Broj neriješenih predmeta na Vrhovnom sudu u tijeku procesa konstituiranja nove vlasti, koji je započeo nakon izborne noći 8. studenoga, do danas je prema statističkim projekcijama porastao za novih gotovo tisuću predmeta i približio se već na gotovo 20.000 predmeta. Naime, zadnjeg dana rujna 2015. godine na Vrhovnom su sudu bila 17.834 neriješena predmeta, od čega su samo 624 kaznena, a sve ostalo građanski predmeti.
S obzirom na to da vrhovni suci godišnje rješavaju oko sedam tisuća predmeta, to znači da bi suci Građanskog odjela na Vrhovnom sudu imali što raditi sljedeće tri godine kad više ne bi primili nijedan predmet. Ali nevolja je što od 2009. kontinuirano na Vrhovni sud stiže i po tri tisuće predmeta više nego što ih suci uspiju riješiti.
Na početku 2009. godine na Vrhovnom sudu bilo je “samo” oko tri tisuće neriješenih predmeta. Slični se trendovi od 2009. događaju i na Visokom trgovačkom sudu, koji je već na kraju 2014. imao zaostataka za tri godine rada. Sudstvo na najvišoj razini sve nam je tromije i sporije!
Fenomen o kojem se šuti
Istodobno je na nižim sudskim razinama i priljev predmeta, a i broj neriješenih predmeta smanjen. Na kraju 2014., prema posljednjem godišnjem izvješću Ministarstva pravosuđa, bilo je 616.686 neriješenih predmeta (nikad niže u 25 godina), što je bilo za 16 posto manje nego 2013. Jedino je još na upravnim sudovima zabilježen porast neriješenih predmeta za 16 posto (s tim da ih je na Visokom upravnom sudu 81 posto manje). Dakle, zašto se na najvišoj razini događa dramatično gomilanje spisa od 2009. godine, a time i gomilanje nezadovoljstva desetaka tisuća stranaka koje čekaju na rješenje svoga spora? Uzgred, zašto o tom fenomenu baš ništa nismo čuli u tijeku predizborne kampanje, a kamoli da je netko ponudio rješenje!?
Iako je izborna poruka Domoljubne koalicije bila “vladavina prava te pravna stabilnost i sigurnost temelji su svake države”, a Mosta “reforma pravosuđa ključna je za reformu cijelog hrvatskog društva”. Politika je za suočavanje s problemom, za koji očigledno nije znala ili nije marila, izabrala Antu Šprlju. I to dajući mu da pred medije i javnost izađe s blještavom neonskom reklamom na kojoj piše da je novi ministar pravosuđa “neiskusan sudac malog suda”. I tako već imamo svojevrstan paradoks. Šprlje je 1. rujna 2012. počeo raditi kao sudac u Metkoviću, a već nakon tri godine dobio je priliku, među ostalim, riješiti i probleme koji se godinama gomilaju na najvišim sudovima u državi, i to u sudskim granama po kojima strani investitori ocjenjuju sigurnost ulaganja. No svakomu treba dati priliku da pokaže što zna, hoće i može.
Sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Mislav Kolakušić, prije nekoliko dana u razgovoru na temu novog ministra pravosuđa, kad ime Ante Šprlje baš nitko nije spominjao, rekao nam je:
– Nije toliko bitno tko će biti ministar nego hoće li novi ministar pravosuđa imati hrabrosti, znanja i snage provesti nužne reforme za poticanje gospodarstva – rekao je Kolakušić.
Stanje u kaznenom sudstvu zbog nekih se kvalitetnih političkih odluka danas prilično popravilo, a prekršajna reforma donijela je dramatične promjene nabolje. I odluka o uvođenju više upravnih sudova rasteretila je nekoć zatrpan Visoki upravni sud, ali sad je pritisak na prvostupanjskim upravnim sudovima, za koje je predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin u svome izvješću nudio rješenje kroz premještaj sada rasterećenih prekršajnih sudaca.
Ima sudaca, ali i predmeta
Analizirajući strukturu predmeta na Građanskom odjelu Vrhovnog suda, Hrvatin je istaknuo da je priljev najsloženijih – revizijskih predmeta 2006. godine bio 2337, a 2014. tri puta više – 6940.
“Takav priljev uzrokovan je izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (od listopada 2008. i 2011.) kojima je uvedena tzv. izvanredna revizija”, napisao je Hrvatin u posljednjem godišnjem izvješću na više od stotinjak stranica koje je podnio Hrvatskom saboru.
I ukupan priljev predmeta na naše sudove u usporedbi s prosjekom zemalja EU nekoliko je puta veći jer je nadležnost u građanskoj grani suđenja “iznimno široka što dovodi do velikog priljeva”. Imamo sudaca, ali još više sudskih predmeta. Posljedice su takve da se u svakom od nas krije ministar pravosuđa. Hrvatin o posljedicama sporog pravosuđa nije progovorio, možda i jer ih drži notornima, ali nije ih zgorega čuti baš iz usta trgovačkog suca: – Spora pravda možda još može biti pravda u kaznenom predmetu, pa i u građanskom sporu između dvije fizičke osobe, ali u trgovačkom pravu koje je glavni generator i pokretač investicija pravda mora biti hitra i kvalitetna, samo je tada učinkovita. Inače nema investicija. Tvrtka propada dok dočeka pravdu. Ako neki predmet može trajati sedam godina, pa onda i zbog 100 kuna možete ići s revizijom na Vrhovni sud, pa se obratiti i Ustavnom sudu koji sve to može ukinuti i vratiti na početak, s takvim pravosuđem ne može funkcionirati uređeno gospodarstvo – rekao je Kolakušić.•