Prošlog mjeseca je u Kninu, na proslavi obljetnice Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, nakon 18 godina naposljetku jednom branitelju dopušteno da govori. Bio je to, ne bez razloga, upravo umirovljeni general Damir Krstičević, 44-godišnji Vrgorčanin, negdašnji dragovoljac Domovinskog rata i časnik Hrvatske vojske. Ratni put otpočeo je kao izvidnik, nastavio kao zapovjednik izvidničke desetine i voda u Četvrtoj brigadi, koju je preuzeo nakon borbi za Maslenicu. Nakon rata preletio je ocean i pohađao US Army War College – ratnu školu kopnenih snaga SAD-a. Kao prvi hrvatski general koji je s uspjehom završio ovo školovanje, zbog postignutih rezultata dobio je izuzetno vrijedno priznanje – imenovan je počasnim građaninom države Teksas. Prisilno umirovljen u 31. godini, nakon potpisa na otvoreno pismo generala, nije se predao. Danas je poslovni čovjek, jedan od čelnih ljudi u tvrtki M SAN za distribuciju informatičke opreme. Skroman i samozatajan, vojnik po vokaciji, nije lako pristao na intervju, smatrajući da od njega ima boljih i zaslužnijih.
Kao predstavnik hrvatskih branitelja ste se obratili javnosti s govornice u Kninu. Koliko vam to znači?
Puno mi je značilo što sam predložen i odabran da održim taj govor. Bio sam svjestan da ne govorim samo u svoje ime nego uime svih koji su bili na bilo koji način zaslužni za uspjeh Oluje. Ne mislim pritom samo na sudionike te operacije nego na sve one koji su branili i oslobađali Hrvatsku, od Borova Sela 1991. do same Oluje. Svi su oni dio krvavog mozaika kojem je Oluja samo zadnji kadar.
Bio sam svjestan da govorim i uime svih onih koji su planirali i omogućili da se provede jedna tako složena operacija jer najzaslužniji od njih, pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Stožera general Zvonimir Červenko, nažalost nisu više među živima. Na sreću, poklopilo se da, baš tada i napokon među nama, bude barem jedan meni tada nadređeni, general Gotovina, ali i general Mladen Markač i general Ivan Čermak. Nadam se da je to značilo i kako je jednom zauvijek gotovo s praksom da su na proslavi ”Oluje” nepoželjni oni koji su za nju zaslužni.
Kako ste pripremali govor i kakve su bile reakcije?
Nisam posebno pripremao govor. Bilo je to zapravo ono što sam tih dana osjećao. Nisam imao potrebe za razračunavanjem i povijesnim porukama. Mislim da nam svima treba da jednom konačno podvučemo crtu na devedesetima i krenemo dalje. Po mogućnosti, trebamo ispraviti ono što se može ispraviti. Moram, naravno, istaknuti brojne prijatelje koji su mi pomogli u izričaju, savjetom ili kritikom. Oni su zaslužni za izvrsne reakcije koje su uslijedile nakon tog obraćanja.
Kako ste doživjeli ponašanje dijela branitelja koji su zviždali i vrijeđali premijera? Do koje je to mjere bacilo ljagu na ovogodišnju proslavu Oluje koja je imala sve preduvjete da bude dosad najbolja?
Osobno poznajem jako puno branitelja među onima koji su se tog dana našli u Kninu i gotovo su svi s kojima sam stigao prokomentirati slučaj osudili zviždanje i uvrede. Žao mi je pogotovo da se to dogodilo na mjestu gdje bismo trebali biti jedinstveni. Oluja simbolizira sve ono oko čega bismo u Hrvatskoj morali imati konsenzus. Mislim da nam svima treba više tolerancije, međusobnog poštovanja i dijaloga.
Volite li se prisjećati 90-ih ili radije živite u sadašnjosti? Koliko često evocirate ratne uspomene?
Zapravo, vrlo rijetko. Mislim da svaki novi dan pred nas postavlja neko novo iskušenje i treba se posvetiti tome da taj ispit položimo najbolje što možemo. Tu su djeca i obaveze koje u današnjem vremenu ostavljaju jako malo prostora za sjećanja. Ipak, drago mi je sresti prijatelje iz tog vremena i prisjetiti se lijepih stvari kojih je također bilo dosta. Prisjetimo se tada i nekih dragih ljudi kojih više nema, ali mislim da nije dobro predugo ostati u prošlosti. Tu su neke nove zadaće.
Kako se nosite s gubitkom suboraca, je li s vremenom lakše ili pak teže?
Uvijek je jednako teško. Mislim da je pogotovo teško zapovjednicima i to je prokletstvo tog poziva. Nikad zapravo nećete saznati jeste li mogli donijeti bolju odluku, je li moglo proći bez žrtava da ste planirali drugi pravac napada i slično. Tih pitanja se teško osloboditi makar vas svi uvjeravali da ste izabrali najbolju opciju, makar vam i zdrav razum govorio da je tako.
Što je prethodilo odluci da sa samo 24 godine preuzmete zapovjedništvo brigade? Kako su u vama prepoznate sposobnosti, talent i osobine vođe?
To je zapravo pitanje za moje tadašnje nadređene, za one koji su odlučili iskazati mi povjerenje i postaviti me na tu časnu i odgovornu dužnost. Nažalost, većina više nije među živima pa će to pitanje ostati bez odgovora. Zapravo, mogu samo nagađati jer sve što bih rekao bilo bi subjektivno. Nadam se da su to bili moji dotadašnji rezultati na dužnostima zapovjednika izvidničkog voda Četvrte brigade, zapovjednika 4. bojne Četvrte brigade te zapovjednika 115. imotske brigade i zapovjednika 113. šibenske brigade.
Kako ste, tako mladi, uspjeli izgraditi autoritet pa i obuzdati temperament svojih suboraca Dalmatinaca?
Ovo pitanje i sam sebi često postavljam. Teško mi je dati odgovor jer se opet bojim da bih bio subjektivan. Temperament Dalmatinaca doista je ponekad teška prepreka, ali kao i većina stvari u životu, i ta medalja ima dvije strane. Jednom kad prođete njihove zahtjevne barijere, u tom temperamentu stoji ogromna energija koja je u stanju micati planine. Ista ona snaga koja je lomila kamen ne bi li u njemu našla pedalj zemlje za posaditi lozu bila je odlučna izrovati svaki pedalj okupirane zemlje i u njega posaditi hrvatski barjak. Doista nemam nekakav recept niti sam posebno razmišljao kako se nametnuti. Već kao zapovjednik bojne nastojao sam oko sebe stvoriti tim jer sam znao da jedan čovjek ne može sam voditi nijedan imalo zahtjevniji proces, a ratne operacije vrlo su zahtjevni procesi. Trudio sam se, dakle, komunicirati sa svakim vojnikom te pokušati utvrditi njihove pojedinačne potencijale. Tako sam postupno gradio strukturu koja je bila višestruko potvrđena u svojim mogućnostima i danas mogu reći da nije bilo puno loših procjena. Istovremeno sam se svakodnevno nalazio na crti i provjeravao učinak svojih odluka i odluka svojih podređenih. Također sam uvijek bio spreman na dvosmjernu komunikaciju, bio sam otvoren saslušati svaki prigovor i riješiti problem ako bih utvrdio da je prigovor utemeljen.
Među prvima sam ustajao, a među zadnjima odlazio na počinak, trudio sam se više biti vođa nego zapovjednik. Pretpostavljam da su me zato prihvatili.
Ne bi bilo pošteno da uzimam sebi sve zasluge za doista neupitan ratni status Četvrte brigade kao elitne postrojbe. Zapovjedništvo je u toj brigadi postojalo i prije nego što sam je preuzeo i nakon toga, bilo je puno izuzetnih časnika, dočasnika i vojnika.
Je li bio težak posao od Četvrte učiniti elitnu postrojbu?
Već od samog početka Četvrtu su sačinjavali izuzetni domoljubi, bilo je tu rođenih ratnika koji su vukli i presudili mnoge bitke, ali je istina da sve do ’93. nije bilo vremena od ratnika stvoriti vojnike. Taj nezahvalni i teški proces zapao me odmah po prijmu dužnosti i doista nije bilo lako. Kako pristupiti ratniku koji je već imao mnoge bitke na leđima, bio više puta ranjen i uvjeriti ga da mora vojnički pozdravljati, vojnički izgledati, biti propisno obrijan, ošišan? Kako ga prisiliti da suborca s kojim je krenuo u rat, a koji mu je sada nadređen, više ne oslovljava po imenu, nego po dužnosti ili činu te ga vojnički pozdravlja? Nije bilo lako, ali mislim da je opet presudio cilj i odanost ideji za koju se krenulo u rat. Odlučili su biti prvi i najbolji. I bili su!
Sve bitke koje su uslijedile izvojevane su maestralno, taktički precizno i odgovorno, s minimalnim gubicima. Značilo je to stotine sati mukotrpne obuke i uvježbavanja, školovanja i trenaža. Danas svi skupa možemo reći – vrijedilo je!
Suborci često ističu da ste se, premda zapovjednik, i osobno izlagali opasnosti.
Uvijek radije koristim termin vođa nego zapovjednik. Pitanje je zapravo u autoritetu. Zapovjednik može imati tzv. delegirani autoritet i uspješno zapovijedati. Netko ga je postavio na tu dužnost i njegov se autoritet podrazumijeva. Ipak, kad dođe pitanje života i smrti, taj mu autoritet ne znači mnogo ako se nije u međuvremenu potvrdio i kao vođa.
Ljudi će radije slijediti onoga tko je dokazao da je spreman ići jednako daleko koliko traži od njih, ako ne i dalje. Kad s njima barem jednom podijeliš teške trenutke, tek tada možeš računati da si zadobio stvarni autoritet i tek tada si zapravo vođa. Kad pokažeš da ti je više stalo do njihovih života nego do čina i slave, tada si dobar vođa. Moja ambicija uvijek je završavala na tome da budem dobar vođa.
Uzor u ratu bio vam je general Bobetko. Što ste kod njega ponajviše cijenili?
General Bobetko bio je časnik s bogatim životnim, vojničkim i ratnim iskustvom. Bilo bi suludo imati takvo vrelo nadohvat, a ne zagrabiti barem nešto od toga, osobito mladom časniku koji je tek izašao iz klupa i odmah se morao suočiti s izazovima koji bi bili velik zalogaj i najiskusnijima.
Nažalost, okolnosti su bile takve da nije bilo vremena za neki veliki transfer znanja. Ipak, u onim rijetkim prilikama kad smo se sretali, imponiralo mi je s kojom se lakoćom nosio s problemima koji su ponekad izgledali nerješivima. Premda su mu, pogotovo nakon smrti, dijelili i neke druge epitete, za mene je general Bobetko bio primjer pravednog, pronicljivog, mudrog i odlučnog zapovjednika! Usuđujem se reći da je on bio među nekoliko presudnih osoba u događajima od 1991. do 1994. godine, zahvaljujući kojima su hrvatske obrambene snage iz pozicije odsudne obrane za samo godinu dana došle u mogućnost ofenzivno djelovati na širokom prostoru i pobjeđivati. Tako smo već nekoliko mjeseci nakon uspjeha u operaciji Maslenica bili i taktički i tehnički superiorni svim suprotstavljenim neprijateljskim snagama.
Je li taj odnos bio isključivo profesionalan ili ste jedan drugome bili kao otac i sin?
Naš je odnos bio iznad svega vojnički i uvijek se jasno vidjela granica vezana za dužnosti koje smo predstavljali, ali i životnu dob. Naime, on mi je dvaput mogao biti otac pa je razina odnosa bila i time uvjetovana. Ipak, bio sam svjestan da gaji određene simpatije prema meni kao mladom ali principijelnom i odlučnom zapovjedniku.
Što vam je bilo najteže u ratu, je li to bio tragični gubitak Andrije Matijaša Pauka?
Bilo je jako mnogo teških trenutaka jer rat je generalno jedno teško vrijeme. Gubici prijatelja, suboraca, u mom slučaju i članova obitelji, svakako su najteži trenuci i nešto što kao rana zauvijek ostaje u vama. Teško bi mi bilo odrediti koji mi je od tih gubitaka pao nateže, ponajprije jer osjećam da to ne bi bilo pošteno prema onima drugima. Smrt generala Matijaša svakako je bila posebna i zbog našeg osobnog odnosa, i zbog njegova položaja u brigadi i zbog njegove karizme. Bio je to istinski junak i veliki čovjek čiji je doprinos obrani Republike Hrvatske nemjerljiv.
Preko noći ste, sa samo 31 godinom, ali i silnim znanjem i obrazovanjem, poslani u mirovinu. Kako ste se nosili s tim? Mogli ste uzeti mirovinu i predati se.
Mogao sam, kao što kažete, uzeti mirovinu i stajati na strani, dijeliti sudbinu brojnih suboraca koji nisu imali tu sreću da im je ponuđena alternativa. Po tko zna koji put želim zahvaliti ljudima iz M SAN Grupe na čelu s vlasnikom Stipom Matićem koji su mi u tim teškim trenucima pružili ruku.
Ljudi koji su sa mnom imali priliku operativno surađivati znaju kakve su moje radne navike. Ja sam uvijek davao, kao što i danas dajem, 120% svojih mogućnosti, a to sam tražio, i danas tražim, i od svojih suradnika. Prošao sam gotovo sve operativne razine, od vojnika do zamjenika načelnika Glavnog stožera OSRH i više nego dobro sam znao što valja unaprijediti i kojim pravcem treba ići. Završio sam najbolju ratnu školu na svijetu i bio spreman naučene lekcije primijeniti u praksi te nisam želio završiti poput broda koji su prodali u rezalište prije plovidbe za koju je sagrađen.
Jeste li ikad zažalili zbog postupka koji vas je odveo u mirovinu, biste li ponovno potpisali otvoreno pismo generala?
Nisam sklon hipotetskim pitanjima. U tom vremenu i okolnostima sam potpisao pa je sad naknadna pamet suvišna. Siguran sam da ni ja ni ostali supotpisnici nismo imali na umu ono što nam se kasnije imputiralo. Željeli smo samo skrenuti pozornost na neke procese za koje smo smatrali da štete Hrvatskoj. Nažalost, vrijeme je pokazalo da smo bili u pravu.
Kako ste se i zašto odlučili za poduzetništvo i zašto baš distribucija računalnog hardvera i softvera?
Nisam se odlučio za taj sektor iz nekog posebnog razloga, već stoga što su mi ljudi iz tog sektora pružili ruku. S druge strane, radi se o propulzivnoj i nezaobilaznoj grani gospodarstva koja se uvukla u sve pore naših života.
Jeste li imali ikakva predznanja o tome? Kako ste od vojnika uspjeli postati vrhunski menadžer?
O IT sektoru nisam znao baš puno, ali sam poznavao uporabu IT-a za vojne i privatne svrhe. Kao časnik s velikim iskustvom u praksi za moje tadašnje godine, imao sam dokazane rezultate u vođenju i planiranju. Školujući se, a pogotovo u SAD-u, stekao sam solidna znanja o procesima operativnog i strateškog planiranja te svim drugim segmentima modernog menadžmenta. U svijetu, a pogotovo u SAD-u, takve se referencije visoko cijene i vrlo je uobičajeno da takvi časnici nastavljaju karijere u poduzetništvu, čak i u najvećim korporacijama. Iskreno se nadam da sam opravdao očekivanja M SAN Grupe i da sam barem malim dijelom doprinio njenu nesumnjivom tržišnom uspjehu.
Jeste li se ikad pitali žele li klijenti raditi s vama jer ste ekspert u svom području ili zbog reputacije istaknutog časnika iz Domovinskog rata?
Koliko god dobru reputaciju imali u bilo kojoj branši, ona vam ne može pomoći u poslovnom segmentu ako niste kvalificirani, nemate ekspertizu ili niste konkurentni u onome što radite. Osim toga, svi mi volimo raditi s časnim, odgovornim i poštenim ljudima jer su tako veće vjerojatnosti za uspjeh u realizaciji poslovnih prilika i pothvata.
Zapošljavate li hrvatske branitelje?
U M SAN-u danas radi više branitelja, časnika koji su danas vrhunski menedžeri. Primjerice, brigadir Vlado Čondić, bivši zapovjednik zagrebačke 144. brigade, danas je predsjednik uprave PP Orahovice. Tu je zatim Ivan Ivković, bivši zapovjednik 112. brigade Zadar, hrvatski časnik školovan na stranim vojnim učilištima, koji je danas član Uprave KING ICT-a, časnik Gordan Kolak bio je izvršni direktor KING-a, a danas je predsjednik uprave Dokinga, zatim časnik Sendi Radić, bivši pripadnik 4. gardijske brigade koji danas vodi Sektor za realizaciju projekata u KING ICT-u, zatim časnik Branko Rogić, projektni menadžer u KING-u pa Saša Vajdić iz Tigrova, regionalni direktor u KING-u i mnogi drugi.
Zašto ste se odlučili politički aktivirati?
Činjenica je da se u posljednjih nekoliko godina hrvatsko društvo, ali ne samo ono, suočava s velikim izazovima. Ovo me vrijeme, gledajući kroz prizmu izazova s kojima se suočavamo, podsjeća na 1991. godinu. Isto tako, uvjeren sam da hrvatski građani mogu, kao i tada, pronaći motiva, obnoviti toliko potrebno jedinstvo cijele države i pokrenuti nužne promjene.
Smatram da meni kao osobi koja je aktivno sudjelovala u stvaranju i obrani ove države ne smije biti svejedno kakva će biti njena budućnost. U najboljim sam godinama, imam iza sebe dosta i profesionalnog i životnog iskustva te sam siguran da mogu znatno doprinijeti boljitku našeg društva.
Pozivam i ostale branitelje da se uključe u društveno-političke aktivnosti, svatko prema svom afinitetu i simpatijama, jer nismo napravili ništa ako stanemo na pola puta.
Znam da nikome nije svejedno kakva će ova zemlja biti, pogotovo onima koji su za nju krvarili. Moramo, međutim, znati da posao koji treba biti napravljen nitko neće napraviti umjesto nas. Sami smo gospodari svoje sudbine. Nemojmo samo kritizirati. Ako smatramo da možemo bolje, uključimo se i učinimo to!
Zašto je vaš odabir bio HDZ?
Želio bih samo naglasiti da ni u jednom trenutku nisam vagao kojoj ću se političkoj opciji priključiti. Od početka razvoja demokratskog sustava u Republici Hrvatskoj za mene postoji samo jedna politička opcija jer je to dio mojeg društvenog bića.
Je li braniteljima mjesto u Saboru i Vladi, na najvišim pozicijama vlasti?
A zašto ne? Imam dojam da netko doista želi ukloniti branitelje sa scene, stvarajući sliku o nama kao o nekome tko je islužen i potrošen. Gleda nas se kroz prizmu crnih kronika gdje se pojedinci natječu kako bi u naslov istaknuli činjenicu da je u nekom ekscesu sudjelovao branitelj ili da je netko zlostavljao susjede pod utjecajem PTSP-a. Ne kažem da se takve stvari ne događaju. Neki se ljudi ne mogu osloboditi rata, neki su doista problematični, ali kao društvo ne smijemo prihvatiti da čitava braniteljska populacija bude njihov zatočenik. Postoje barem deseci tisuća časnih, dobro obrazovanih branitelja koji su dokazali svoju odanost ovoj zemlji onda kad ih nije trebalo zvati upomoć.
Najveći dio tih ljudi nipošto nije potrošen ni islužen. Naprotiv, gotovo svi su u četrdesetima, u najplodnijem životnom razdoblju, bogati iskustvom, dokazano odlučni i ustrajni. Zašto tih ljudi nema nigdje, zašto ne bi bili u Saboru, zašto ne u Vladi ili bilo gdje drugdje?
Kako ste proživljavali vrijeme dok su naši generali bili zatočeni u Haagu? Ratovali ste tik uz generala Gotovinu.
Golem je to bio teret i teško mi je opisati koliko sam bio sretan kad sam čuo oslobađajuću presudu. Čitavo vrijeme zatočeništva bio sam u kontaktu s generalom, posjećivao ga i nadao se. Bio sam iznimno ponosan na njegovo držanje i tijekom tih posjeta, a poglavito za vrijeme prijenosa iz sudnice.
Bio je to onaj Gotovina kojeg sam znao iz rata, čvrst, odlučan, spreman na sve. Znao sam da nije kriv, ali isto sam tako bio svjestan da pravda i pravo ne stanuju uvijek na istoj adresi, a znao je to i on.
Iako sam bio svjestan što u tim trenucima osjeća, nije pokazao nikakvu emociju ni onda kad je presuda bila zastrašujuća ni kad je napokon bila oslobađajuća. Gotovina nam je svima dao vrijednu lekciju iz strpljenja, muškosti i dostojanstva. I danas nam daje lekcije, samo što poruke vidi onaj tko želi vidjeti... Gotovina je čovjek iznimno bogata životnog iskustva i naučio je stvari gledati iz drugačije, šire perspektive.
Jesu li mirovine ono najgore ili najbolje što je ovo društvo moglo napraviti za branitelje?
Svakako je trebalo bolje razmisliti prije nego smo se tako olako odrekli najvjernijeg dijela hrvatske populacije. Mirovinama im je osigurana nekakva egzistencija, a zauzvrat im je uzeto dostojanstvo. Nisam siguran da je netko to namjerno učinio, ali je nažalost tako ispalo. Dio javnosti branitelje danas doživljava kao nametnike i neradnike koji žive na grbači ionako obespravljenih i potplaćenih radnika. Nažalost, toj slici doprinosi malen broj onih branitelja koji se nisu snašli i propadaju po kafićima, kladionicama... Još su gori primjeri onih koji su do statusa došli nezasluženo.
Ipak, najveći broj branitelja želi doprinositi državi za koju su se borili. Osjećaju da smo stali na pola puta i htjeli bi sudjelovati u razvoju društva, stoga teško podnose cijenu koju plaćaju za lažnu sigurnost mirovina. Prezir i omalovažavanje s kojim se svakodnevno susreću nemaju cijene. Pogotovo njima koji su očekivali samo malo zahvalnosti i ništa više od toga.
Što treba učiniti da se promijeni percepcija o braniteljima kao “žderačima državnog novca”?
Tvrdim da se većina branitelja ne uklapa u ovu percepciju. Najveća je krivnja na društvu i načinima na koje su branitelji postupno isključivani iz životnih tijekova nakon razvojačenja. Još ima vremena branitelje integrirati u društvo na pravi način. Ne mislim pritom da oni trebaju oduzimati posao drugim građanima u vremenu kad sve više ljudi ionako ostaje na ulici.
Mora se jednostavno naći načina privući investicije i oživjeti hrvatsko gospodarstvo, sad i odmah. U procesu revitalizacije gospodarstva mora biti mjesta i za branitelje. Ako u tu svrhu treba još jednom mijenjati Zakon o braniteljima ili bilo koji drugi zakon, ništa ne smije biti sveta krava. Branitelji moraju vratiti dostojanstvo i ugled u društvu, inače ovo društvo nema budućnosti. Zašto? Zapitajmo se tko će sutra, ako zatreba, ustati za ovu zemlju!?
>>'Gotovina nam i danas daje lekcije, samo te poruke ne vide svi'
>>Napokon se dogovorili, Krstičević će govoriti na obljetnici Oluje