Gotovina osuđen i zbog 40 granata koje su ispalili Srbi

U vrlo konkretnoj razradi žalbe Gotovinina obrana iznosi mnoštvo apsurdnih teza i događaja temeljem kojih je prvostupanjsko vijeće donijelo osuđujuću presudu protiv Ante Gotovine i kaznilo ga sa 24 godine zatvora.

Nerazumna logika

Vrlo je upečatljiv dio žalbe u kojemu obrana dokazuje da je hrvatski general u stvari osuđen i zbog “tuđih” granata koje su padale bliže od 200 metara od sjedišta europromatrača (ECMM-a) u Kninu. To je u presudi označeno kao dokaz da je Gotovina izbjegavao vojne i namjerno gađao civilne ciljeve kako bi srpsko stanovništvo nagnao u bijeg. Ovdje je, međutim, riječ o 40-ak granata koje Gotovinine snage tog 4. kolovoza 1995. nikako nisu mogle ispaliti. Jednostavno stoga jer je riječ o minobacačkim granatama. A u tom trenutku ni Knin ni kuća u kojoj su bili europski promatrači nisu mogli biti u dometu minobacača HV-a, koji su tada udaljeni 20 do 30 km.

Dobar dio žalbe Gotovininih odvjetnika upravo se i odnosi na nerazumnu logiku sudskog vijeća kada je u pitanju granatiranje HV-a. Gotovinina obrana oštro se protivi novim standardima koje uvodi raspravno vijeće pod predsjedanjem Nizozemca Alphonsa Orieja, a riječ je o “pravilu 200 metara”. Sudsko je vijeće predvođeno Alphonsom Oriejem, naime, svaku granatu koja je pala izvan 200 metara od cilja proglasilo nelegalnom premda je dotadašnji i sudski i kriterij tužiteljstva za neselektivno granatiranje bila udaljenost od 400 metara. Toliko je bilo “legalno” promašiti vojni cilj.

No, upozorava se u Gotovininoj žalbi, kada bi se u obzir uzelo i to novo pravilo, samo 50 od 900 granata, koliko ih je ukupno ispaljeno na kninsko područje, palo je dalje od 400 metara od cilja. U žalbi se iznosi da je “krunski svjedok”, civilni pripadnik UN-ovih snaga u Kninu Murray Dawes od tih 50 “neselektivnih” granata vidio i svjedočio o njih 40. Upravo na tom svjedočenju Orie i ostali suci temelje svoju tvrdnju kako je za Gotovinu cijeli Knin bio meta. Tvrdnje o 40 granata nije mogao potvrditi ni uenovac koji se s Dawesom prvi dan Oluje, 4. kolovoza, vozio Kninom, i to u oklopljenom transporteru iz kojega se može imati vrlo ograničen pogled na događaje. Taj svjedok Dawes u sudnici prilikom svjedočenja nije bio sposoban, primjerice, snaći se na zemljopisnoj karti. Nije uspio točno pokazati ni gdje je bilo sjedište europromatrača. Svoje tvrdnje nije potkrijepio ni fotografijama kratera od granata.

Nepouzdani svjedok

Premda je i sam Dawes u sudnici, na izravno pitanje čije su to bile granate koje su padale blizu europskih promatrača, odgovorio s “nemam pojma”, suci su zaključili da je logično da su bile hrvatske jer su Hrvati napadali. Krivo, jer su suci previdjeli da su i Srbi pri povlačenju i te kako “prašili” po Kninu. Dokazano, VBR-ima sa Strmice, a prije minobacačima. Po kome? Pa po “sladoledarima” EU-a koji su bili udaljeni 500 metara od položaja SVK (vojske pobunjenika). Dawesa su u sudnici mnogi ionako smatrali nepouzdanim svjedokom jer je, primjerice, tvrdio i to da su Hrvati gađali Knin i – kasetnim bombama. (!?)

U tekstu žalbe obrana Gotovine razračunava i s tezama da su Srbi iz granatiranih gradova otišli zbog straha. “Strah” obrana stavlja u navodnike i tvrdi da taj osjećaj “ne predstavlja kršenje međunarodnog humanitarnog prava”. Obrana dodaje da su svi svjedoci koji su potvrdili kako su otišli zbog artiljerijskih napada u stvari živjeli unutar 200 metara od legitimnih vojnih ciljeva koje je gađao HV. U tim slučajevima, zaključuje obrana, riječ je bila o odlasku stanovništva zbog “zakonitog”, a ne “nezakonitog” napada.

Sada obrana dokazuje žalbenom vijeću da, ako nije bilo nezakonitog granatiranja, nema očito ni udruženog zločinačkog pothvata (UZP) jer nije cilj bio granatiranjem natjerati srpske civile na bijeg.

Žalba na 140 stranica

“Srbi su bili natprosječno pogođeni vojnom akcijom ne zato što su bili Srbi nego zato što su predstavljali najbrojniju etničku skupinu na tom području. Dakle, otišli su zbog “zakonitog”, a ne “nezakonitog” napada”, zaključuje obrana. Daljnjim slijedom logike, Gotovinina obrana dokazuje da, prema tome, ni Gotovina nije bio član zajedničkog zločinačkog pothvata niti mu je, kako to stoji u prvostupanjskoj presudi, bitno pridonio. Obrana se protivi i tome što je sudsko vijeće u obrazloženje drakonske kazne uvrstilo i Gotovininu izjavu da “može uništiti Knin u nekoliko sati”. Za obranu ta izjava zaslužuje posve drugo tumačenje. U vojničkom govoru, kakvim se služi profesionalni vojnik poput Gotovine, ta izjava znači da je u tom vremenu mogao uništiti neprijatelja, a nikako ne – protjerati srpske civile.

Obrana je na “obračun” s takvim tezama o učincima granatiranja Gotovininih snaga morala potrošiti dobar dio žalbe, svedene na 140 stranica. Opravdana koncentracija jer glavna je osuđujuća teza i izvedena iz “nelegalnog, neselektivnog i nezakonitog” granatiranja, kako stoji u obrazloženju prvostupanjske presude.