Goran Bogdan, glumac koji upravo ulazi u svoje najbolje biološke i glumačke vode, jedan je od onih koji s lakoćom osvajaju i publiku i kritiku. Kao da sve to što radi čini lijevom rukom, a ostavlja nam dojam da zapravo može puno više i da tek dolazi njegovo vrijeme. Tako je bilo i kad se prijavio na audiciju za britansku seriju "The last Panthers".
Prijavio se za sporednu ulogu, nonšalantno odradio casting, a onda dobio – glavnu ulogu. Uz tu ležernost Bogdana krasi doista rijetka vrsta jednostavnosti i pristupačnosti. I radoholičarstvo pa je stoga sam sebi, nakon dugo vremena, odredio kraći godišnji odmor.
Posljednjih ste godina zatrpani ulogama, što sada radite?
Ništa. Trenutačno ne radim baš ništa. Prije petnaestak dana u Novom Sadu sam završio snimanje serije "Vere i zavere" u produkciji Vojvođanske televizije. To sam radio neprekidno tri mjeseca, a kako sam i prije toga mjesecima bio pretrpan snimanjima, sad sam konačno malo stao. Treba mi odmora.
Kakvu ste ulogu imali u toj vojvođanskoj seriji?
Igrao sam lik koji se zove Sergej Rudić. Priča je rađena po djelu velikog vojvođanskog književnika Aleksandra Tišme. Čim sam pročitao djelo po kojem će se raditi serija, znao sam da će to biti zahtjevno i kompleksno. Ali i da je to idealno za mene.
Zašto?
Zato što je to ozbiljna priča, više egzistencijalistička nego sadržajna. Zaplet i radnja su više neke unutarljudske turbulencije u glavnom liku nego izvanjski događaji. Priča prati život malog čovjeka Sergeja Rudića od njegove 18. do 38. godine, sve njegove zablude i nadanja. U početku, kada Nijemci okupiraju Vojvodinu, on se pokušava boriti, još je mlad i pun elana. Ali priča ga onda vodi u poslijeratno razdoblje kada se njegova generacija pokušava snaći u novome društvu. Jer svaki je rat kao operacija bez anestezije. U tom novom, brzorastućem društvu, nekome je dobro, nekome loše, a nekome nije ni dobro ni loše nego se jednostavno ne snalazi. Moj lik je taj treći.
S obzirom na raspon godina glavnog lika koji ste glumili, znači li da je bilo intervencija na licu, odnosno izgladnjivanja ili debljanja?
Trebalo je biti više intervencija, ali zbog manjka sredstava ih nije bilo. Inače, ja bih kao glumac volio ići u tim nekim ekstremnim smjerovima. No ovdje se sve brzo odvijalo, od probe do snimanja prošlo je samo par dana. Imao sam viziju kako bi to trebalo izgledati, ali jednostavno nije bilo vremenskog okvira za to. Kad je Scorsese snimao "Razjarenog bika", u kojem se Robert De Niro ekstremno udebljao, radio je etapno. A mi smo u jednom danu snimali '42., '52. i '62. Teško je zadržati koncentraciju kad snimaš više od pet scena dnevno, a mi smo ih snimali i po deset. I to u različitim razdobljima isti dan. Do ručka si u '42., za vrijeme ručka u '52., poslije ručka opet u '42...
Očito je na našim prostorima nemoguće imati epsku ulogu jer su produkcije niske.
Da, na žalost ovdje te producent ne može platiti cijelu godinu, čekati te da se debljaš i mršaviš, da se fizički transformiraš. Ovdje si uvijek nečim pritisnut, ako ne financijski, onda si pritisnut rokovima da nešto završiš. Osim toga, radiš i u kazalištu, po dva projekta istovremeno... Sve se to na kraju odrazi i na kvalitetu.
Ove ste godine snimali i vani, britansku seriju "The last Panthers". Je li to bilo drukčije, produkcijski bogatije?
Da, ima razlike, sve je bilo puno lakše, bilo je sasvim dovoljno vremena. Redatelj "Vere i zavere" Ivan Živković, koji je u SAD-u završio režiju, rekao mi je jednom da su tamo filmski radnici došli do idealne mjere najekonomičnijeg snimanja. Oni su zaključili da je skuplje žuriti se, snimati po deset scena dnevno jer se u konačnici to odrazi na kvalitetu i više se novca izgubi nego što se uštedi.
Panteri su miniserija?
Da, to je inače česta forma u britanskim serijama.
Ljubitelj ste serije "Breaking bad", a sad je s vama radio redatelj Johan Renck koji je režirao nekoliko epizoda te kultne serije. Jeste li načinjali tu temu i zašto je glavni lik Walter White na kraju morao umrijeti?
Osam mjeseci smo bili skupa, družili se i sprijateljili. Johan je zanimljiv čovjek, neiscrpan lik, režirao je i spotove za Madonnu, Bowieja... Ali nisam ja po sebi taj lik koji bi nekoga vukao za rukav i pitao ga ta neka spomenarska pitanja. On je veliki radnik, brzo razmišlja, odlično funkcionira. Nekad mi se činilo da je to što zahtijeva od mene suhoparno i jednostavno, a zapravo je bilo kirurški precizno, on je zapravo jako duboko ulazio u temu i ulogu. S njim sam se osjećao sigurno, mogao sam eksperimentirati, biti hrabriji jer sam vidio da on sve ima u glavi.
Glumite glavnog negativca u seriji?
Ne baš negativca. Moj lik je kriminalac, s druge strane zakona, poput Waltera Whitea kojeg spominjete, ali nije zao. Zapravo, moj lik nije ni vođa bande, on je prošlovremenski lik, old school, stari pljačkaš koji se pokušava vratiti u posao. Nekad je bio najbolji, ali nikada nije bio glavni... On i njegov najbolji prijatelj kao mladići bili su desne ruke bossa, ali kako stare, dolazi do razdvajanja bande. Jedan dio se baca na moderni kriminal, a moj lik nastavlja sa starinskim pljačkama draguljarnica. I na kraju ipak gubi...
Je li temeljen na stvarnom liku?
U stvari to nema veze s pravim Pink Panterima, oni su uzeti samo kao lajtmotiv. Naša priča ide u drugom smjeru, ne zanimaju ih pravi Pink Panteri, nego moj lik i kako se on razvija.
Serija je u Britaniji počela igrati, kakve su reakcije na nju?
Iskreno, nemam nikakav feedback, dobivam neke poruke od prijatelja da je sjajna, ali što bi prijatelji drugo rekli. Tako da nemam uvid u to kako ide.
Radili ste s velikim glumcem Johnom Hurtom?
Nisam imao nijednu scenu s njim, ali dosta smo se družili. No nije teško bilo biti oduševljen njime.
Sada je trend da redatelji i glumci idu iz igranog filma u serije.
U zadnje vrijeme serije pobjeđuju filmove. Serija ti daje odrešenije ruke, imaju više minutaže. Kod filma se zbog vremenskog okvira mora rezati, pa tvoja gluma uvijek negdje pati. U seriji ima više prostora, možeš si dati više maha. Prije je uvijek, gledano po dobiti, film šišao serije, ali sad je jedna "Igra prijestolja" nedodirljiva. Na kraju, serija ima više sezona pa uvijek možeš vidjeti što je bilo loše i to popraviti.
Kakav je osjećaj kad gledate sebe na platnu ili ekranu?
Uvijek se uhvatim za glavu i kažem – katastrofa. Ne možeš sebi slagati, sve vidiš. Ponekad mi čak dođe da si kažem – koji si ti konj, kako si ovo mogao tako odglumiti, što si time htio reći... Nekad se na snimanju oduševiš kako je neka fora dobra, a onda na platnu vidiš kako je šuplja. Ali što možeš..., idemo dalje.
Je li vam važnije kako izgledate ili kako ste izveli neki geg?
Ne zanima me izgled, nimalo, a ni geg. Tražim neku psihologiju, nastojim biti pametniji pa se ne oduševljavati na prvu.
Je li se teško nakon snimanja vratiti u normalu?
Iako se na snimanju nastojim dati do kraja, volim ekstreme, volim ići u krajnost kako bih prikazao ulogu, ja se u nju ne uživljavam. Ali snimanje je samo po sebi jako naporno, stalno si s jednim te istim ljudima koji ti postanu kao neka druga obitelj, šminkeri, snimatelji, glumci... Od jutra do sutra si s njima. Ne možeš to zaobići, samo njih viđaš. I onda dođe kraj snimanja, završni party i više ih nikada ne vidiš. I kad se vratim kući nakon osam mjeseci napornog rada na vjetru, ledu, kiši, obično se razbolim. Na snimanju čuvam koncentraciju, pažnju, nastojim oko sebe širiti optimizam da bi svima bilo ugodnije... I kad se vratim kući, u civilni život, popusti mi adrenalin. To je nezgodno ateriranje.
Koliko vam treba da se adaptirate nakon snimanja?
Ne pravim ja od toga neku dramu, ali treba mi ipak jedno tjedan dana. Vrijeme tada provodim u stanu, gledam televiziju, Batmana, Supermana, Rockyja, Indianu Jonesa, Ratove zvijezda, filmove tog tipa... Filmove koji me ne naprežu. Uostalom, nemam neki recept, samo znam da mi svaki put treba nekog tog autizma...
Autizma?
Da, zatvorim se u stanu.
Zatvorite se od svijeta?
Ne potpuno. Smanjim ritam jedno tjedan dana, sve je u mom životu tada lagano. Ne želim odmah sutradan nakon završetka snimanja lumpovati. Nije da ne mogu, nego ne želim.
Dok ste snimali Pink Pantera morali ste stalno ići u teretane. Inače ste tip koji se baš i ne da natjerati među utege... Kako ste to podnijeli?
Nisam nikada bio sportski tip. Uvijek mi je bila draža knjiga nego atletska staza. Ali ovo mi je sada bilo jedno novo iskustvo. Oni su zahtijevali fizičku pripremu pa sam, htio-ne htio, morao ići u teretanu. Osam mjeseci sam proveo na tom snimanju i gotovo svaki dan sam išao na treninge i malo sam se na sve to navukao. Pokazalo se da to dobro djeluje i na moju psihu.
Može li i to biti jedna vrsta ovisnosti?
Ako i može, na žalost prelako se skinuti. Ja se eto već uspješno skidam. Ali svakako je to dobra stvar, čovjek postane agilniji, ima više volje, napuni se energijom.
Oduvijek ste ljubimac žena, ali nekako ne vidim da im baš uzvraćate tu ljubav...
Ja se ne smatram takvim tipom. Mislim da sam puno jednostavniji. Ne pratim takve stvari u medijima, a što se tiče društvenih mreža, tu sve ovisi o meni koliko ću dopustiti komunikaciju. Nisam ja nikada ni volio noćne izlaske tog tipa. Recimo, dok sam živio u Širokom Brijegu, mnogi su izlazili u Mostar, a ja bih radije ostajao u svom gradu, u jednom rock-klubu, i tu provodio večeri.
Idu li vam na živce napisi da ste najpoželjniji neženja?
Takve stvari ne pratim pa mi i ne idu na živce. Naprosto sam to stavio na ignore. Jednako, recimo, kao što me ne opterećuje ni moda. Nikada nisam pridavao veliku pažnju ni takvim napisima ni odijevanju. Ne trudim se oko toga, nastojim biti logičan i matematičan. Niti se silujem nekim zahtjevima, niti si što uskraćujem. Ovo nije moj statement, ovo je moje stanje, moja gravitacija, konstanta. Nisam ja ovo odabrao, to je tako. Trošim energiju na druge stvari.
Kad smo već kod mode – koliko vam treba da se spremite za izlazak?
To se mjeri u sekundama.
U sekundama?
Dobro, neću izaći u trenirci i papučama, nisam glup. Kad bih gurao neki inat, onda bi to sadržavalo i neku poruku. Ali ovdje nema poruke. Nema ničega.
Imate li poroke?
Imam ih puno. Cigarete, pivo, hrana... Da, mogao bih se malo zdravije hraniti. Ovaj način života me često tjera da jedem kao kojot. Iako, što sam stariji, više cijenim domaću hranu i vina, ali zbog vremena i ritma ne stignem si poboljšati taj dio života. Nemam vremena ni za kuhanje iako to volim.
Hoćete li za Božić k roditeljima u Hercegovinu?
Mi se svi za Božić skupimo u kući u Širokom Brijegu, nas šestero djece i roditelji, to je klasika. Ali ja već 17 godina, polovicu života, živim u Zagrebu i već je pitanje gdje mi je dom. Iako, roditelji su mi dolje pa mi je s jedne strane dom uvijek u Hercegovini, ali moja komocija je ovdje, u Zagrebu. Ovdje sam si posložio život. Ali kako sam rijetko dolje, nekako uživam i u toj pažnji, dolje sam ipak nečije dijete. Nije da mogu dugo tako izdržati, treba mi rad, ali tih nekoliko dana stvarno uživam.
Je li vaša obitelj tradicionalna, u onom smislu kako u Zagrebu danas promatraju hercegovačke obitelji?
Ne bih rekao. Prije svega tu je osam individua i svi smo mi različiti. Moji su roditelji uvijek bili otvoreniji, liberalniji od prosjeka. Ja volim logiku. Moja je majka matematičarka i ja, po njoj valjda, u svemu tražim logiku. To što govorite kakav je uobičajeni pogled na hercegovačku obitelj – mislim da je svakoj generalizaciji korijen neinteligencija.
Često ste istupali, kao u pitanju referenduma o braku, ljevije, malo netipično za jednog Hercegovca...
Pa ne može mene odrediti geografija. Zamislite um koji je određen porijeklom. Kakve to veze ima s Gogom Bogdanom? Pa nisu ideologije geografske. Nisam ja jedini Hercegovac koji tako razmišlja. I moji stavovi nisu za propitivanje jer sam naučio slobodno razmišljati.
Kakav je danas ambijent u hrvatskom društvu? Ide li naše društvo prema Zapadu ili kaska i polako ostajemo balkanska priča?
Ja sebi sam stvaram neku iluziju, iako znam da se zavaravam, da se događaju skokovi naprijed. Ali me onda stvarnost uvjeri da se vraćamo natrag.
A jesmo li dobro odradili krizu s izbjeglicama?
Ne mogu reći da sam posebno upućen u tu tematiku. No čitao sam na Facebooku dosta ružnih komentara o tome, vidio sam uspoređene fotografije naših i ovih današnjih izbjeglica, pa brojenje krvnih zrnaca... Oholost ne podnosim. Kao kršćanskoj naciji poniznost bi trebala biti u temelju našeg odgoja, što često nije. Često si dopuštamo da nas zgrabi oholost i to sam primijetio i u tim nekim situacijama s izbjeglicama. Ali ipak su to bili pojedinačni izgredi i oni su u debeloj manjini. Čini mi se da smo se u krizi s izbjeglicama pokazali hrabrima i da smo tim ljudima pružili ruku. I to je u skladu s mojim načelima, to su vrijednosti u koje ja vjerujem. Te neke lažne ideje o snazi nacije, to me uvijek prepadne i to je vraćanje u balkanizam i primitivizam. Po meni često korijen svih zala. Spominjali smo nekidan Frljića i njegovu prepisku s Karamarkom. Pa borili smo se da izađemo iz komunizma, da se slobodno izražavamo, iznosimo svoje stavove, želje, uvjerenja i sada nas ponovno žele uplašiti i začepiti nam usta. Ideologija je kod nas, sasvim pogrešno, postala stvar ukusa, a ne političkog puta. Mislim da bi ta neka ideologizacija društva trebala prestati i da bismo svoje svjetonazore intimnije trebali zadržati u sebi.
Kao i religiju?
Apsolutno. To je jako intimno. Ja vjerujem u sekularno društvo. Jesam vjernik i kršćanin i bez obzira što je nas 90 posto takvih u Hrvatskoj, trebamo jasno odvojiti Crkvu od civilnog društva. Ne mogu vjerovati da nešto što je intimno stalno postaje poligon za političko prepucavanje. Ja vjerujem u sličnosti, a ne u razlike. I vjerujem u ljepotu razlika. Mi ljudi smo jako slični, nijanse nas razlikuju, ali te nijanse često postanu poligon za mržnju. Što sam stariji, manje mi je bitno lijevo i desno. Ali postajem bijesan kada netko moju intimu vadi na tapet. Ne volim kad me se pita o osobnom životu – pa meni je o tome neugodno odgovarati. To je stvar moje pristojnosti prema publici da ne valjam svakakve gluposti. Kad čitam što sve ljudi govore o sebi, postane mi nelagodno.
Je li Hrvatska dovoljno sekularna zemlja?
Mislim da u Hrvatskoj nije manjak sekularizma. Ipak, primjećujem jedan paradoks: kad je na vlasti desnica, čini mi se da se društvo normalno sekularizira, a kad je na vlasti ljevica, onda se desnica u oporbi homogenizira oko Crkve i društvo lagano ide u obrnutom smjeru. Važno je da svi imamo izbor. Recimo, pitanje vjeronauka ili seksualnog odgoja u školama ne bi trebalo biti i pitanje definitivnog opredjeljenja. Niti vjerujem u moranje i primoravanje radi opredjeljenja niti osuđivanje zbog odabira drugačijeg. Kako bi to izgledalo da te netko tjera na takvo što?
Da imate djecu, biste li voljeli da ona imaju seksualni odgoj u školama?
Naravno da bih volio. Pa djeca sve znaju, o svemu se informiraju na internetu i sad bismo se mi trebali praviti ludi i šutjeti o tome. Otkad su spolne bolesti evoluirale, mislim da je svako obrazovanje važno. Što može loše biti u seksualnom odgoju u školama? Ja to ne mogu shvatiti. Ne shvaćam logički što je tu problem. Ako postoje udruge koje su protiv toga, želio bih saznati obrazloženje. Djeca koja nedostatak obrazovanja nadopunjuju guglanjem na internetu mogu imati ozbiljne posljedice. Nepotpuno znanje je najgore. Ne znam, čini mi se licemjerno.
Bojite li se trećeg svjetskog rata, to je sada postalo dominantno globalno pitanje?
Studirao sam makroekonomiju i pratim makroekonomska kretanja pa znam da su ona u pozadini svega. Valutni ratovi, trgovina naftom, činjenica da se zbog Ukrajine spušta cijena nafte da bi se Rusija oslabila, pa onda Rusija traži žarište u koje bi upumpala svoju ekonomiju oružja, isto kao što je to Amerika dosad činila... Dakle takve, makroekonomske pojave pokreću ratove. No ako se i generira neki veliki sukob, vjerujem da će svijet biti dovoljno pametan da izbjegne taj prefiks svjetski. Ili još važnije – nuklearni.
Prezgodan mi je Bogdan -:)