Govor u Oslu bio je Obamin obračun s Cheneyem

Mnogi zli jezici kažu da je tijekom svih osam godina koje je proveo na čelu Amerike George W. Bush mlađi bio samo lutka na koncu svojeg potpredsjednika Richarda "Dicka" Cheneya, ultradesničarskog konzervativca koji je odlučivao o odlasku u ratove u Afganistanu i iraku, korištenju mučenja u ispitivanju uhićenika osumnjičenih za veze s teroristima, gaženju građanskih i ljudskih prava uime borbe protiv terorizma.... Mnogi su očekivali da će svoju politiku pod motom "cilj opravdava sredstvo, a cilj mora biti na desnoj strani političkog spektra" Cheney nastaviti kandidrajući se za predsjednika, ali je on najavio da ga tako nešto ne zanima i gurnuo u politiku svoju kćer. Liz Cheney nastavljačica je očeva djela i u srcima američkih desničara već sad zauzima više mjesta od Sarah Palin, te je u igri za kandidaturu za vrlo visok položaj u sljedećoj administraciji.

Od samog početka Obamina mandata Dick Cheney je izražavao skepticizam prema sposobnosti novog predsjednika u vođenju ratnih pothvata; još u veljači prošle godine izjavio je da je obrana američke sigurnosti "gadan, zao i prljav posao" i za neprijatelje Amerike rekao:

- To su vrlo zli ljudi. I tu borbu nećemo dobiti okretanjem i drugog obraza.

Upravo na te i takve teze Cheneya i drugih čelnika krajnje desnice odgovor je bila rečenica u Obaminu govoru na primanju Nobelove nagrade:

- Ja sam živo svjedočanstvo moralne snage nenasilja. Ja znam da nema ničega slabog, ničega pasivnog, ničega naivnog, u vjerovanjima i životima Gandhija i M. L. Kinga. Ali, kao poglavar države koji se zakleo da će štititi i braniti svoju naciju, ne mogu se povoditi isključivo za njihovim primjerima... Jer, nemojmo činiti grešku, zlo zbilja postoji na ovom svijetu. Nenasilni pokret ne bi zaustavio Hitlerove armije. Pregovori ne mogu uvjeriti vođe Al-Qa'ide da polože oružje. Reći da je sila ponekad neophodna nije poziv na cinizam, to je priznavanje povijesti, ljudske nesavršenosti i ograničenja razumnosti.

Sila je potrebna, nastavio je Obama, ali ne (kao što zagovara Cheney) bilo kakva i svaka:

- Čak i kad smo suočeni sa žestokim protivnikom koji se ne drži nikakvih pravila, ja vjerujem da Sjedinjene Američke Države moraju biti stjegonoša u pravednom načinu vođenja rata. Zato sam zabranio mučenje. Zato sam naredio da se zatvor u zaljevu Guantanamo zatvori. Gubimo sami sebe kad kompromitiramo upravo one ideale koje se borimo obraniti. A odajemo počast tim idealima time što ih se držimo ne samo kad je to lako nego kad je teško.

Cheney je izravno zamjerio Obami preveliku spremnost da se ispričava za prošle američke nepravde, i prozvao ga zbog toga što se ne drži desničarskoga dubokog vjerovanja da je Amerika bogomdana i posebna te da zaslužuje iznimno mjesto na samom čelu svijeta. Kao primjer "neamerikanizma" Cheney je naveo protokolarno predubok naklon Obame pred japanskim carem:

- To meni govori da taj tip ne razumije potpuno i ne dijeli one poglede na američku posebnost u koju, smatram, da većina nas vjeruje.

Odgovor na takve optužbe, smatraju analitičari, nalazi se u sljedećim rečenicama Obamina govora u Oslu:

- SAD je pomagao podržati globalnu sigurnost već više od šest desetljeća, dajući krv svojih građana i snagu svojeg oružja (premda je to bilo rađeno, dodao je, "i zbog  nacionalnog interesa i globalnog altruizma") - rekao je američki predsjednik, i dodao da, što se tiče nametanja američkog sustava vladavine drugima, "čak i kad poštujemo jedinstvene kulture i tradicije drugih država, Amerika će uvijek biti glas onih težnji koje su univerzalne".

Za razliku od Cheneya, koji je u političkim vodama Washingtona vješto plivao poput morskog psa, grabežljivca koji svima ulijeva strah u kosti, Obama je pokazao da vlada drugačijim stilom i da najviše cijeni (kao što je u svojem norveškom govoru i naveo) postignuća poput Nixonova otvaranja prema Kini i Reaganova ulaska u dijalog s Gorbačovom. No, nema sumnje da sadašnji predsjednik nije nimalo naivan i da je svjestan koliko je makijavelističkih pregovora iza kulisa, nagodbi, prijetnji i tajnih razgovora bilo potrebno za takve vanjskopolitičke uspjehe. Samo što za razliku od Cheneya ne smatra da svaki cilj, dok god je američki, opravdava bilo koje sredstvo, i da su američki ciljevi ono što treba pošto-poto progurati, bez kompromisa:

- Mi možemo priznati da će ugnjetavanja uvijek biti, ali još uvijek treba stremiti pravdi. Možemo priznati neiskorijenjivost siromaštva, ali i dalje stremiti dostojanstvu. Možemo razumjeti da će biti rata, i još uvijek stremiti miru..