Goran Sablić

Najmlađi HNL trener: On je sušta suprotnost brojnim hrvatskim stratezima

Foto: Miranda Cikotić/Pixsell
Goran Sablić
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Goran Sablić
14.10.2015.
u 09:00
Vrijeme je za nove trenere, a znanje je važnije od iskustva, kaže Sablić za sportski tjednik Max!
Pogledaj originalni članak

Goran Sablić najmlađi je trener u Hrvatskoj ligi, nenadano je sjeo na klupu Splita nakon što je otišao Zoran Vulić. Bivši stoper Hajduka i kijevskog Dinama, reprezentativac Hrvatske, u 36. godini dobio je prigodu krenuti u veliki posao. Sablić je sušta suprotnost brojnim hrvatskim trenerima, njegova shvaćanja su drukčija od onih tipova, koji na teškim gostovanjima žele bod. Smireno govori o tome kakvu momčad želi, vidi se da je siguran u sebe i ono što radi.

– Osjećam čast, obvezu i odgovornost. Split je jedan od najatraktivnijih klubova u državi, mogao je birati trenera. Izabrali su drukčiji rad, vjerujem u sebe i u svoj pogled u nogomet.

Pojasnio je koja su to njegova shvaćanja nogometa.

– Volim organiziranu momčad u fazi napada i obrane, želim da se moja momčad natječe, da ima strast i emocije. Znam, to svi treneri žele, ali ja to i sprovodim u djelo. Takav sam bio s juniorima, takav ću biti i s prvom momčadi. Obožavam ovaj posao, ugodno se osjećam, pun sam adrenalina. Svjestan sam koliko je trenerski posao težak. Imam svoje ambicije i ciljeve, no u ovom trenutku ne gledam daleko. Za mene je vođenje Splita velika stvar, ovdje se želim izgraditi i dovesti se u situaciju da navijači dođu na stadion i uživaju u igri moje momčadi.

A odnosi s igračima? Kako Sablić, kao mladi trener, kani držati "uzde"?

– Kod mene nema pogovora, dajem cijelog sebe, imam razumijevanja za sve, ali kad su u pitanju rad i moji zahtjevi, tu nema kompromisa. Oduvijek sam želio biti trener, još kao mlad igrač maštao sam o tome. Posebno sam o trenerskom poslu intenzivno razmišljao kada sam bio u fazi ozbiljnih ozljeda. Još za karijere pratio sam treninge, nešto zapisivao, ali drukčije razmišljaš kada si igrač. Upisao sam nogometu akademiju i krenuo čim sam se odlučio na rani prekid karijere zbog ozljede.

Otkud Split? Kako je došlo do toga da bivši igrač Hajduka u kojem treneri kroz mlađe selekcije idu kao na traci završi u Splitu s kojim nije imao poveznica?

– U Splitu su bili moji prijatelji Križanac i Hrgović, često smo razgovarali o nogometu... U jednom trenutku Križanac je pitao želim li doći u Split, prigoda se otvorila kada je Zoran Vulić došao na klupu Splita u onom prvom mandatu. Zahvalan sam mu zbog toga.

Taj početak u Splitu značio je ulogu pomoćnika Zorana Vulića. Krajem prvenstva 2012./13. kada je Vulić prvi put napustio RNK Split Sablić je posljednja dva kola morao sjesti na klupu.

– Dogodilo se da sam morao preuzeti momčad dva kola, ali to je bilo nevoljko. Lojalan sam klubu, to sam napravio više onako vojnički, ali nisam se osjećao spremnim za vođenje prve momčadi. Dvije godine poslije osjećam da sam spreman za prvu momčad, iznimno mi je značio taj rad u kadetima i juniorima Splita. Ali, i da nisam izabran, ne bih bio tužan, radio bih s istom energijom. Ovo je prirodni slijed trenerskog razvoja.

S kadetima i juniorima, praktički istom generacijom igrača, stigao je do titule prvaka države što je najveći Splitov uspjeh u mlađim kategorijama. Sablić je jedan od trenera mladog vala kojih je sve više u Hrvatskoj.

– Došlo je do zasićenja istih osoba koje rade dugo. Ovo je normalno, a ta stalna priča o iskusnim trenerima mora se staviti sa strane. Poštujem to, moram li birati, biram znanje.

U Parku mladeži vladaju Slaven i Jozo Žužul kod kojih se treneri ne zadržavaju predugo. Ali, za Sablića su rekli da će biti na klupi dok to želi.

– Osjećam podršku braće Žužul, ali znam da je primaran rezultat. Dat ću sve od sebe da Split bude u vrhu, ali želim Split koji će igrati ravnopravno s Dinamom, Hajdukom i Rijekom. Neće me zadovoljiti da smo prividno solidni na tablici, ali daleko od najboljih po prikazanom.

Prvi veliki potez mladog trenera je angažman Artema Milevskog. Ljubimac navijača Hajduka, s kojim je Sablić igrao u Kijevu i veliki su prijatelji, bijeli dres zamijenio je crvenim. Svi kažu da Milevski više ne može, Sablić je preuzeo i svojevrsni rizik.

– Nije to rizik, možda opravdani rizik. Milevski je veliki igrač, kao trenera me golica njegova kreativnost i znanje. Fokusiram se na ono najbolje što Milevski ima, imao je problema, ali znam kako ću ga podignuti i što mu treba. Ne očekujem da vodi Split, da digne Split, očekujem da bude jedan od 20 igrača, da mi kao treneru omogući puno više mogućnosti u fazi napada.

Je li Milevski najbolji strani nogometaš koji je došao u Hrvatsku ligu?

– Teško je to uspoređivati, ali Milevski je sasvim sigurno jedno od najvećih nogometnih imena koje je kročilo u Hrvatsku. On je na istoku uz bok Ševečenku i ostalim veličinama. No, to je prošlost, Milevski nije tu zbog toga. On može igrati dobro. Uostalom, Milevski ne treba biti stari Milevski da bi bio u HNL-u. Da je u onoj svojoj pravoj formi, onda ne bi ni dolazio u Hrvatsku.

Kako ćete se nositi s tamnom stranom njegove karijere? Poznato je da je Milevski noćna ptica, bećar, kako reče Žužul.

– Ima Milevski svojih izleta, to nije novost, ali puno puta se u tome pretjerivalo. Uvjeren sam da me neće izigrati, neće biti izostajanja s treninga ili da ga nema dan-dva. U posljednja dva mjeseca radio je pakleno, to je bio individualni rad koji mu je trebao kada je došao u Split. Igrao je u Hajduku sa spremnikom na rezervi ili ispod nule. Treba ga napuniti.

Za kraj smo se vratili na igračku karijeru. Početak je bio kao iz snova, kao 18-godišnjak čuvao je Batistutu u dvoboju Hajduka i Fiorentine. I bio briljantan.

– Iz juniora me trener Ivan Katalinić stavio u prvu momčad, čuvao sam Batistutu. I nije bilo loše. Čini mi se da je prošla vječnost od toga. Sve je iza mene, bilo je puno lijepih trenutaka, Hajduk i Dynamo Kijev su veliki klubovi, osvajao sam prvenstva, igrao Ligu prvaka. Za Hrvatsku sam igrao manje nego što sam smatrao da mogu, ali svakako su moju karijeru obilježile te ozljede koljena.

Bio je odličan stoper, ali karijeru su mu ponajprije obilježile ozljede.

– U 29. godini došao je kraj, nije mi se bilo teško ostaviti nogometa. Kada iza sebe imaš toliko svakodnevne boli, tableta, frustracija, onda ti nije teško donijeti takvu odluku. U jednom trenu nešto se prelomilo u meni, otišao sam predsjedniku Dynama i rekao da ne mogu više. U Kijevu je bilo predivno, igrao sam u najvećem istočnom klubu, imali smo jaku momčad. Kad pogledam unatrag, sretan sam i zadovoljan. Možda sam mogao i više, ali s obzirom na to u kakvom sam stanju bio, uz te četiri operacije koljena, nemam za čim žaliti.

>>Uskoro će biti promjena, želim da moji dečki uživaju u igri

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

JD
jdoranic
12:09 14.10.2015.

Gramatička pogreška u naslovu: treba biti: " Najmlađi trener HNL-a". Genitiv! Mi za sada još uvijek imamo padeže u hrvatskome jeziku. Ovako kako piše - to je neprikladna izravna primjena engleske konstrukcije, tzv. sintaktički kalk. Dakle: "najmlađi trener - koga-čega - HNL-a"