Govorili smo Mesiću: Pusti Jasenovac, sad je '92., a ne '45.

Otužna željezna vrata, nagrižena hrđom i zubom vremena, išarana grafitima i memorabilijama generacija koje su živjele i umirale u Posavskoj 3, prije četvrt stoljeća značila su sigurnost i spas za desetke ranjenika i civila u novljanskom ratnom vihoru. Ta vrata s bočne strane oronule katnice u prigradskoj četvrti Uklade kriju sa svih strana čvrstim betonskim zidovima zaštićeni podrum kojim su početkom 1992. odjekivale riječi Stjepana Mesića, one iste što danas odjekuju javnim prostorom, zahvaljujući snimci koju je objavila TV emisija Bujica.

Stambena zgrada je poluprazna, a rijetki stanari odmahuju rukom na spomen događaja iz 90-ih jer su se ovamo doselili tek proteklih godina, a o aferama ne znaju ili pak ne žele znati. Jedan od tek dvojice prijeratnih stanara je Miroslav Lovčanin, profesor i dragovoljac Domovinskog rata, svjedok vremena u trenutačno najtraženijoj stambenoj zgradi u Novskoj.

– Da, ta je snimka nastala u našem podrumu, pođite za mnom, kaže, zveckajući ključevima.

Dok brzim korakom silazimo u utrobu zgrade, domaćin tumači kako je prije rata ova prostorija pripadala trgovačkom društvu Sava, no s prvim vjetrovima rata ovamo se uselio civilni stožer za obranu grada. Podrum se prostire na nekoliko stotina kvadrata, nalik je kakvom labirintu s desetak prostorija, u jednoj od njih još leže razbacana šatorska krila, improvizirana nosila te poljski kreveti na kojima su, zajedno s ratnim vodstvom grada, ležali ranjenici i civili koji nisu željeli napustiti grad. Posvuda paučina s pocrnjelih zidova, težak miris plijesni.

– U ovoj prostoriji je od kraja ljeta 1991. bio civilni stožer jer je zaštićena betonom sa svih strana. Kad je počela frka, punili smo vreće pijeskom i zaštitili prozore. Ovdje je bilo prometno 24 sata dnevno, dolazili su i ranjenici, skrivala se djeca. Moja supruga spavala je u onoj prostoriji, pokazuje rukom bivši pripadnik 125. brigade koji otkriva da je za Mesićev dolazak u to doba čuo, no u vrijeme sastanka nije bio na svom ognjištu nego na ratištu.

KOS? Bio je samo Zlatko Kos

Snimku je vidio tek ovih dana. A Mesić, podsjetimo, na snimci elaborira o Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova NDH, kao o jednom od najčitanijih, najobrazovanijih ljudi iz tog vremena, a potom iznosi vlastito viđenje istine o Jasenovcu koji je, tvrdi, nakon rata “radio još dvije godine”. Govori kako je Tito znao da je “sve to falsifikat jer je trebalo prikazati što veće žrtve”, stoga nikada nije posjetio Jasenovac.

Mesić, ondašnji predsjednik Izvršnog odbora središnjice HDZ-a, priča kako su ljudi umirali od tifusa, dizenterije, ali u radnom logoru, kako su ubijani prije dolaska u Jasenovac, gdje su “praktično spašeni jer je radnik bio potreban”.

Nešto kasnije, u jednom novljanskom kafiću u središtu grada, nekolicina umirovljenih branitelja pristaje nam pomoći sklopiti mozaik događaja, pod uvjetom anonimnosti. Neželjeni publicitet koji bi im priskrbila Mesićeva afera, procijenili su, zasigurno im ne treba.

– Ljude sa snimke nije teško prepoznati, sve su to viđenija gradska lica, kažu. Riječ je o ondašnjim gradskim čelnicima koji su preko noći preuzeli upravljanje kriznim stožerom, predvođeni Zlatkom Kosom. Tu su i Predrag Šeničnjak, Zlatko Preksavec, Antun Vidaković, za stolom je i Branko Šimičić, novinar lokalnog radija. Na sastanku je, ispostavilo se, i kamera. U medijima se posljednjih dana spominju tajne službe koje su odradile zadaću, pa i nazočnost nekih generala, podsjećamo sugovornike.

– Ma kakvi generali, kakav SIS, kakav KOS! Jedini KOS koji je bio u tom podrumu bio je Zlatko Kos, tadašnji šef stožera – kažu smijući se.

No, tko je snimao sastanak?

Javna je tajna, govore nam, da su se novljanskom bojišnicom kretali mnogi televizijski novinari iz Zagreba, ali ne i kamermani jer su svojim snimcima mogli nehotice, nenamjerno, odati položaje vojske i civila. Stoga je Hrvatska vojska u svojim redovima potražila vojnike koji znaju baratati kamerom. General Rudi Stipčić ustrojio je brigadu koja je imala i odjel za informiranje u kojem su, među ostalima, radili i Ivo Vrtarić, Željko Gašparović i Miodrag Tomaz. Sastanak u Posavskoj 3, kažu nam, snimio je ovaj potonji. Nažalost, razgovor s novinarima pristojno je odbio. Kažu nam da je riječ o načitanom, obrazovanom, mirnom i povučenom čovjeku, inženjeru šumarstva, zaposlenom u Hrvatskim šumama. Takav publicitet, procijenio je, ni njemu ne treba.

Jedan od sudionika sastanka, prijeratni potpredsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Novska i šef katastra Antun Vidaković potvrđuje nam Tomazovu prisutnost u podrumu.

– Snimao je svojom privatnom VHS kamerom, na snimci se čuje i njegov glas. Ne sjećam se je li bio s nama cijelo vrijeme, ali dobar dio sastanka jest – kaže naš sugovornik demantirajući tako izjavu Nediljka Matića, tadašnjeg Mesićeva suradnika koji je na sastanak stigao iz Zagreba, koji ovih dana govori “da mu nije poznato da je sastanak sniman”. No, za koje je potrebe sniman?

– To je doba dokazivanja da nas napadaju, to su informacije koje su prenosile strane televizije, koje su odlazile u svijet kako bi se dokumentiralo da je ovdje postojao strašan rat. Pa i u Zagrebu je u to vrijeme bila puna špica subotom, ljudi nisu imali pojma što proživljavamo. Miodrag Tomaz snimio je i prve granate, nosili smo ih novinarki Sanji Šegedin, ja sam osobno odnio tri-četiri kasete na Hrvatsku televiziju – kaže Vidaković. Pritom demantira i informaciju vezanu uz datum održavanja sastanka, u kojoj se navodi početak veljače. Istine radi, Mesić je posjetio Novsku mjesec dana ranije, točnije, 5. siječnja.

Potom govori kako se sastanak s civilnim stožerom za obranu Novske održao na Mesićevu inicijativu. Visoki gost došao je automobilom iz Zagreba, neupadljivo, bez značajnije pratnje. Još je vrvjelo od snajperista, pucalo se sa svih strana: neprijateljski položaji bili su udaljeni samo dva-tri kilometra od središta Novske.

– Sastanak ljudi iz vrha HDZ-a s ratnim predsjedništvom Novske u to nam je doba jako puno značio. Došli su iz dobrih pobuda, podizati nam moral. Novska je tada bila u komi, samo koji dan prije, na Božić, padale su tisuće granata. Visoki gosti željeli su znati što nam treba, razgovarali smo o oružju, prognanicima, obrani grada. Rat je tek počinjao, stalno nam je nešto falilo. Sastanak je trajao dugo, četiri-pet sati. Mesić je bio vrlo ugodan. U početku nas je pokušao opustiti pričom o svom nedavnom susretu s nizozemskom kraljicom Beatrix koja je imala nogu u gipsu pa je na tu temu nešto izvodio, bio je relaksiran, ali ozbiljan. Najmanje se razgovaralo o Jasenovcu – kazao je naš sugovornik, dodajući da se nakon 25 godina ne sjeća tko je pokrenuo tu temu.

– Netočno se ovih dana piše da smo ga blagonaklono slušali. Bio je to njegov monolog koji je trajao pet-šest minuta, ali na snimci se čuje i moj glas: “Pa, ljudi Božji, iskopajmo te kosti, zakopajmo ih i idemo dalje.” Nama nije bilo do priča o Jasenovcu, mi smo odrasli uz Jasenovac, konkretno, četiri su moje generacije odande i ta priča o 50 tisuća žrtava svima nam se gadila. Novska propada, sve propada, a sad ćemo pričati o Jasenovcu. Ma, pusti Jasenovac, sad je 1992., a ne 1945. godina! Pokušao sam svojom primjedbom promijeniti tijek razgovora, ali gospodin se raspričao. Mesić nam je taj dan vrlo razložno pričao i o tome da Srbi 200 godina imaju plan za osvajanje ovih područja. Ali cijela ta priča tada nije bila bitna za Novsku, mi smo bili usred najgoreg rata, borili se kako preživjeti – kaže Vidaković.

Snimka otrivena – slučajno

Na koncu je još preostalo da doznamo kako je snimka dospjela u javnost. I zašto baš sada.

– Ne znam tko je pustio tu snimku, ali da sam je ja imao, pustio bih je još 2000. godine – kazao je pa dodao kako se ratne snimke mogu, osim na HTV-u, danas pronaći i u arhivima Ministarstva obrane, ali i u privatnim zbirkama snimatelja. Neki su naši novljanski sugovornici suglasni s time da je snimka vjerojatno otkrivena – slučajno. Možda je netko posljednjih dana pripremao kakav dokumentarni film pa u nekoj od arhiva slučajno naišao na tu snimku, kažu. Novljanima je važnije što je podrum u Ukladama sačuvao mnoge živote, to im je važnije nego obraz Stjepana Mesića. Ali, uskrate li mu antifašisti obećani ured, uvijek se može vratiti u podrum u Posavsku 3.