Običan ljetni raspust u borbi za braniteljsko dostojanstvo

Ne znam jeste li primijetili kako je Đuro Glogoški odjednom nestao. Puf. Nema ga u medijima nakon što smo se toliko zbližili zbog učestalosti pojavljivanja da je postao dijelom svake hrvatske obitelji. Nekako mi i nedostaje, a i mediji imaju problema jer sada moraju popuniti onih dvije do pet minuta "zicera" ili najmanje pola stranice svakog dana koje su branitelji okupirali svojim dostojanstvom.

Kao da se odjednom, po komandi, ispuhala sva ona tenzija, sva ona logično izvrtana objašnjenja motiva prosvjeda i kao da se čeka dobar povod za uklanjanje čadora usred Savske nakon toliko bučno provedenih mjeseci. Nikako me ne mogu uvjeriti da su u pravu zlobnici koji tvrde da je nestanak braniteljskog prosvjeda iz medija uslijedio nakon što su ankete pokazale kako štete HDZ-u. To jednostavno ne može biti točno budući da je i sam Karamarko pa barem 40 puta ponovio kako HDZ nema apsolutno ništa s braniteljskim prosvjedom, a Karamarko mi izgleda kao čovjek koji ne laže. Pretjerano.

Dakle, mora postojati neko sasvim drugo, logično objašnjenje za nestanak branitelja i njihovih vođa. Možda je stvar jednostavna, možda je borba za braniteljsko dostojanstvo na običnom ljetnom raspustu pa će s jeseni opet započeti svoju opravdanu i spontanu bitku. Možda je masovna otmica u pitanju. Ili medijska zavjera da ih se više ne prati. Ili su opet spontano odlučili upozoriti na probleme koje imaju tako što se više neće pojavljivati u medijima, što će biti također svojevrsno privlačenje pažnje.

Što god bilo, moju podršku imaju i nadam se da će se nastaviti beskompromisno boriti da se njihov ponižavajući status napokon ispravi. Pogotovo bih htio da se to dogodi i nakon izbora i neka čador ostane još pet godina, ako treba, neka ne odustaju sada kada su bili na korak do uspjeha, na korak do državnog udara, na korak do istovremenog rušenja i stvaranja, a zapravo povratka iz stanja političke hibernacije, sustava zamrznutog prije četiri godine i naslonjenog na ultradomoljubnu političku ideju, emancipiranu kroz Remetincem pročišćeni HDZ.

Trebalo bi sljedećih dana razriješiti nepoznanicu i vratiti branitelje tamo gdje pripadaju, u samu špicu medijskog zanimanja, na isti način kako su bili tretirani prije spornih anketa da se, jednom zauvijek, zlobnici ostave bez argumenata i da se depolitizira skup koji od samog početka nije imao baš nikakve veze. S politikom. Kao što s politikom nema veze ni dvije godine našeg članstva u EU. Dakle, ono je dvostruko dulje od savskog prosvjeda, a učinci su im podjednako besmisleni; bez jasno opravdanog postojanja i bez smislenog opravdanja kako sve to skupa završiti.

Pat-pozicija u koju se doveo EU logična je iz istog razloga kao i braniteljski prosvjed – služi posve drugoj svrsi od deklarativno izvikivanih fraza. Jer Europska unija  nije unija naroda, već unija kapitala. Sve je u njoj podređeno kapitalističkoj filozofiji maksimiziranja profita. Ona nije zamišljena da bi se narodi Europe isprepleli u ravnopravnoj poziciji rada i prava koja iz toga proizlaze. Hrvat nikada neće biti ravnopravan Nijemcu ili, ne daj bože, Englezu, a radnik, bez obzira na nacionalnost, nikada neće dosegnuti socijalnu sigurnost koja će mu omogućiti život mimo sadašnje situacije talačke krize u koju je smišljeno doveden. Usto, zaboravite sigurnosni aspekt. Niti je EU stvoren da spriječi buduće ratove niti će to učiniti.

On je tu da generira i kontrolira, već po potrebi, lokalne sukobe i njihovo moguće prerastanje u globalnu konflagraciju. Kada bi EU doista bio unija naroda, mislite li da bi se grčka afera doista događala, mislite li da bi radikalizacija socijalnog diktata bila jedina politička filozofija u posljednjih 15 godina i mislite li da bi štednje, rezanje, sankcije, koje se isključivo prelamaju preko leđa srednjeg i nižeg sloja, bile jedini recept za navodni izlazak iz krize. Gospodarske krize nisu prirodne nepogode i ne nastaju slučajno. One su duboko promišljeni i pažljivo vođeni procesi za čiji se kraj uvijek pripremi nekoliko mogućih epiloga pa se izabere onaj s najviše potencijala. I kod toga ne zaboravite na podatak da ovog trenutka na Zemlji gotovo polovica znanstvenika barem honorarno radi za vojsku, što bi moglo usmjeriti traženja rješenja i konačno rješenje za sve nas. Paradigma slobode postaje prisila služenja ili, kako veli Goethe, „nitko nije beznadnije porobljen od onih koji pogrešno vjeruju da su slobodni".