Gotovac je rekao Šeksu: Tuđman je poludio, s tim potpisima sve će nas diskreditirati

Premda smo konačno dočekali da je glavnina dokumenata iz vremena komunističke vladavine Hrvatskom dostupna istraživačima, zainteresiranim pojedincima te slučajnim prolaznicima, svejedno se nemoguće oteti dojmu da u našoj javnosti i dalje snažan utjecaj imaju nagađanja, površni senzacionalizmi i neobuzdane fantazije o nekim ključnim trenucima iz tog razdoblja naše povijesti. Tako je i najranija povijest HDZ-a još uvijek u dobrom dijelu zatočenik brojnih glasina ili svjesno plasiranih laži. Dvije su posebno otporne. Prema prvoj, HDZ je nastao na navodnom „prvom sastanku demokratske opozicije“, održanom u jednoj klijeti u drugoj polovici siječnja 1989., a prema drugoj, ključnu ulogu u nastanku te stranke imala je tajna politička policija (Služba državne sigurnosti – SDS) komunističkog režima. Trideseta godišnjica osnutka HDZ-a stoga je dobra prilika da im se pobliže pozabavimo, a onda i pokažemo u čemu se sastoji njihova promašenost. Temelj za tu analizu bit će informacije koje su službenici SDS-a dobivali putem ili prisluškivanja ili izvještaja doušnika, suradnika i sl.

Veliko ništa na Plešivici

Krenimo redom. I danas postoje prilično glasni krugovi prema kojima je u klijeti Ante Ledića u Stošincu (na Plešivici) početkom druge polovice 1989. „utemeljen HDZ“. Navodi se tako na stranicama hrvatske Wikipedije da je na tom mjestu održan „tajni sastanak“ na kojemu je zapaljena „iskra demokracije u tadašnjemu jednostranačkom komunističkom mraku“. Utanačeno je, kaže se dalje, tako osnivanje „Hrvatskog demokratskog zbora“, grupacije iz koje je onda pet mjeseci poslije navodno izniknuo HDZ. Ali, dokumentacija tajne političke policije govori nam drugačije. Na početku treba konstatirati da je 18. siječnja 1989. SDS prisluškivanjem prostorija disidenta Franje Tuđmana (kod kojeg su tog dana u posjetu bila braća Marko i Vladimir Veselica), kako proizlazi iz bilješke zagrebačkog središta tajne političke policije datiranog 24. siječnja 1989., uspio doznati za skorašnje održavanje sastanka „plješevičke skupine“, odnosno grupe koja se sastojala od nekoliko drugih disidenata, među kojima su, uz braću Veselica, bili i Drago Stipac, Tomislav Ladan, Hrvoje Šošić i drugi. Što je bio cilj tog druženja? Prema ovom dokumentu u klijeti se trebao održati sastanak „Inicijativnog odbora“ posebnog „akcionarskog društva“ čiji su članovi, lukavo rabeći neočekivani prostor slobode otvoren donošenjem novog Zakona o poduzećima, trebali napisati „jedan materijal o ekonomskim projektima i mogućnostima privatne inicijative“, a u svrhu izrade „jednog konkretnog ekonomskog programa rješavanja hrvatske gospodarske situacije“. Moguće je naravno pretpostaviti da su inicijatori projekt „ekonomskog materijala“ rabili u svrhu razumljive mimikrije, a kako bi zavarali režim.

Marko je Veselica na sastanak – prema jednom dokumentu tajne političke policije zakazan za „21. siječnja 1989. godine na plješevičkom dobru“, prema drugom održanog 20. siječnja 1989. na istom mjestu, a prema rijetkim memoarskim zapisima do sastanka je pak došlo u toj klijeti 19. siječnja 1989. – pozvao Tuđmana. On je, navedeno je dalje, „obećao doći“. Ali, što je najvažnije istaknuti, Tuđman je već u tom trenutku imao razrađen nacrt „Hrvatskog demokratskog saveza“, ili političke platforme koju bi činilo 16 podređenih grupacija sastavljenih na nekoj vrsti staleške osnove („književnici, filozofi, ekonomisti i sociolozi, pravnici, povjesničari, ostali sveučilišni radnici, studenti, likovni umjetnici, kazalištarci, novinari, liječnici, klerici, privrednici, obrtnici i ostali“). Platformu bi vodio poseban „Inicijativni odbor“, u kojem su se uz Tuđmana trebali nalaziti još Ladan, Zvonimir Šeparović, Vladimir Marić, Vlado Gotovac i Adolf Dragičević. Dakle, trebalo bi već sad zaključiti da na „plješevičkom sastanku“ nije osnovan nikakav „Hrvatski demokratski zbor“, još manje „Hrvatski demokratski savez“, a ponajmanje HDZ. Naprotiv, sastanak je organiziran da bi se stajališta dviju disidentskih grupa pokušala usuglasiti. Prema svemu sudeći, Tuđman je braći Veselica odlučio ponuditi mjesto u „Inicijativnom odboru“ vlastitog Hrvatskog demokratskog saveza.

Svjedočanstva o onome što se dogodilo u Ledićevoj plešivičkoj klijeti vrlo su oskudna i zapravo nam ne govore mnogo. U tom smislu ni dostupna dokumentacija tajne političke policije nije puno bogatiji izvor: SDS je znao za održavanje sastanka, ali očito nije uspio na vrijeme postaviti prislušne uređaje ili aktivirati kakvog suradnika.

Udba odmahuje rukom

Ali, zato je uspio doći do kasnijih rasprava i komentara sudionika sastanaka iz kojih je moguće doći do nekih zaključaka. Najrazboritijim se čini na početku konstatirati da je Tuđman sastanak iskoristio da bi ostalima predstavio svoj projekt Hrvatskog demokratskog saveza, pri čemu se naravno implicite podrazumijevalo da mu on bude na čelu. Tomu se odlučio suprotstaviti Marko Veselica tražeći vodstvo za sebe, a izgleda da je još jedan sudionik sastanka (Ladan) također iznio svoj poseban nacrt. Veseličin izazov Tuđmanu zasigurno je bio motiviran i Šošićevim nagovaranjima. Prema kasnijem podatku SDS-a Šošić je dan prije sastanka uporno nagovarao Veselicu „da preuzme glavnu riječ“. Kako je uglavnom poznato, sastanak je završio nekom vrste opće svađe koja nije ozbiljnije uzdrmala Tuđmanovu poziciju, ali je vjerojatno značila kraj realnih nadanja Marka Veselice u preuzimanje vodeće uloge u nastajućoj opozicijskoj stranci. Prema Šošićevim komentarima od 25. siječnja 1989. Marko je Veselica sa sastanka izašao „nokautiran“, izrečeno mu je „nepovjerenje“, a nije ga htio poduprijeti čak ni njegov brat Vladimir. Šošić je otvoreno nagovarao utučenog Veselicu da se prekine sve veze s Tuđmanom, tim, kako je naveo, „komunističkim generalom koji je ubijao“ i od kojeg „ne mogu dobiti kršćanina“. Vrijedi iz istog dokumenta navesti i sljedeću rečenicu: „Na Veseličino pitanje da li Šošić misli da će umrijeti ovaj [Tuđmanov] Hrvatski demokratski savez“, Šošić je odgovorio „da ne može proći i nema nikakvih šansi“. Tuđman ni izbliza nije bio tako pesimističan. Svađa do koje je došlo u Ledićevoj klijeti nagnala ga je da privremeno potisne (ne i odbaci!) Veseličinu grupaciju te sam završi nacrt dokumenta koji je nazvao Nacrt prijedloga za pokretanje Hrvatske demokratske zajednice. Inicijativa je bila u njegovim rukama i više ju nije ispuštao.

Nije rijetkost također danas čuti navodno „skroz relevantna mišljenja“ (ponekad čak i iz usta pojedinaca s najvišim znanstveno-nastavnim zvanjima) prema kojima iza nastanka HDZ-a stoji Udba (sic!, jer organizacija takvog naziva ne postoji 1989.!). Ovakvi i njima slični iskazi predstavljaju zapravo površan primjer patološke ovisnosti nekih pojedinaca o „teorijama urote“ (ili, objašnjavanju složenih povijesnih događaja krajnjim pojednostavljivanjem njihovih uzroka, tj. tumačenju svega zaplotnjačkim aktivnostima nekolicine utjecajnih pojedinaca), a iza koje se krije najobičnija intelektualna lijenost. Nema naime nikakve dvojbe da je tajna politička policija komunističkog režima bila (ponekad) dobro upoznata s onim što se događalo unutar kruga osnivača HDZ-a. O tome na dojmljiv način svjedoči tisuće stranica danas dostupnih dokumenata. Ali, informiranost ili obaviještenost nije istoznačnica za upravljanje nekim procesom (kao što naravno pojava imena nekog pojedinca u dokumentima SDS-a ne znači da se radilo o njezinom suradniku ili doušniku). Sljedećim ću primjerima pokazati što je tajna politička policija znala o pojedinim etapama nastanka HDZ-a, a zatim ću iznijeti razloge zbog kojih smatram da se ne može govoriti o tome da je SDS vodio taj proces.

Sukobi manjih grupacija

Najprije, SDS je bio dobro upoznat sa stanjem odnosa unutar kruga osnivača HDZ-a od početka veljače 1989. pa do osnivanja stranke početkom druge polovice lipnja iste godine. Ključne su karakteristike tih odnosa bile izražena sukobljavanja nekoliko manjih grupacija, stalna prijetnja konačnog raskola, česte nespretnosti i nesnalaženja, odlučna Tuđmanova inicijativa i njegov oslonac na samo nekoliko najbližih suradnika. Nakon što je vjerojatno ljutit napustio Ledićevu klijet na Pleševici, Tuđman je u biti prionuo poslu prikupljanja potpisa podrške ranije spomenutom Nacrtu. U tome su ga neki koje je priželjkivao na svojoj strani podržali, ali su opet neki krenuli u izradu vlastitih programa i prikupljanje vlastitih potpisa podrške. Istodobno, počela se razvijati snažna diskusija oko nekih dijelova njegova Nacrta, napose onih u kojima je navodio „pozitivne doprinose komunističke i socijalističke ljevice“. Tuđman je primjerice nastojao svom Nacrtu (kasnije dorađenim Programskim osnovama Hrvatske demokratske zajednice) približiti opozicijsku inicijativu koju su predvodili Vlado Gotovac i Slavko Goldstein (iz koje će u svibnju 1989. nastati Hrvatski socijalno-liberalni savez). Prema razgovoru između Tuđmana i Goldsteina od 19. veljače 1989. potonji se nikako nije mogao složiti s činjenicom da je u Tuđmanovu Inicijativnom odboru „previše maspokovaca [bivših proljećara]“, zbog čega je ocijenio „da to može loše svršiti“. Tuđman se s tim, navedeno je dalje u informaciji tajne političke policije od 28. veljače 1989., „nije složio“, smatrajući pored toga „da treba hrvatsku politiku graditi na svim bitnim sastavnicama hrvatske povijesti“. Zapravo je za Goldsteina i Gotovca Tuđmanov dokument bio neprihvatljiv jer su ga smatrali izrazom (za njih) neprihvatljiva hrvatskog nacionalizma. Gotovac je takav stav na vrlo slikovit način iznio Vladimiru Šeksu, osječkom odvjetniku koji u tom trenutku nije bio previše upoznat s unutarnjim odnosima unutar zagrebačkih opozicijskih krugova. „Tuđman je poludio“, izjavio je Gotovac Šeksu u razgovoru održanom 22. veljače 1989. „s tim potpisima [podrške svom dokumentu]. Sve će nas diskreditirati. Ja ti se kunem da su to sve šizofrenici, bolesni Hrvati, poludjeli su od želje za vlašću.“ Novi su pokušaji povezivanja opet završili neuspješno, pa je Tuđman bio „jako kivan“ na Goldsteina i Gotovca. To ne treba čuditi jer su njih dvojica dan prije zapravo Tuđmanu ponudili da se pridruži njihovoj inicijativi, što je on očekivano odbio. Prema suradniku SDS-a koji je bio na tom sastanku, Tuđman se držao „jako uvrijeđeno, on svojim postupcima stalno daje do znanja da je – ipak glavni inicijator“. Samo koji dan poslije Tuđman je javno predstavio program HDZ-a, što je značilo najavu konačnog raskida s Goldstein-Gotovac skupinom.

Istodobno, unutar kruga Inicijativnog kruga HDZ-a (neformalne skupine koju je predvodio Tuđman) grupa oko Marka Veselice sve je jače počela iskazivati želju za preuzimanjem čelnih pozicija. Početkom ožujka 1989. zadarski odvjetnik Petar Šale boravio je u Zagrebu te nakon povratka svojim istomišljenicima u Zadru iznio dojmove o situaciji unutar Inicijativnog kruga. Ključna rečenica do koje je putem izvještaja doušnika došla tajna politička policija bila je: „Marko Veselica ima neku svoju grupu. Tuđman također nešto radi, ali neće Marka unutra, dok Vlado [Gotovac] isto nešto poduzima, ali da neće ni Tuđmana ni Marka.“ Šale i njegovi sugovornici razumljivo su zaključili sljedeće: „Oni su skroz popizdili gore [u Zagrebu]”. Bilo im je „nepojmljivo da se tri čovjeka iz vrha svađaju, da vuku čas na jednu čas na drugu stranu“. Sredinom svibnja 1989. Šošić je opet nagovarao Marka Veselicu na odlučniju akciju. „Mi moramo“, rekao mu je, „konačno istjerati svoju stvar, tebe kao pravog vodju hrvatskog naroda i onda ispalimo taj hrvatski nacionalni program.“ Tuđman je ipak na svoju stranu uspio pridobiti druge ključne pojedince skupine te spriječiti gubitak vodećeg položaja unutar Inicijativnog kruga. Brojne trzavice očito protkane elementima osobne nesnošljivosti nastavile su se sve do sredine lipnja 1989. kada je Tuđmanova skupina jednom iznenadnom akcijom uspjela osnovati stranku i time doći do odlučne prednosti pred protivnicima. Ključno je ovdje uočiti sljedeće. Zašto bi se tajna politička policija odlučila „ulagati“ u omanju skupinu međusobno posvađanih disidenata bez ozbiljne političke težine kad je uglavnom dobro znala sve što se unutar nje događa i kad je njezino ionako rastrzano djelovanje mogla u svakom trenutku zaustaviti? Nije to učinila u prvom redu jer ju nije smatrala stvarnom prijetnjom.

Suradnik HDZ-a Forum

Ne treba osim toga smetnuti s uma da se HDZ do lipnja 1989. nalazio u gotovo potpunoj medijskoj blokadi i da mu je zabranjeno održavanje osnivačke skupštine. Stoga tvrdnje da je SDS stajao iza osnivanja HDZ-a treba odbaciti kao posve promašene.

Konačno, možda bi sve trebalo postaviti posve drugačije. Možda je zapravo nastajući HDZ uspio zbuniti navodnu svemoćnu tajnu političku policiju komunističkog režima? Pažljiv analitičar okolnosti nastanka stranke u dokumentaciji SDS-a nesumnjivo će uočiti da su izvještaji suradnika kodnog imena Forum nadređenima o Tuđmanu i drugima iz Inicijativnog kruga nesumnjivo vrlo bogati detaljima. Suradnik Forum je, kako se naveliko spekulira, bila osoba vrlo bliska Tuđmanu. U tome možda ima istine jer je Tuđman primjerice u drugoj polovici veljače 1989. dovezao Foruma u osobnom automobilu iz Krapinskih Toplica, gdje se nalazio na liječenju, u Zagreb, gdje je bio tijekom burnog razgovora između budućeg predsjednika HDZ-a i Gotovca. Nešto ranije, nazočio je neuspješnom pokušaju Tuđmana da pridobije tadašnjeg rektora Zagrebačkog sveučilišta Zvonimira Šeparovića. Prema izvještaju koji je dostavio nadređenima u Splitu, Šeparović je „izjavio svoju spremnost da u punoj mjeri sudjeluje u stvaranju i kreiranju demokratske inicijative“, ali, kako je dometnuo, neka u „prvo vrijeme ne bude javno previše istaknut jer su u toku izbori za rektora, pa bi mu to moglo škoditi u izbornoj borbi.“. Zaista, zašto bi tajna politička policija „uložila svoj kapital“ u politički projekt koji je (barem u nekim slučajevima) tako teško i mukotrpno pridobivao nove pristaše? Forum je u lipnju 1989. navodno izabran za potpredsjednika HDZ-a.

Pobornici te propagatori teorija o navodno „ključnom utjecaju“ SDS-a pri nastanku HDZ-a nesumnjivo će postojanje Foruma i njegove izvještaje smatrati ključnim dokazom svojih tvrdnji: eto, čim je tajna politička policija uspjela instalirati svog čovjeka u neposrednu Tuđmanovu blizinu, zasigurno je onda i utjecala na razvoj okolnosti, odnosno „upravljala“ nastankom HDZ-a. Forum je nesumnjivo sudjelovao u radu niza sjednica Inicijativnog kruga HDZ-a tijekom svibnja i lipnja 1989., a u unutarnjim sukobima bio je dosljedno uz Tuđmana. Evo kako je izvijestio nadređene u Splitu o događanjima dana 16. lipnja 1989., tj. jedan dan prije održavanja „nejavne“ osnivačke skupštine HDZ-a: „Da bi se ovo [eventualni raskol] spriječilo i ostvarila kakva-takva pravna legalizacija HDZ nekoliko vodećih ljudi iz Inicijativnog kruga odlučilo je da se na brzinu organizira osnivačka skupština. S tim u vezi u stanu Tuđmana od petka 16. 06. do sitnih sati ujutro 17. 06. djelovao je užurbano mali štab ljudi (Tuđman Franjo, Brozović Dalibor, Šeks Vladimir) koje su iz operativnih razloga svako malo posjećivali Manolić Joža, Neven Jurica, Grubišić Ćiro i izvjesni Kovač iz Osijeka“. O događanjima 17. lipnja 1989. izvijestio je sljedeće: „Iz svih gore nabrojanih razloga [straha od protuudara grupe Marka Veselice, koju je Tuđman optužio riječima: „da je nekonstruktivna, fanatička i galamdžijska, da su njihovi postupci na policijskoj liniji i da je sav njihov angažman objektivno sabotaža“] trio Tuđman, Brozović, Šeks odlučio je da se 17. 06. 1989. godine ipak osnuje Hrvatska demokratska zajednica. U tu svrhu angažirali su nekoliko mladjih ljudi da obavijeste samo pouzdane i one koji neće praviti neprilike. Sastanak se održao nakon toga i osnivanje HDZ u privatnoj krčmi u Jarunu nedaleko igrališta ‘Borac’. Svi pozvani dovezli su se automobilima, a sastanak je održan u odvojenoj prostoriji. Bilo je prisutno 49 ljudi.“ Nakon što je Tuđman uspješno izbjegao manje probleme s jednim pripadnikom Veseličine frakcije, uzeo je riječ, naveo je dalje Forum, „i dosta dramatično zatražio da se prihvati osnivanje HDZ i lijepo (sic!) odštampane programske osnove, jer da nije sigurno kada će i kako ova skupština završiti. Tuđmanov prijedlog prihvaćen je aplauzom, što je praktički značilo da je osnovana HDZ.“ Tako Forum koji je gore navedene „informacije“ dostavio nadređenima točno dvanaest dana nakon održavanja osnivačke skupštine HDZ-a.

Tek potkraj 1989. i početkom 1990., nakon ustroja široke stranačke mreže i omasovljenja stranke, HDZ će doista postati ozbiljnom prijetnjom komunističkom režimu u Hrvatskoj. Tada će neki pripadnici tajne političke policije potajno pristupiti stranci ili je na druge načine potpomagati čineći ono što većina policajaca posvuda u svijetu čini pri izvjesnoj promjeni vlasti, tj. pretrčati u redove budućeg pobjednika.