Gospa je poručila da stiže kraj komunizma, a mi smo se smijali

Prošlo je 30 godina od početaka događanja u malom hercegovačkom mjestu Međugorju koja su danas u cijelom svijetu znamenita kao ukazanja Blažene Djevice Marije mjesnoj djeci, vidiocima, i koja, prema njihovu svjedočenju, traju do danas. Međugorje se u ovih 30 godina posve promijenilo. To više nije ono mjesto iz doba kad je sve počelo. Mjesto je posve izmijenilo svoju vizuru, a jedino je župna crkva ostala ista. I ne samo to. Mjesto je postalo planetarno poznato, posjetili su ga milijuni vjernika i znatiželjnika iz cijelog svijeta. A u Vatikanu upravo traju nova ispitivanja svjedoka, aktera, vidioca, kako bi Katolička crkva donijela novi sud o tim zbivanjima.

A što je to bilo prije 30 godina? Što se to događalo u Međugorju? Kako je tada mjesto izgledalo? Koja su to djeca bila, koji ljudi? Te prve dane Međugorja od prije 30 godina zaboravu je oduzeo poznati zagrebački svećenik Mijo Gabrić kroz objektiv svojeg fotoaparata, s kojim je kao mladi novinar-fotoreporter Glasa Koncila u to doba fotografirao po Međugorju. Trideset godina poslije te su fotografije konačno i ukoričene te objavljene u fotomonografiji koja je upravo izašla pod naslovom “Međugorje a.d. 1981.”.

No bogatstvo ove knjige nisu samo fotografije, one najbolje koje su prvi put prikupljene na jednom mjestu u ovoj knjizi. Njezina je dodatna vrijednost i u tome što je Mijo Gabrić napisao i vlastito svjedočenje o prvim danima Međugorja, pa je i on jedan od svjedoka sadašnje vatikanske komisije o ukazanjima.

A Gabrić je zapisao sljedeće: “Mnogo je vremena proteklo, punih 30 godina, od kada su vidioci u Međugorju uzburkali javnost rekavši da vide Gospu. Bio sam prvi novinar koji je o tome opširnije i pozitivno izvijestio. Mnogo mi je detalja iz sjećanja izblijedjelo, osobito datumi, ali su mi u pamćenju ostale neke ključne činjenice. Te činjenice, koje su na prvi pogled sitnice, meni su bitne za razumijevanje povijesnih dimenzija Međugorskih ukazanja.

Šezdesetdevete godine zaređen sam za svećenika zagrebačke nadbiskupije i od tada puno radno vrijeme radio sam kao novinar, odnosno reporter, vjerskih novina Glasa Koncila. Bio sam među novinarima najpokretljiviji, vozio sam auto, diplomirani sam fotograf. Zato sam najčešće išao na teren. Koncem lipnja 1981. godine nazvao je u uredništvo Glasa Koncila fra Ferdo Vlašić, tada glavni urednik Naših ognjišta (vjerskog mjesečnika hercegovačkih franjevaca) da je u Međugorju veliko uzbuđenje, da su neka djeca vidjela Gospu. Glavni urednik Glasa koncila Živko Kustić poslao me odmah u Međugorje.

Župnik u Međugorju bio je tada fra Jozo Zovko, moj prijatelj. On je sa svojim vjeroučenicima, više godina prije međugorskih događanja, pobijedio na Vjeronaučnoj olimpijadi (tada cijele Jugoslavije) koju sam s don Lukom Depolom organizirao. Fra Jozu sam s njegovim pobjednicima vjeroučenicima vodio na nagradno putovanje u Rim k papi Pavlu VI.

U vrijeme kad su djeca počela imati viđenja, fra Jozo je imao vrlo aktivnu zajednicu odabranih ‘sljedbenika’ svojih ‘seminara’ koje je držao ne samo u Međugorju nego i diljem države i nije mu odgovarao nekakav novi pokret, novo vjersko gibanje izvan njegovih seminara, jer seminari su u komunističkoj duhovnoj pustinji ‘išli’ fantastično.

Komunisti uznemireni

Čim se pročulo da su djeca vidjela Gospu, kao munja bljesnule su se dvije društvene reakcije.

S jedne strane pobožan priprosti puk je nahrupio u međugorsku župnu crkvu i na Podbrdo – mjesto gdje su djeca vidjela Gospu. Pobožni su vjernici, osobito žene, htjeli susresti vidioce, moliti s njima i dotaknuti ih.

S druge strane Komunistička partija se uzbunila; djeca su rekla da im je Gospa povjerila deset tajni, a u narodu se govorilo da jedna od tih tajni kaže da će komunizam propasti. Policija i partijski agenti brutalno su se obrušili na svećenike i roditelje vidjelaca, a djecu bi strpali u kombi vozali u nepoznatom pravcu te ih putem plašili i psihički zlostavljali.

Koliko će komunistima Međugorje nanijeti straha, vidi se po tome što će kasnije pokrenuti politički proces protiv fra Joze Zovka, protiv fra Joze Križića (bio je izvrstan propovjednik slobode vjere) i protiv gore spomenutog fra Ferde Vlašića. Sva trojica će biti osuđeni i robijati u zloglasnom zatvoru u Zenici. (Bio sam prisutan na suđenju. Ne znam da li je itko kasnije objavio zapisnike tog sramnog političkog procesa.)

Kad sam, na vijest o viđenjima, dojurio u Međugorje i javio se župniku fra Jozi, on me čudno upitao: zašto sam došao i zar ja vjerujem u te dječje gluposti. Rekao sam mu da to gledam novinarski i eshatološki: Ako to što djeca tvrde smeta komunizmu i borbenim ateistima, a komunisti imaju dobar nos, onda u dječjim tvrdnjama ima Božjeg prsta. Fra Jozo se nasmijao i rekao: ‘Dobro, možda imaš pravo, pustit ću djecu pa neka se stvar sama iskristalizira’.

Sklanjao djecu od svjetine

Ja sam mu tada rekao da bih htio razgovarati s djecom-vidiocima. On mi reče neka pričekam do navečer, djeca će tada doći u sakristiju i ondje imati viđenje. Fra Jozo je sklanjao djecu za vrijeme njihova viđenja u sakristiju, da na neki način spriječi popularizaciju i radoznalost svjetine.

Navečer su stigla djeca vidoci: Vicka, Marija, Ivan i Jakov, dok je Ivanka bila otišla u Sarajevo; normalna djeca, brzo smo se upoznali, čak smo se šalili. Otišli smo u sakristiju. Tu su bile neke časne sestre, nekoliko franjevaca i laika. Svi smo molili krunicu, a djeca su predvodila. Onda odjednom djeca stala s molitvom, nastala je tišina, kao da ste na magnetofonu pritisnuli STOP; oči su dječje postale staklene, gledali su nepomično gore. To je trajalo jedno kratko vrijeme, pola minute, možda dvije minute, ne mogu reći, i tada kao da ste opet pritisnuli PLAY, krunica je dalje zaromonila, pogled djece postao je normalan. Ja sam za vrijeme viđenja fotografirao vidioce. Kad smo izašli iz sakristije, kratko sam razgovarao s vidiocima i dogovorio za sutradan poduži razgovor sa svima. Navečer sam otišao u Mostar biskupu Pavi Žaniću, kod kojega sam i noćio.

Sutradan smo obojica došli u Međugorje i razgovarali s vidiocima, sa svakim vidiocem nasamo, da ih možda uhvatimo u kontradikciji. Nije bilo kontradikcije. Djeca su opisivala kako je Gospa izgledala te što su razgovarali s Gospom. To su bili jednostavni razgovori. Sve sam snimao na kazetofon. Nakon razgovora s djecom, biskupa sam Žanića povezao autom u Mostar. Čim smo sjeli u auto, biskup, pod dojmom susreta s djecom, izričito mi reče: ‘Djeca ne lažu.’ To sam objavio i u Glasu Koncila u dužoj reportaži. Bila je to prva velika i pozitivna vijest o Međugorskim ukazanjima.

Tjedan dana poslije dovezao sam u Međugorje profesionalnu fotografsku opremu. Snimao sam vidioce za vrijeme ‘viđenja’ s uperenih u oči 4x800 Wattsekundi fleš rasvjetom, na udaljenosti od oko 2 metra. To je takva snaga bljeska da ljudsko oko nakon bljeska mora trepnuti. Namjerno sam bljeskao za vrijeme viđenja (i fotografirao) te gledao u oči vidjelaca. Nijedno dijete-vidjelac nije okom trepnulo. Kad je prestalo viđenje i nastavljeno moljenje krunice, pri svakom bljesku djeca bi trepnula.

Iz svojih osobnih iskustava u Međugorju te pogleda na društvenu i političku situaciju te daleke 1981. mogu zaključiti sljedeće:

• Kad se pročuo glas da je jedna od tajni propast komunizma, svi smo se smijali. U to vrijeme Vatikan je slao svoga Tajnika Casarolija u Beograd da kuje diplomatske veze s Kinom i Rusijom, jer svi smo mislili da se treba prilagoditi na buduća stoljeća komunizma. Tajni o propasti komunizma svi smo se smijali, vjerovali su jedino komunisti pa su zato progonili vidioce, maltretirali nadolazeće hodočasnike, ucjenjivali proizvođače međugorskih sličica i razglednica.

• Djeca su govorila kako Gospa stalno poručuje: ako se ne obratite, dogoditi će se velika katastrofa. Svi smo mislili da je to neki potres, meteor, poplava…. Nitko nije slutio skoru tragediju rata, koji je zahvatio bivšu Jugoslaviju točno deset godina kasnije. Pored strašnog rata u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini odnio je gotovo sto tisuća života, isto toliko ranjenih i nebrojeno mnoštvo do smrti ojađenih.

Sukob biskupa i franjevaca

• Neki predbacuju: ‘Kakva je to Gospa koja se u Međugorju javlja godinama a u Fatimi i Lurdu samo nekoliko puta!?’. Pitam ja, tko bi to trebao pisati scenarij kako će se Gospa javljati, odnosno kako će je vidioci gledati i doživljavati. Ja nigdje nisam pisao: ‘Gospa se ukazala’ jer to nitko ne može znati ni dokazati, nego govorim da su ‘Gospu vidjeli vidioci’ što je činjenica. Što se doista ontološki događa, gdje je Gospa, je li to Gospa, je li to sugestija, je li takva i slična viđenja Stvoritelj ugradio u ljudski bitak kao i ekstazu, kao i evoluciju (vremensko dugo stvaranje – dugo samo u ljudskim očima), kao i čudotvorstvo svetaca i nekih pojedinaca….? Odgovor ćemo znati samo na onome svijetu.

• Osobno imam indicija da su promjenu biskupova stava s pozitivnog na negativno, o vidiocima i ukazanjima u Međugorju, i kasnije pojačani sukob između biskupa i franjevaca, proizvele jugoslavenske tajne službe, koje su s jedne strane bodrile, odnosno huškale fratre, a s druge biskupa i njegove savjetnike. Imam za to i neke svjedoke, no nisam siguran da li su još živi. Možda bi se danas moglo zaviriti u dokumente jugoslavenskih tajni službi i potvrditi ovu moju teoriju.

• Neki kažu: fratri su izmanipulirali djecu vidioce. Možda u nekom smislu i jesu kasnije. Ali zar mi i danas ne manipuliramo s Isusom na tisuće načina? Zar zato da kažemo: Isusa nema?

• Unatoč svemu, ostaje nepobitna činjenica: više Boga i više Neba ima u Međugorju nego na Trafalgar squareu ili na Elizejskim poljanama, čak više nego u nekoj župnoj crkvi. U Međugorju je više ljudi ozdravilo duhovno, ali i tjelesno nego u nekoj velikoj kući duhovnih vježbi ili skupom sanatoriju. Međugorje je postalo proročko mjesto unatoč slabostima, i vjernika, i fratara, i svećenika, i biskupa.”

Gabrićev dugogodišnji suradnik i prijatelj Mario Petrović, direktor agencije Millenium promocija (koja je i inicirala ovaj projekt), napisao je nekoliko zapažanja o ovom svestranom svećeniku.

A tu je i tekst o Međugorju i Hercegovini tog doba iz pera dr. sc. Bože Skoke, koji je tada kao petogodišnji dječačić živio nedaleko od mjesta ukazanja i ne sluteći kako će 30 godina poslije istraživati kako je ovo mjesto postalo jedno od najpoznatijih duhovnih središta modernog svijeta.