Treba li čovjek razlog za posjet domovini? Razum kaže naravno da ne. No u slučaju Gorana Višnjića kao da se uvijek traži razlog više pa ni njegov aktualni desetodnevni boravak u Hrvatskoj nije bio iznimka. Bio je u rodnom Šibeniku, posjetio je roditelje, gledao prijatelje glumce u zagrebačkim kazalištima, s bratom uživao u ljepotama Rastoka, svojim klincima u Ameriku nosi hrvatske knjige koje im šalju bake, odradit će i jednu poslovnu obvezu u Parizu... ali doista ima i jedan razlog više – pomoć dubrovačkim volonterima azila na Žarkovici čijoj agoniji se ne nazire kraj iako je grad Dubrovnik do kraja siječnja trebao početi graditi novo sklonište za pse i financirati skrb o životinjama, što su dosad volonteri radili, naravno, besplatno.
Demistificirajmo jedan većinski dio razloga vašeg dolaska kući?
• Puno se stvari poklopilo pa nisam mogao reći “ne” dolasku. Imam promocijske obveze serije “Na granici zločina” u Parizu, a kad sam već u Europi ne mogu ne doći kući. A kad sam već i u Zagrebu prihvatio sam i poziv Tarika Filipovića za gostovanje u njegovu novom talk-showu “Satirikon”. No važno mi je bilo nešto napraviti, pa makar i javno reći, povodom događaja u skloništu za životinje na Žarkovici u Dubrovniku. Teško je o tome uopće govoriti jer većina ljudi sada priča o novoj vladi, ekonomiji, fašizmu, antifašizmu..., a ja o životinjskim pravima, gledaju me kao da sam lud. A baš kada se događaju te velike stvari, ove “male” stvari postaju nebitne i to je problem. Ljudi se njima ne bave i nadrapaju dobrovoljne udruge, poput one na Žarkovici, koje se u ovakvim vremenima prve zaboravlja.
Kao da nestaje plemenitosti?
• Pomalo da. I kada vam ljudi kažu: “Životinje..., a što je s djecom?”, e tu nastaje drugi veliki problem. Pa valjda u srcima imamo mjesta i za djecu i za životinje. Zar postoji neko ograničenje? Ne razumijem u čemu je problem.
Jeste li bili ovih dana na Žarkovici?
• Nisam, ali stalno smo u kontaktu. U sve sam upućen i pokušavam im pomoći osvještavanjem ljudi o tome što se ondje događa. Neka svi vide da se u najljepšem gradu na svijetu krije i najružnija tajna. Kad sam bio klinac od dvadeset i kusur godina, osam najljepših ljeta proveo sam u Dubrovniku i grad je tada bio pun pasa lutalica. I onda su na scenu stupili volonteri, napravili “no kill” azil na Žarkovici i grad se riješio problema nezbrinutih pasa. Priča je duga i teško ju je sažeti, ali bit je da se grad tog azila zadnji put pokušao riješiti na glup i nasilan način. Skupa s policijom uletjeli su u azil po noći, kao kriminalci, i odveli pse koje su ondje zatekli. Uzimali su ih nasumce, njih 60-ak, strpali u kamione i da izbjegnu granicu odveli trajektom iz grada. Neki psi su čak odvedeni u Pakrac. I sve je to bilo plaćeno. Na to je potrošena hrpa love. Rečeno je da su odvedeni u “no kill” skloništa kojih u Hrvatskoj ni nema toliko da ih zbrinu, a gospođu Sandru Sambrailo koja vodi Žarkovicu odveli su u policijsku postaju. Nitko joj nije pokazao nikakav nalog. Tužno je da se u Hrvatskoj događaju takve stvari. Pokušavam pomagati ne samo financijski već i govoriti o tome i apeliram na grad Dubrovnik da umjesto da se svađa s tim volonterima koji su napravili puno za grad, da konačno napravi to sklonište koje je, po zakonu, trebalo davno napraviti, a otežu to godinama.
Jeste li razgovarali s gradonačelnikom Androm Vlahušićem?
• Nisam, ali nadam se da ćemo svi zajedno uskoro naći pozitivno rješenje. Taj problem je sada već prerastao u tvrdoglavost. Sada se već priča da će napraviti sklonište u koje neće dopustiti pristup volonterima koji su 15 godina na Žarkovici radili bez novca. Pa to su ljudi koji tamo žive, spavaju s tim psima i to treba nagraditi. Pa kome vi pucate u nogu, sami sebi ili njima. Uglavnom, u Americi recimo, psa ne možete izvući iz šinteraja ako taj pas nije steriliziran. Ljudi koji se ne bave uzgojem pasa trebali bi svoje pse sterilizirati. Znam da to našem narodu zvuči grozno, ali tako je. Ako “očistite” cijelu Žarkovicu, ali ne promijenite zakon, u roku od pet godina imat ćete isti problem.
Predlažete li neko rješenje?
• Sam početak bilo bi donošenje zakona koji bi osigurao sterilizaciju pasa koji se dovode u šinteraj i ukidanje pravila da se pas nakon 60 dana boravka u njemu usmrćuje. To je grozno. Svi kukamo pa ljudi kažu: Psi..., a koliko ima napuštene djece i drugih problema? Ima, ali moramo ih rješavati sve usporedo pa tako i ovaj.
Već desetak godina vi i supruga Eva borci ste za životinjska prava. Odakle ta svijest?
• To je osnova humanosti. Doma imamo puno životinja, udomili smo tri psa i tri mačke. Klinci su malo veći i počeli su ih voditi u šetnju i brinu se o njima. Uvjeren sam da kada djeca tako odrastaju, uz životinje, imaju puno bogatije djetinjstvo. Odmalena uče da vole ta bića jer, na kraju krajeva, mi smo ti koji smo odgovorni za njih. Nismo li na neki način stvorili psa? Stoga, imamo i odgovornost prema njemu. Uglavnom, mislim da su ljudi bolji i prema ljudima ako imaju dobar odnos prema životinjama. Ne kažem da sam ja ultradobar. Napravio sam u životu puno gluposti, ali to ne znači da je kasno za poboljšanja.
Aktivan ste ambasador Međunarodne zaklade za dobrobit životinja u sklopu koje ste se zalagali i za zaštitu afričkih slonova.
• Istina. To je aktivno počelo u biti sa zaštitom tuljana u Kanadi, nakon što sam vidio kako ih ubijaju zbog krzna. To je bila jedna od najodvratnijih stvari koje sam vidio. Bilo je to tijekom druge godine snimanja serije “Hitna služba” kada smo supruga i ja zgranuti viđenim kontaktirali s tom udrugom i pitali da nam objasne o čemu se radi i s vremenom smo ušli u tu priču. U Hrvatskoj zakoni o divljim životinjama i zakoni koji se tiču mora, koliko sam upućen, dosta su dobri.
U Hrvatskoj životinjama pomažete što financijski, što osvještavanjem drugih ljudi.
• Ne mogu nekome reći što da radi. Mogu samo svojim primjerom pokazati što ja radim i što mislim da bi trebalo raditi. Svatko od nas bi za života trebao napraviti nešto pozitivno. Nije važno u kojoj dobi, kad god se nešto osvijesti. Bitno je da se ide prema boljitku, a ne unatrag.
Nisam vas pitala jeste li vegetarijanac?
• Nisam. Otvoreno priznajem. Većinu našeg menija u Americi čine riba i povrće. Tu i tamo jedemo piletinu, ali crveno meso ne jedemo uopće. Po hrvatskim standardima, to je kao da smo vegetarijanci! Šalim se malo.
Posjetom ste spojili nekoliko stvari, ali svratili i u kazalište. Jesu li vaši kolege zadržali glumački standard?
• Gledao sam tri predstave u Kerempuhu i dvije u HNK. Gledao sam po dvije u danu i beskrajno uživao. Mislim da je naše zagrebačko kazalište uvijek bilo jako, sjajno i možemo pričati što god htjeli i davati kritike, ali naše glumište je jako dobro.
Vuče li vas na scenu?
• Apsolutno. Razmišljam o tome da dođem u Hrvatsku napraviti kazališnu predstavu. Već dugo imam tu ideju, ali dok su djeca bila jako mala teško je bilo s njima putovati, pa ostaviti kuću punu životinja nekome. Ali kako djeca rastu sve je lakše i ideja o predstavi je vruća. Ovo je bilo i po tom pitanju svojevrsno studijsko putovanje.
Kad ste zadnji put izveli predstavu?
• Davno. Bila je to 200. izvedba “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u Kerempuhu. Vedran Mlikota igrao je prvu polovicu predstave, a ja drugu. Ima deset godina od toga.
U Americi ste se bazirali na serije i film. Jeste li pokušali doći na kazališnu scenu?
• Ne jer u Americi se kazališna karijera gradi u New Yorku. Ako pak radite u New Yorku, opet niste doma u Los Angelesu, treba vam oko pet sati leta i tri je sata vremenske razlike između ta dva grada. A kad bih se pod tim uvjetima morao odvojiti od obitelji, onda bi bilo bolje vratiti se u Hrvatsku. Osim toga u Hrvatskoj bih, kada je kazalište u pitanju, imao veću slobodu, bolji izbor tekstova i glavna stvar – radio bih na materinjem jeziku što je nezamjenjivo.
Nakon povratka u Los Angeles čeka vas snimanje filma “The Tribes of Palos Verdes”. O čemu je riječ?
• U glavnoj ulozi je Jennifer Garner koja glumi majku koja je u procesu rastave braka. Radi ga mala nezavisna produkcija. Ja glumim njezina partnera, a s obzirom na to da se znamo jer smo i ranije snimali zajedno, bit će mi užitak to igrati. Ali nema se što puno reći jer je uloga jako mala. Bude li film dobar, vidjet ćemo Šimu na velikom ekranu na par minuta i, bože moj, nije to loše. A što se tiče daljnjih poslova, veljača je tzv. sezona pilota u Los Angelesu kada se rade nove serije pa ćemo biti u kontaktu.
Čim ste se pojavili u Zagrebu nametnulo se i pitanje znači li vaš dolazak i početak snimanja filma o generalu Gotovini Antuna Vrdoljaka. Očito to nije u pitanju, ali u kojoj je fazi projekt?
• U fazi čekanja novca. Scenarij je gotov, podjela uloga je gotova, ja sam spreman. Stopostotno sam u projektu i svoj ću raspored u Americi u bilo kojem trenutku vrlo lako prilagoditi tome. Kad se srede konačni dogovori s HRT-om, kreće sve ostalo.
Jesu li vam djeca napisala popis darova koje morate donijeti iz Hrvatske?
• Nisu, prepuštaju izbor meni. Obavit ću to u Parizu, nadam se da ću tamo naći nešto čega u Americi nema. A u Hrvatskoj se kupuju knjige. Svi govore hrvatski jezik i bake im uvijek kupe neki presjek naših knjiga, a ja im to nosim. Tako je i sada.
Zagreb je grad vašeg studiranja. Koliko vam se promijenio zadnjih godina?
• Primijetio sam da se, kao i u cijeloj Hrvatskoj, manje parkira na krivim mjestima. Da postoje parkinzi tako da auti više ne vire iz svake rupe pa i grad izgleda uređenije. Nekako je živnuo, pozitivne promjene osjećam iz godine u godinu. A katedrala! Uređivala se dok sam još išao na akademiju i sad se konačno vidi svjetlo na kraju tunela. Izgleda predivno i sigurno je jedan od najljepših spomenika u Hrvatskoj. Općenito mi je grad baš lijep, a tramvaji su kao iz nekog futurističkog filma...
Jeste li se vozili u njima?
• Naravno. U sitne sate kada nema puno ljudi. Ali platio sam kartu!
Ovih dana vas sigurno nisu mimoišle vijesti. Imamo novu vladu...
• Nisu, ali teško je doći izvana i prepoznati što se tu događa. Znati tko je tko, tko kome glavu nosi, tko je što radio prije ili sada. Ali jednu sam stvar primijetio, a ta je da tko god u rečenici spomene antifašizam, komunizam ili Domovinski rat, razum prestaje i više se ne sluša tko je što htio reći nego sve strane zauzimaju kruti stav. To je tužno jer na kraju svi smo mi Hrvati. Gdje je nestala pomirba Hrvata? Zavađeni smo više sada nego što smo bili prije. Ne želim nikomu soliti pamet zato što dolazim iz Amerike, ali mlada smo zemlja i to su valjda bolovi odrastanja za koje treba proći vremena da se zaliječe i da se ljudi smire. Trebali bismo svi malo više slušati jedni druge, a ne odmah udarati kontru. Nećemo nikamo odavde, tu smo gdje smo i treba raditi.
Jeste li glasali?
• Nisam. Malo je to zeznuto u Americi jer ne dobijemo dovoljno informacija što se točno ovdje događa pa ne znate za koga glasati. Ali mislim da sljedeći put sigurno hoću.
>>Gradonačelnik Vlahušić šokirao nas je noćnim pohodom i krađom pasa