opojne droge. I naša je psihijatrija prepuna i na slobodno mjesto u navedenom području čeka se između tri i 12 mjeseci. Ali, imamo dobro organiziranu ambulantu za hitan prijam koja radi 24 sata na dan za akutne slučajeve. Mogu vam također reći da pokrajina Gornja Austrija i Linz nude i 24-satnu telefonsku liniju za psihološku pomoć.
Jesu li prije mladi ljudi ili današnja generacija 60+ bili mentalno jači?
Moram vas razočarati. Starost ne štiti od psihičkih oboljenja. Ili, ako želite psihoanalitički odgovor, nikada niste toliko očvrsnuli da ne biste mogli doći u doticaj sa svojim nesvjesnim.
Koja je razlika između psihoanalize i psihoterapije i kako će netko prepoznati gdje zatražiti pomoć?
Vrlo dobro pitanje. U Austriji postoji više od 20 priznatih psihoterapeutskih škola. Psihoanaliza i psihoterapija nemaju bezuvjetno isti cilj, poboljšati mentalno zdravlje ljudi. Ono što ih razlikuje način je približavanja ljudskoj psihi. Za psihoanalitičara se cilj razgovora sastoji od: saslušati, pratiti, preispitati. Analiza nema drugi cilj nego dati prostor nesvjesnome. Uz pomoć psihoanalitičara pacijent stječe uvid u način funkcioniranja kojeg dotad nije bio svjestan. U povjerljivoj atmosferi, kako bi mogao/mogla naći svoj novi put, upoznaje vlastiti jedinstveni psihički svijet misli, osjećaja, snova i sjećanja, stvarajući tako preduvjete za olakšavanje psihičke boli i teškoća.
Čeka li nas u postkorona vremenu nošenje s teškom kolektivnom traumom i masovnim PTSP-om?
Ne mogu reći hoće li tog postkorona vremena o kojem vi govorite uopće biti. Ali postkorona me podsjetila na knjigu više autora naše ukupne “Nove lakanovske škole” “Korona-post”, s kratkim izvješćima o pismima analitičarki i analitičara iz koronakarantene (“Letters in Quarantaine”). A što se tiče kolektivne traume i PTSP-a, moj odgovor kao analitičara je – ne znam. Ali kao psihijatar prilično sam siguran da bi nečega takvoga moglo biti.
Ako filozofski bacimo pogled unaprijed, što ćemo za dvije godine iz koronakrize ponijeti sa sobom?
Bojim se da će biti obrnuto i da će koronakriza nas ponijeti za sobom.
Nije li onda pametnije koronu integrirati u društvo, umjesto stalnog života u negativi i strahu, jer ćemo s koronavirusom, koji stalno mutira, i tako morati živjeti?
Posve točno. To će i biti sljedeći korak. I gripu smo također morali integrirati u društvo. Sve će ovisiti o tome kako će se koronavirus dalje razvijati. To će umnogome ovisiti ne samo o našoj i europskoj stopi procijepljenosti nego i na drugim kontinentima, kao primjerice u siromašnim zemljama koje si ne mogu priuštiti cijepljenje.
Vjerujem da se, ne pomognemo li onima koji si ne mogu priuštiti cjepivo, nećemo ni mi uspjeti riješiti pandemije. Peti val zaraze omikronom također nitko nije predvidio. Možemo nagađati i polaziti od toga da će to trajati još godinama, prije svega nošenje maski.
Koronavirus stavlja ljude pred veliki izazov. Stalno mutira. Kako se možemo od njega zaštititi?
Imam povjerenje u izjave priznatih virologa, epidemiologa i istraživača iz raznih znanstvenih područja. I uvjeren sam u to da se važno cijepiti.
Ali oko dva milijuna Austrijanaca i dalje odbija cijepljenje, a neki od njih prosvjeduju protiv vladinih koronamjera i obveznog cijepljenja?
Nisam stručnjak za cijepljenje, ali pokušat ću na vaše pitanje odgovoriti iz psihoanalitičkog kuta gledanja. Većina necijepljenih s kojima sam razgovarao osjeća dubok strah da cijepljenjem uistinu nešto strano prodre u njihovo tijelo. Ali mi živimo u prostoru gdje postoji strah od svega, što je oprečno i očito vrlo popularno, iako smo primili i mnoge strance uz mnogo otpora i protesta. Znanost može puno toga razjasniti, ali svejedno to ljudima nije dovoljno. A što se tiče prosvjeda, ja na njih ne idem. Svatko tko ide ima svoj razlog. Što je veći strah i nužda, to je veća bespomoćnost i saznanje da se mora nešto poduzeti.
Što, prema vašoj ocjeni, koronakriza u nama uzrokuje, je li to solidarnost ili prije svega egoizam?
Kao dobar primjer solidarnosti navest ću nedavnu povorku više desetaka tisuća ljudi u Beču s upaljenim svijećama i svjetiljkama u rukama za žrtve koronavirusa u Austriji. To je važan i jasno odaslan signal da svi zajedno sjedimo u istom čamcu i da je aktualni konflikt nastao samo zbog dvije riječi: cijepljen – necijepljen. Unatoč postojećim problemima, tu podjelu i polarizaciju u društvu svakako je važno ublažiti.