GONG postavlja legitimna pitanja, a Plenkovićeva reakcija slična je Milanovićevoj

GONG je u svojoj povijesti znao griješiti na temama koje se tiču Hrvatske i Europske unije. Možda najpoznatija pogreška bio je apel Bruxellesu, u vrijeme kad je Hrvatska završavala pristupne pregovore, da ne dopusti zatvaranje ključnog pregovaračkog poglavlja jer Hrvatska, tvrdili su, još nije spremna za pristupanje. Pogreška bi bila puno veća da ih je itko poslušao, jer Hrvatska, da nije ušla tada, vjerojatno ne bi bila punopravna članica EU ni dan danas. Ali pogrešno je već bilo pomišljati, s pozicije vodeće nevladine organizacije koja se istinski bori za razvoj demokracije, da je za demokratski razvoj Hrvatske bilo bolje još neko neodređeno vrijeme tavoriti izvan EU, umjesto nastaviti pozitivne reforme unutar Unije.

Ali GONG je ovog puta u pravu. Njihova oštra pitanja Dubravki Šuici, hrvatskoj kandidatkinji za potpredsjednicu Europske komisije zaduženu za demokraciju i demografiju, potpuno su legitimna. Najbolji način da se odagnaju je da se na njih odgovori što je moguće iscrpnije. Najgori način da se odagnaju je da premijer, koji je nominirao Dubravku Šuicu i izlobirao za nju potpredsjedničko mjesto u europskoj vladi, napada GONG na način na koji ga je napao kad smo ga o tome pitali prošloga tjedna u Bruxellesu.

Najgore zato što si hrvatski premijer ne bi nipošto trebao dopustiti da zvuči kao mađarski graditelj koncepta “liberalne demokracije” i davitelj udruga civilnog društva, premijer Viktor Orban. Hrvatska nije kao Mađarska i Plenković nije kao Orban. Ma koliko se neki trudili pronaći dokaze da jesu, uglavnom tražeći sličnosti u detaljima koji su izvađeni iz konteksta i svjesno pakirani u površnost, koja ima ulogu dimne zavjese.

Kao jedan od takvih “dokaza” nudila se ljetos činjenica da je Plenković, baš kao i Orban, bio protivnik rješenja s nizozemskim socijalistom Fransom Timmermansom na čelu Europske komisije. Da, bili su protiv, ali iz potpuno drugih razloga. Orban i Poljaci zbog netrpeljivosti prema Timmermansu kao dužnosniku Komisije na braniku vladavine prava. To je društvo koje je prigovaralo s pozicije mangupa iz posljednjih klupa. Plenković je prigovarao na rješenje s Timmermansom iz puno pristojnijih razloga, s pozicije da najbolje plasirana stranka na izborima ne treba olako prepustiti vlast, što je u politici najnormalnija pozicija. A u ovom slučaju ta je pristojna struja europskih pučana protiv Timmermansa na kraju prevagnula i odnijela jednu ne baš nebitnu pobjedu.

Ovaj detalj s Timmermansom zanimljiv je i u unutarnjopolitičkim, hrvatskim okvirima jer to Plenkovićevo rušenje već skoro dogovorenog novog šefa Komisije ovih dana ponovo spominje i predsjednički kandidat Zoran Milanović. U TNT-u televizije N1 tvrdi kako nam države čije smo kandidate rušili neće to zaboraviti, što će nam se obiti o glavu jer ih trebamo zbog Schengena. Bizarna je to situacija: Timmermansa kao idealnog čovjeka za novog šefa Komisije najviše je u Hrvatskoj branio Milanović, koji je ujedno i najglasnije u Hrvatskoj, u jednom intervjuu za Novi list, koristio zapravo orbanovski argument prema kojemu Komisija “maltretira” Mađarsku i Poljsku. Kad znamo da je Timmermans bio zadužen za taj posao u Komisiji, onda proizlazi da je upravo na njega mislio bivši premijer i potencijalni budući predsjednik Republike kad je u tom intervjuu prije dvije godine govorio da “neki mudrijaši iz Europske komisije, politički marginalni u zemljama iz kojih dolaze, rade nepotrebne žrtve od poljskih vlasti zato što one, kao, krše temelje vladavine prava”.

Plenković nije zaustavio Timmermansa koristeći toksičan argument koji se svodi na “ne valja jer štiti vladavinu prava”, ali bizarno je da je taj argument koristio krajem 2017. Milanović, da bi sada, 2019., spočitavao Plenkoviću što nije prihvatio Timmermansa za šefa Komisije. 
Ta tema vladavine prava i nastavka “kaznenih” procedura protiv Mađarske i Poljske nije, inače, nevažna jer će i o Hrvatskoj, kao predsjedateljici Vijećem EU od siječnja do srpnja 2020., ovisiti hoće li i kada to biti dalje na dnevnom redu.

Ali, natrag na Šuičinu situaciju, koju također, nekom čudnom koincidencijom, može dobro objasniti upravo kandidat za “predsjednika s karakterom”. Prije nego na veliku korupciju, ta situacija zapravo podsjeća na onu koju smo vidjeli kad je premijer Milanović doveo u svoju Vladu Darka Lorencina iz IDS-a, pa na press konferenciji doslovno zabranio pitanje novinara o Lorencinova tri stambena kredita. “Ovo je ispod granice dostojanstva jer polazi od pretpostavke da su ljudi lopovi”, rekao je Milanović tada, a taj argument vjerojatno bi najrađe upotrijebili u ovoj aktualnoj situaciji i Dubravka Šuica i Andrej Plenković. No, kao što je takav gard bio pogrešan 2013., pogrešan je i u ovoj situaciji sa Šuicom.

Video: Tomislav Krasnec Juncker šalje puse Plenkoviću