Govor Kolinde-Grabar Kitarović u Jasenovcu pred izraelskim kolegom Reubenom Rivlinom prvi je u kojem je hrvatska predsjednica eksplicitno i bez ikakve ograde osudila ustaški režim kao kolaboracionistički i odala priznanje onima koji su se 1940-ih usprotivili tom pokretu, dakle partizanima.
Predsjednica je pritom osudila i one koji manipuliraju brojem žrtava u Jasenovcu bez obzira na to rade li to u dnevnopolitičke svrhe ili pokušavaju nametnuti krivnju cijelom hrvatskom narodu, a Jasenovac bez uvijanja nazvala koncentracijskim logorom. Iako su se takve riječi iz njezinih usta mogle čuti i ranije, izgovarala ih je isključivo izvan zemlje, primjerice prigodom posjeta Muzeju holokausta u Jeruzalemu. Budući da Grabar-Kitarović na izborima uglavnom računa na glasove desnije orijentiranih birača, njezin istup mogao bi biti korak k smirenijoj raspravi o pitanjima koja desetljećima opterećuju hrvatsko društvo.
Može se i u Hrvatskoj
Sociolog Slaven Letica smatra da je govor predsjednice bio razuman i u okviru europskih civilizacijskih normi, posebno zbog činjenice da je u istom govoru osudila fašistički i nacistički, ali i komunistički totalitarizam, što je, ističe Letica, na tragu deklaracije Hrvatskog sabora, preambule hrvatskog Ustava, ali i dokumenata europskih tijela.
– A žučne rasprave o prošlosti nisu hrvatski specifikum, imaju ih sve nacije s traumatičnom prošlošću – kaže Letica.
Povjesničar Ivo Lučić uvjeren je kako je i u Hrvatskoj moguće postići kvalitetnu raspravu o bolnim pitanjima iz prošlosti.
– Do sada za nju nije bilo ni mogućnosti, jer nismo imali ni državu ni neovisnu znanost, živjeli smo u komunističkom režimu, u kojem je vladala tzv. dogovorna povijest koja se utvrđivala u komitetima. Nakon toga smo imali rat, a zatim pokušaj manipulacije iz ovog rata, koji je jedna politička garnitura pokušala pretvoriti u vrstu zločina – upozorava Lučić. Objašnjava da je riječ o krugu oko bivšeg predsjednika Mesića, ali i vlada koje su, kaže, radile pod pritiscima različitih međunarodnih organizacija, ali i zbog želje struktura iz bivšeg režima da vrate svoje pozicije, u čemu su, uvjeren je Lučić, dobrim dijelom i uspjele.
– Bilo je pretjerivanja i ranije, s druge strane, ali u drugim okolnostima i vremenu, a danas smo došli u situaciju da se klatno vratilo u sredinu i sada je ovo prilika da se napokon prestane s revolucionarnim metodama i da se gradi društvo na temelju nekih vrijednosti. Neki ljudi to potkopavaju potpuno amaterski, da bi postigli određene političke ciljeve. Idu dokazivati da je u Jasenovcu ubijeno milijun ljudi, a drugi da nije ubijen nitko, i jedni i drugi iz svojih političkih i ideoloških razloga, a ne zato da bi se otvorila povijesna rasprava – tumači Lučić.
Ističe kako je riječ o pitanjima u kojima bi glavnu riječ morala voditi znanost i znanstvene metode, a da bi uvjete za to trebala osigurati politika, u čemu je ovakav nastup predsjednice države i te kako dobrodošao.
– Ne smije se događati da imamo jednu priču za van, a drugu za doma – upozorava Lučić.
S tim je suglasan i njegov kolega Hrvoje Klasić, koji također hvali predsjedničin govor u Jasenovcu, ali i sumnja u njezinu iskrenost.
Samo kad dođu stranci
– Žao mi je što predsjednica i naši politički predstavnici ovakve govore drže samo kada dođu neki strani državnici ili kada dobijemo packe iz Bruxellesa ili iz Washingtona. Žao mi je i što predsjednica nikada nije sudjelovala u službenoj komemoraciji u Jasenovcu, nego uvijek odlazi, pod različitim isprikama, u nekom svom terminu – kaže Klasić. Ističe da je sam sadržaj govora za pohvalu, no ljuti ga “činjenica da se danas moramo oduševljavati govorom koji bi trebao biti potpuno normalna stvar”.
– No, s obzirom na to da smo od predsjednice dobili to da u protokol prima ljude koji inače veličaju Pavelića i NDH i na vrlo čudan način govori o onima koji su 1945. otišli u Argentinu, ja iskreno, moram pozdraviti ovaj govor, osim dijela u kojem, na žalost, ponovo u jednoj te istoj rečenici spominje i fašizam i nacizam i komunizam, što mislim da nije u redu – smatra Klasić.
Uvjeren je i kako je u Hrvatskoj i sličnim postkomunističkim društvima teže doći do kvalitetne rasprave jer, kaže, naše elite nemaju odgovor za budućnost, viziju ni strategiju pa distinkciju od drugih nastoje dokazati vraćanjem u prošlost.
Ulizivanje, podilaženje.