Rijetko je koji hrvatski časopis, poput Gordogana, dobio toliko komplimenata proteklih dana. Izvanredan, nezamjenljiv, odličan, relevantan, ozbiljan... Ali, svi ti komplimenti nisu mu pomogli da osigura državno financiranje za ovu 2018. godinu.
Nije Gordogan uspio prikupiti niti 20.000 kuna, koliko mu je Ministarstvo kulture udijelilo za prošlu godinu. A zašto? Pa zato što uredništvo proteklih godina nije poštovalo ugovorna pravila na koja se obavezalo potpisujući ugovore s očito strogim Ministarstvom kulture.
Iako je Ministarstvo na početku medijske polemike oko Gordogana uopćeno tvrdilo da je tu riječ o višegodišnjem neurednom izvršavanju obaveza i to neredovitom izlaženju i manjkavim izvješćima, u kasnijim je objavama za javnost krenulo u ofenzivu.
Tako se odonda moglo pročitati da je kronologija dosadašnjeg poslovanja uredništva Gordogana puna zabilješki o kašnjenju, požurnica koje su ostale bez odgovora, pa čak i opomena pred tužbu. Uredništvo se optužuje i za diskontinuitet izlaženja koji se, prema podacima samog Ministarstva odnosi na 2011. godinu. Ministarstvo je trijumfalno podcrtalo i da je broj za 2013. godinu izašao tek 2. siječnja 2014. godine, što je za zemlju kakva je Hrvatska u kojoj se do bola poštuju rokovi doista nešto prestrašno.
Naravno, ne želim se javno zalagati za nepoštovanje ugovora niti za trošenje proračunskih kuna bez kontrole i bez reda. Ali i samo je Ministarstvo kulture, doduše ne pod vodstvom sadašnje ministrice Nine Obuljen Koržinek, godinama imalo praksu prilično kasnog objavljivanja rezultata natječaja za javne potrebe u kulturi. To se posebno odnosi na vrijeme kada je Hrvatska ulazila u Europsku uniju pa se hrvatska uhodana, još uvijek pomalo i socijalistička praksa trebala uskladiti s onom krajnje birokratiziranom briselskom, pa se na odluke o odobrenim sredstvima čekalo do proljeća tekuće godine.
U kulturi nije sve uvijek u slijepom poštovanju paragrafa. Kvaliteta se vrlo često ili čak i u pravilu dešava u slobodnom prostoru kreacije koji treba kontrolirati, ali ne prečvrsto i prerigidno jer se bumerang rigidnosti može vrlo lako vratiti u lice onima koji su ga lansirali.
Zato nije lijepo niti produktivno kada Ministarstvo kulture optužuje uredništvo Gordogana da ucjenjuje Ministarstvo i da dezinformira javnost. Pa zar je Gordogan kriv što se u Hrvatskoj urušila knjižarska mreža, što se premalo kupuju ne samo časopisi nego i knjige, što su autorski honorari opterećeni svime i svačime i što autori u najboljem slučaju od prodaje knjige dobivaju honorar od samo osam posto po prodanom primjerku?
I da. Zar je Gordogan kriv što hrvatsko tržište, kako to izrijekom tvrdi Ministarstvo kulture, očito više ne može apsorbirati toliki broj književnih časopisa? Zar će se situacija na tom polju popraviti ako se eutanazira ponajbolji književni časopis?