Gotovina je ostao isti, promijenio se odnos prema njemu

SUB 24. studenog

Ljevičari pišu: Ante Gotovina je razočarao, dotukao, ubio desnicu. Jer, nije grmio, nije govorio osvetnički, nikoga nije optuživao i prozivao, rekao je - Domovinski rat je završio, on je sada povijest i okrenimo se svi zajedno budućnosti, pozvao je na kršćansku ljubav i solidarnost s ugroženima, izrazio poštovanje prema vlasti i institucijama, naglasio ljepotu i bogatstvo Lijepe naše u kojoj malodušje treba zamijeniti izgradnjom snažne europske države. To je moglo iznenaditi samo one koji nisu znali ili nisu htjeli priznati da je Gotovina uvijek bio takav. Za sve ono što je rekao otkad je došao iz Haaga borio se u ratu, samo što su ga ljevičarski mediji ocrnjivali, što je, s Markačem i Čermakom, u Haagu optužen za najstrašnije zločine i što je mimo svoje volje postao političko vlasništvo nekih skupina.

Gotovine je malo bilo u javnosti i prije rata, i u ratu i od kraja rata do uhićenja. Dakle, i slici o sebi malo je sam pridonio, a ponajmanje tako da bi se moglo pomisliti kako se u ratu borio za ovakvu ili onakvu Hrvatsku. Borio sa za - Hrvatsku. Najveći mu je “grijeh” bio što je s još šest generala potpisao otvoreno pismo protiv blaćenja Domovinskoga rata, poslije kojega je gotovo sva hrvatska vojna elita umirovljena, ali to je Mesićeva sramota. Gotovina je izniman spoj ljudske, kršćanske, mirotvorne običnosti koju je naslijedio iz težačko-ribarske obitelji i nevjerojatne hrabrosti i ratničkoga umijeća. Koliko se sjećam, nikad nigdje nije sricao svoje političke svjetonazore koji bi ga mogli svrstati desno, lijevo ili u sredinu, pa možemo reći - normalno domoljublje njegova je jedina političnost. Od takva Gotovine poslije oslobađajuće presude i dolaska iz Haaga i nije se moglo očekivati drugo doli ono što smo čuli i vidjeli. Prema tome, niti je naškodio desnici niti je išao naruku ljevici, nego se kao i uvijek ponašao junački i kršćanski. Nekome je moglo smetati što je, premda je uza sve u životu poznat i kao pustolov i bjegunac, s toliko respekta i zahvalnosti spominjao institcije, predsjednika države i Vlade (tome se na Jelačićevu trgu u Zagrebu i zviždalo), ali treba znati - unatoč nevoljama što ih je u životu imao s institucijama, sada mu je najveću sreću donijela upravo institucija - Haaški sud.

Paradoksalno je i komično, i to na hrvatski način, što je sada Gotovininoj uljuđenosti i odmjerenosti među ostalima pljeskao i dio javnosti koji ga je godinama ocrnjivao. Ne bih, dakle, rekao da je taj dio javnosti iznenađen njegovim besprijekornim držanjem, nego je, htio ne htio, morao priznati istinu o heroju koju je pošto-poto htio krivotvoriti. Nije se, dakle, Gotovina promijenio, on je ostao isti, samo se promijenio odnos prema njemu jer se promijenila slika službenoga međunarodnoga autoriteta i o njemu i o Domovinskom ratu. “Udruženi zločinački pothvat” bio je udruženi oslobodilački trijumf.

NED 25. studenog

Crvenima proradio nagon za očuvanje vlasti

Najprije je Slavko Linić predstavio novi porez na nekretnine, onda se HNS tome porezu žestoko usprotivio. I tako je počela masovna tučnjava u kojoj su koalcijski partneri (a sudjelovali su najjači šakači - Milanović, Linić, Opačićka, Dragovan, Pusićka, Čačić, Kovačević, Hrelja, Jakovčić...) - jedni drugima zadavali prilično žestoke udarce, ali čim bi ih zadali, prikazivali su ih kao strastvene poljubce koji zapravo ne škode kaoliciji nego je učvršćuju. U tučnjavu se bio upleo i predsjednik Josipović, no kad se poplašio da bi i on mogao zaraditi koju masnicu, povukao se i poslao puse svim Kukuriku strankama. Dakle, crveni su se prvi put poslije izbora ozbiljno pobojali da im se savez zaljuljao, pa im je i u najvećoj makljaži proradio nagon za očuvanje vlasti opjevan slavnim stihom - “Mi nismo ništa, bit ćemo sve”.

PON 26. studenog

Mesić i generali - povijest izdajnika i pobjednika

Mesić kaže kako bi i on pozvao Gotovinu i Markača u Ured predsjednika, ali za razliku od Josipovića ne i generale koje je umirovio. Jasno je i zašto. Kaznivši ih zbog otvorenog pisma kojim su se usprotivili blaćenju Domovinskog rata, stao je na stranu onih koji su to činili. Kao svjedok, u Haagu je taj rat i sam ocrnjivao, a servilnim dostavljanjem dokumenata tužiteljstvu želio je kazne hrvatskim optuženicima jer bi to bila kruna njegova opanjkavanja dr. Franje Tuđmana. Tako bi bar djelomice ostvario naum koji nije ostvario 1994. pokušavši u Saboru s Manolićem napraviti prevrat poslije kojega, da je uspio, ne bi bilo ni Bljeska ni Oluje ni oslobođenja Hrvatske. Sada je poželio da se sretne s Gotovinom, koji je pak rekao da se njime ne želi baviti, dok je generalov najbolji prijatelj Željko Dilber poručio Mesiću da se zbog Gotovine treba sramiti. Povijest samostalne Hrvatske - povijest izdajnika i pobjednika.

UTO 27. studenog

Vjeruje im se dok ne ubiju 
i posljednji razlog vjere

U Srbiji su davno mogli znati što se u Hrvatskoj misli o Gotovini i za njega osjeća, pa čemu prosvjedi i ubojite Nikolićeve, Dačićeve i ine izjave? U Srbiji se odavno mogli znati što se u Hrvatskoj mislilo i misli o velikosrpskom hegemonizmu s kojim je počeo život u prvoj zajedničkoj državi, o ubojstvu Radića, o krivotvorenju broja žrtava u Jasenovcu, o velikosrpskom teroru u komunističkoj Jugoslaviji, o Miloševićevoj agresiji... Ali srbijanskoj politici nikad nije bilo stalo do onoga što se misli i osjeća u Hrvatskoj, ona je manje-više uvijek svoj odnos prema nama gradila na lažima i namjeri da nam otima i da nas kažnjava.

To ne shvaćaju ili samo Ivo Josipović i sličan mu politički soj s partizanskim ili unitarnim naslijeđem koji, makar i pod cijenu žrtvovanja Hrvatske, Srbiji i Srbima vjeruje sve dok oni sami ne ubiju i posljednji razlog te vjere. Nikolić sada nije optužio samo Gotovinu ili Josipovića nego doslovce cijeli hrvatski narod. Zašto? Da bi opravdao svoje sudjelovanje i zločine u ratu u Hrvatskoj! Hoće li napokon hrvatski ljevičari shvatiti da Lijepa naša, koju su bitno odredili latinica i latinitet, katolicizam, renesansa, barok, riječju - zapadna uljudba i kultura u svome susjedstvu ima barbare!?

SRI 28. studenog

Što goliji i bosiji to za ulazak u EU spremniji

Za ulazak u EU morat ćemo još privatizirati brodogradilišta, povećati djelotvornost pravosuđa, osnovati povjerenstvo za sukob interesa, sagraditi granične prijelaze kraj Neuma itd. Ali nam se nikad nije određivala bilo kakva zadaća za jačanje gospodarstva, povećanje izvoza i smanjenje uvoza, broja nezaposlenih i neimaštine građana, za sprečavanje demografske katastrofe... A i nova se vlast, na poticaje iz Europe, pokazala marljivom u rasprodaji ostataka nacionalnog bogatstva. Kako najnoviji podaci kažu da smo u skupini europskih zemalja s najvećim postotkom siromašnih, očito je da i Milanovićeva vlada i Bruxelles rade na tome da do srpnja iduće godine budemo potpuna kolonija, i to što golija i bosija. Dakle, mjesta strahu nema - spremni smo za ulazak u Europsku uniju.

ČET 29. studenog

Što sve čini premijerovo bazično ljudsko poštenje

U Saboru hadezeovcu Popijaču premijer je rekao da je “bazično ljudski nepošten”. A ovo je Milanovićev niz, osobni i državnički: golemi kredit u Erste banci po povlaštenim uvjetima mimo propisa, izbor optuženika Čačića za potpredsjednika Vlade, zadržavanje Bajića kojega je proglašavao zaštitnikom kriminala, čistka na HRT-u i u nizu državnih tvrtki, opanjkavanje vlastite zemlje u inozemstvu, nikad lošije gospodarstvo, rekordna nezaposlenost, nikad veće siromaštvo, rasprodaja državnih tvrtki, vrijeđanje i udbaško kopanje po biografijama zastupnika u Saboru... Bazično ljudsko poštenje!

PET 30. studenog

Barnardića bi Bandić mogao na izborima potući svojom mladošću

Nedavno sam napisao kako mladi, 32-godišnji SDP-ov kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika Davor Bernardić obmanjuje kao iskusni politički starac, pa bi tako svim Zagrepčanima osigurao dom i posao! Sad čitam da ga je u anketama u utrci za prvoga čovjeka pretekao Milan Bandić. Ako Barnardića Bandić potuče na izborima, potući će ga svojom mladošću, premda bi mu po godinama mogao biti otac. Bandićeva poduzetnost, okretnost, živost, povremena duhovitost, drskost i šokantnost čine ga mladićem u usporedbi s dva i pol desetljeća mlađim Bernardićem, tipičnim neokomunističkim kadrom koji je i svoju mladost i (zagrebačku) stvarnost čvrsto zaključao ključem besprijekornih i bezličnih fraza.