Nagradno pitanje: tko je napisao ‘Neka bog čuva svaku zemlju od njenih emigranata’?

Nikada mi ništa nisu značile nacionalne tragedije. Stradavanje je isključivo pojedinačno, narodi dobivaju ono što su zaslužili. Jer svi su narodi najprije klali, a onda kukali kada se i njih klalo, iz čega se rađao neprekinuti ritual stereotipa povijesti koji nas je sve trebao učiniti žrtvama. Povijena istina je drugačija, ona je trebala ispolirati lica vrste ubojica i degenerika, ona je naš alibi u vječnom drmešu iživljavanja i zločina. Ne mogu žaliti narode, pa tako ni ovaj hrvatski kojem nehotice pripadam, jer redovito su se poistovjećivali s najgorima, padali na koljena pred najbeskrupuloznijima, klicali najpokvarenijima, slavili najnakaradnije, skrivali se iza najnasilnijih. Narod u suštinskom smislu predstavlja kolektivni gubitak volje, pojedince ugurane u zajednički nazivnik matematike uništenja, a u političkom smislu narod je masovni ubojica čija tragika nije njegova povijest, nego postojanje. Zato je uvredljivo besmisleno sporiti se oko povijesnog revizionizma kad povijest kao predmet i nije ništa drugo nego sirovi revizionizam.

U tom predmetu nikada niste ni u najmanjim naznakama učili ono što se doista dogodilo, kad se prava povijest nikada nije ni smjela dogoditi. Proučavanje povijesti ustaljenom metodologijom nije ništa drugačije od predviđanja budućnosti horoskopom. Može vas zabaviti, može se čak nešto i pogoditi, ali da biste smjeli izvlačiti bilo kakve zaključke, ovisi isključivo o tome hoćete li im prilaziti kao narod ili kao čovjek. Povijest koja nam se stvara danas nastavak je sramote koju će revizionizam pretvoriti u tragediju. Umjesto da si otvoreno priznamo ono što naslućujemo – da smo glupi, frustrirani, netolerantni i licemjerni – mi ćemo radije sami sebi tepati da smo nemoćni pijuni u igrama velikih. Da sam vjernik u današnjem krajnje uvredljivom smislu i da vjerujem u basnu o Isusu, najprije bi se zapitao nije li bog Isusa delegirao da na svoja leđa preuzme božje, a ne čovjekove grijehe. Kad bi bog doista postojao, mogao bi oprostiti ljudima, ali ako on kao generalni menadžer i izbornik naše vrste svoj kreacionistički neuspjeh doživljava kao pragrijeh, onda mu je bilo potrebno ili potpuno uništenje ili nova doktrina za održavanje religijske uskogrudnosti. Razlika između starozavjetnog i novozavjetnog boga je u bombonima.

Starozavjetni je tražio da mu čovjek žrtvuje sina, novozavjetni od čovjeka traži da se u 40 dana korizme odrekne slatkog. A svih ostalih 325 dana kršćani se odriču boga čime je osjećaj duga i grijeha suptilno uobličen kao kolektivno klerikalno dužničko ropstvo. Ta doktrinarna razlika u bogu jest i razlika između imperijalističke doktrine do 1945. i nakon toga. Bog je nekad bio otvoreno nasilan i zadrt, sad je mudro upakirao svoju netolerantnost u ljubav. Imperijalizam je nekad stupao u pješadijskim kohortama sadržajno uobličen u krvi i tlu, da bi danas stizao na valu vlasništva, slobode i demokracije. Biti fašist uvijek je bilo sramota. Biti antifašist 2016. je tragedija. Fašizam se ne ogleda u amblemu, nego u metodi i današnji kapitalizam ne znači da nije totalitaran i nasilan samo zato što otvoreno ne nosi kukasti križ. Žrtve koje padaju i logori u koje nas se tiho zatvara skrivene su svastike privida mogućnosti izbora. A kako bi osvajanje kao sadržaj ostalo isto, morala se promijeniti forma i, umjesto da vojska dolazi prva i izazove otpor uvijek postojeće nadobudno svjesne manjine, a to znači i stalni problem u korištenju upravljanja moći, jednostavnije je proizvesti interne užase pa slavodobitno nastupiti kao nositelj reda i poretka. Na našem primjeru 1995. Hrvatska nije oslobođena, nego je okupirana. Velikosrpska ideja tada nije pobijeđena, nego je kao imperijalistički anakronizam ismijana kad je nahrupila iz sredine 19. stoljeća.

Suptilna okupacija Hrvatske krenula je s druge geopolitičke strane, kroz usluge naših “saveznika” i u tim trenucima uzimali smo političke kredite koje nikada nećemo moći vratiti. Naravno, dobit će zastavu i himnu, neka mašu i drže ruku na srcu, dobit će formu, a mi ćemo gospodariti sadržajem, mislili su naši “saveznici”. Osvajat će novcem i vlasništvom, instalirat će kvislinške vlade, umjesto anektiranja uvest će se integriranje, a za svaku etapu u provođenju zacrtanog na scenu će dovesti adekvatne marionete. Zato ovo u Hrvatskoj, taj upravljački užas kroz ljude za koje još jučer niste mogli vjerovati da postoje, nije slučajan. Beznađe i dezorijentacija trebaju stanje dovesti do apsurda da bi se fermentirali bezvoljnost i ultrakontrola. Sve dosadašnje garniture bile su dio tog projekta. Ova posljednja radikalna je poruka kako ovakvom državom može upravljati svatko. Prije 70-ak godina napisano je „neka bog čuva svaku zemlju od njenih emigranata“. Nevjerojatno opora misao odnosila se i na Hrvatsku, a još je nevjerojatnije da ju je napisao Glaise von Horstenau, Hitlerov izaslanik u Pavelićevoj sramoti. Von Horstenau je misao motivirao austrijskim iskustvom prema Hitleru i hrvatskim vezanim uz Pavelića. Procjena da upravljačke zapovijedi koje stižu izvana moraju i provoditi ljudi koji su stigli izvana u Hrvatskoj je administrativna činjenica. A najbolje je što nam se sve događa potpuno otvoreno, pred očima, dok svira himna, mašu zastave, domoljubi se mahnito bubnjaju po majmunskim prsima. Pa zašto onda to ne vidimo? Zato što su nas navikli da se odričemo bombona.•