Sigurna kuća u Bjelovaru pruža utočište ženama žrtvama nasilja još od 2003. godine. Jedna je to od najdugovječnijih sigurnih kuća u Hrvatskoj, ali i prva otvorena u nekom manjem gradu, odmah nakon većih centara. Grad Bjelovar je još 2003. godine inicirao osnivanje Skloništa za žrtve obiteljskog nasilja te osigurao prostor za provođenje programa. Brigu o skloništu preuzela je Udruga invalida Bjelovar sve do 1. svibnja 2007. godine kada vođenje skloništa preuzima Udruga za zaštitu žena i djece žrtava obiteljskog nasilja “Iris”.
Priče kojima svjedoče zaposlenice ili osobe usko povezane sa sigurnom kuće potresne su, a najveće zadovoljstvo svakako je vidjeti korisnice koje se uspiju izvući iz pakla nasilja te pronaći svoj novi put uz pomoć sigurne kuće. Voditeljica skloništa je Iskrica Strčić, a sklonište je osnovano za vrijeme gradonačelničkog mandata Đurđe Adlešič, bivše potpredsjednice Vlade Republike Hrvatske. Upravo se ona prisjetila teških početaka otvaranja sigurne kuće.
– Zanimljivo je to, kada smo osnivali sigurnu kuću, meni su kolege u Gradu rekli da će ta kuća biti stalno prazna jer su, naravno, Bjelovarčani fini i ne tuku žene. Rekla sam im:”U redu, probat ćemo šest mjeseci, ako doista tako bude i ako ne bude potrebe, prenamijenit ćemo sigurnu kuću u dom za starije i nemoćne.” Kuća se popunila isti tjedan. Sada, toliko godina kasnije, udvostručen je broj mjesta i ona su gotovo uvijek popunjena. Moja inicijativa za otvaranje sigurne kuće nije proizašla ni iz čega, već iz toga što su mi dolazile žene još u staroj gradskoj upravi u Bjelovaru, ujutro bih ih pronašla kako spavaju na stubištu. Sjećam se da sam ih pitala kako su prije rješavale svoje probleme, rekle su da nisu dolazile, jednostavno se nisu htjele obratiti muškarcu. To mi je bio okidač, ja sam morala pronaći način da im pomognem – prisjetila se Adlešič.
Najveća potpora projektu bila je Sigurna kuća iz Osijeka koja je svojim savjetima pomogla da se on što brže realizira. Nakon teških početaka, nabavljanja namještaja preko Caritasa, velike pomoći pokojne Dorice Nikolić, tada državne tajnice, Sigurna kuća u Bjelovaru danas ima kapacitet od 16 smještajnih jedinica, zaposlenicu Jasnu Barić, predsjednicu Udruge Iris i voditeljicu Iskricu Strčić te slovi kao jedna od najpoznatijih sigurnih kuća u državi. Svoju dugovječnost i uspjeh svakako mogu potkrijepiti i činjenicama, a to je velik broj žena koje su uspjeli zaposliti nakon jednogodišnjeg boravka u kući, čak dvije od njih pet, a tu su i žene koje su nakon teškog životnog razdoblja i traženja pomoći u sigurnoj kući danas sretne i samostalne. Jedna od njih je i I. K., čiji potpuni identitet nećemo otkrivati, ali upravo je ona jedna od žena koje su se ponajviše urezale u sjećanje naših sugovornica.
– Sjećam se kada je tek došla, bio je to težak prizor. Vidjeti danas kako se drži i što je sve uspjela – zaposliti se, odgajati djecu, kupiti kuću i još držati edukacije u ime Zadruge Pružimo ruke ne samo u Bjelovaru već i u BiH je nevjerojatno. Ona je ta koja drugim ženama može reći: “Moguće je, pogledate mene”, i upravo to i radi. Žene su uvijek zapanjene njezinom pričom i uspjehom, a ona je strašno ponosna na svoje uspjeh – prepričavaju.
Mnoštvu tužnih, ali i zanimljivih priča svjedočila je Iskrica, mlada socijalna radnica koja je za svog radnog vijeka ženama iz kuće postala ne samo administrativna službenica, već prijateljica, potpora, tajnica, psihologinja, taksi-služba i, zapravo, jedina osoba kojoj se u tom trenutku mogu obratiti za svaki svoj problem. Zadruga Pružimo ruke
– Bitno nam je sve korisnice vratiti u svakodnevne rutine, pripremamo im mnoštvo programa, edukacije. Teško je to postići kada vas netko izdvoji iz vaše poznate sredine pa mijenjate školu za djecu, liječnike i slično. Uključene su u naše kućanstvo, obavljaju stvari koje su obavljale i kod kuće te se brinu o djeci. Najbitnije je uključiti ih na tržište rada kako bi se osamostalile pa ih tako tijekom godinu dana, koliko mogu biti u kući, osnažujemo za daljnje korake – objašnjava Iskrica.
Upravo osnaživanjem i pripremom za tržište rada korisnica sigurne kuće nastala je i zadruga Pružimo ruke poznata po brojnim edukativnim radionicama za osposobljavanje osoba za tržite rada te proizvodnji torbi za laptop od kukuruzne komušine i ostalih prigodnih ukrasnih predmeta od prirodnih materijala, kojima se teže zapošljive osobe mogu uključiti u proizvodnju. Tako je zadruga postala jedan od tri bitna faktora za sigurnu kuću, uz Grad Bjelovar i udrugu Iris. Upravo se za zadrugu veže zanimljiva priča kada je prije nekoliko godina bivši japanski veleposlanik Keiji Takiguchi, upoznat s pričom o zadruzi i njenim proizvodima, u jednom posjetu kupio sve proizvode koje su imale na raspolaganju, na oduševljenje korisnica sigurne kuće i drugih članica zadruge.
– Zaista jedna nevjerojatna priča, sjećam se da su me nazvali da bi došli u posjet, mi smo se, naravno, pripremili, okupili, pokazali proizvode. Nakon razgovora veleposlanik je samo počeo nabrajati stvari koje će kupiti pa se na kraju odlučio na sve – kroz smijeh nam kaže Đurđa Adlešič.
Nije ovo jedini susret korisnica sigurne kuće s drugim kontinentom jer čak je i jedna od korisnica s drugog kontinenta. Nakon svojevoljnog dolaska u Hrvatsku i udaje za muškarca te trudnoće, problemi u njihovu odnosu primorali su je, nažalost, da nađe sigurno utočište za sebe i dijete, koje je, na kraju krajeva, i rodila za boravka u kući. – Bez obzira na sve barijere koje je dijele od drugih korisnica i nas, ona se jako dobro uklopila i mi smo svi oduševljeni. Ne zna ni jezik, naše korisnice ne znaju engleski, sporazumijevaju se rukama, nogama, osmijehom. Ona se zaista osnažila, od samog poroda do izlaska iz bolnice pomaže joj se i ona bi voljela, kao i svi mi, da se može zaposliti. Jezična barijera sve je manja, uspješno i s velikom voljom uči, a njezine kulinarske sposobnosti spominjat ćemo i dugo nakon što ode, možda bi baš posao negdje u kuhinji bio jako dobar za nju – kazala je Iskrica.
Udruga Iris, inače, usko surađuje s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje uz pomoć kojeg korisnice uključuju na tržište rada. Korisnice ovog skloništa raznih su godišta, pa je tako najmlađa korisnica imala tek 19 godina, a najstarija čak 82 godine i u skloništu je boravila prošle godine. Nažalost, gospođu nismo mogli zadržati, nekoliko dana prije nego što joj je suprug trebao izaći iz zatvora ona je otišla rekavši da mora malo pospremiti kuću. To su najžalosniji primjeri jer mi nemamo nikakvo pravo spriječiti ženu da se vrati. To je možda i najteži dio posla, emocionalno, moralno, psihički... Teško je, ali jednostavno se na tu odluku nikako ne može utjecati – opisala je tamnu stranu posla Iskrica rekavši kako su žene poput već spomenute I.K. jako bitne u procesu jer je teško vidjeti pozitivan ishod u toj velikoj traumi.
Mnoge žene tijekom edukacija u sklopu sigurne kuće prvi put putuju pa je tako edukacija u Dubrovniku nedavno bila prva prilika za tri korisnice da vide more. Ipak, žene u skloništu nisu uvijek osobe slabijeg imovinskog stanja ili nižeg obrazovanja, često su to žene koje naizgled imaju stabilan i sređen život. Sjećam se da sam jednom prilikom došla u kuću nešto prije Božića donijeti neke stvari i tamo vidjela ženu za koju sam mislila da je također nešto donijela, sjećam se da sam je priupitala: “Pa i vi ste stigli”, u smislu “i vi ste donijeli nešto za korisnice”. Ženu znam iz grada, bunda do poda, uvijek ljubazna, fina, međutim ispostavilo se da je došla u zadnji čas. Sve predrasude padaju kada je nasilje u pitanju, pa tako među našim korisnicama ima mnogo i fakultetski obrazovanih žena. Djeca su pak nešto sasvim drugo, sjećam se da je naša volonterka Maja, po struci defektologinja, nedavno prvi put posjetila kuću i ostala bez riječi – prepričava Adlešič.
U sklopu projekta koji zadruga Pružimo ruke provodi s HEP-om, “Nitko ne zaslužuje nasilje”, Maja je nešto prije Božića prvi put posjetila sklonište i odmah nakon toga zvala i pitala može li postati trajna volonterka. Životne priče žena, ali ponajviše djece, Maju su jako dirnule jer, kaže, bez obzira na to koliko trauma djeca doživjela i što su sve u svojim kratkim životima prošla, oni su i dalje željni igre, pažnje i ljubavi.
Uljepšati boravak djeci
– Strašno me pogodio posjet kući. Nemojte me krivo shvatiti, atmosfera je bila jako ugodna, međutim na samom početku ta djeca su se toliko trudila nama svidjeti, bilo je prekrasno vidjeti ih. Ipak, dvoje djece nije se moglo odvojiti od svoje majke, bez obzira na to koliko smo se trudili animirati ih. Vidjeti dijete kojemu je jedini oslonac njihova majka, koje se ne upušta ni u dječju igru u sigurnom okruženju, to je strašno. Nijedno dijete to ne zaslužuje i nadam se da ću svojim volontiranjem makar malo uljepšati boravak djeci koja su tamo – rekla je Maja Lazić.
Osim što neke majke prvi put vide more, djeca su također uglavnom toliko mala da prvi put u skloništu dožive neke radosne i nove trenutke kao što su odlazak u kino, gledanje filma s 3D naočalama, klizanje, predstave, bazen.
– Prošle godine ostvarili smo suradnju s klizalištem u Bjelovaru, zamolili smo ih za donaciju u obliku klizanja za osmero djece na sat vremena. Klinci su im se toliko svidjeli da su nam dali besplatnu kartu za neograničeno klizanje dokle god je klizalište tamo – kaže Iskrica. Upravo zbog djece mnoge majke nakon izlaska iz skloništa odlučuju ostati u Bjelovaru, jer djeca su našla prijatelje, sredina ih je prihvatila i to je vrlo važno. Gotovo 50 posto žena ostaje u Bjelovaru. Tijekom prilagodbe na život izvan skloništa veliki problem rade tvrtke koje zapošljavaju, složile su se sugovornice.
Oni trebaju radnike kakve su naše korisnice, ali predrasuda “pojavit će mi se na vratima zlostavljač” često poslodavce odbije od zapošljavanja žena iz sigurne kuće i to je nešto na čemu društvo treba poraditi.
– Nebrojeno puta smo doslovno žicali, govorili da one doslovno nemaju kamo, ali često to ne upali. Ponekad se spomenuti strah poslodavaca, nažalost, i obistini, i nama se događalo da se zlostavljač pojavi iako je lokacija tajna i ne zna je mnogo ljudi. Mi smo jako dobro povezni s policijom, imamo sve potrebne zaštite na kući pa se osjećamo sigurno, ali nažalost, incidenti se događaju i nisu ugodni te se poslodavci toga boje, ali tako žrtvama šalju poruku da su same kada izađu i to je također veliki problem – veli Iskrica. Pitanje je i koliko se uopće netko tko poput nje radi u sigurnoj kući može isključiti nakon radnog dana i ne ponijeti posao doma. Iskrica kaže – nikako.
– Teško je, mi samo što ne spavamo tamo. Nas dvije nosimo cijelu tu struktura. Često administraciju ne odradim tamo jer se želimo više posvetiti ženama i djeci pa onda papirologiju rješavamo doma. Često se uloge pomiješaju tamo jer mi smo im jedini i prvi kontakt. Primjerice, jednoj korisnici sam ja organizirala liječenje karcinoma, ja sam joj bila potpora, vozila je na kemoterapije, preglede i slično. Jednostavno se vežete i teško je nakon toga otići kući i ne pomisliti na to ili na druge slične situacije – objašnjava Iskrica. Nerijetko i sustav zakaže, jednu je korisnicu zaprimila kasno navečer, da bi je već drugi dan svu izobličenu od udaraca vodila na sud koji je presudio da su oboje oslobođeni krivnje jer se i zlostavljač žalio da je ona njega vrijeđala. Nakon toga, kaže, teško je korisnicu uvjeriti da nije sama, da postoji izlaz i, naravno, o tome razmišljate stalno. Kad je riječ o novcu, sigurna kuća na godinu dosta košta. Režije, plaće, smještaj, životne potrebe jedne osobe, sve su to veliki troškovi.
Tu uskače Grad Bjelovar koji, osim godišnjeg financiranja, uspješno odrađuje i projekte vezane uz sklonište. Jedan od njih je i projekt „Sigurna kuća – podizanje kvalitete psihosocijalne podrške i boravka“ čija je vrijednost 1,496.675,55 kuna, a za koji je Europski socijalni fond odobrio financiranje u stopostotnom iznosu.
– Tim projektom podiže se razina psihosocijalne podrške i kvaliteta usluga koje imamo prema osobama kojima takav oblik podrške jako puno znači, dakle žrtvama obiteljskog nasilja. Mislim da s milijun i pol kuna možemo učiniti puno toga. Ugrožene skupine, odnosno žene koje su doživjele neki oblik obiteljskog nasilja moraju biti zaštićene. Hvala svima koji sudjeluju u provedbi ovog projekta. Vjerujem da ćemo uz financiranje iz Europskog socijalnog fonda napraviti dobar rezultat. Naime, Grad Bjelovar iz svog proračuna ne bi mogao izdvojiti tako velik iznos – rekao je bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak.
Na ovaj način počinje uspostava novog modela pomoći žrtvama obiteljskom nasilja na području četiri kontinentalne županije u suradnji s partnerskim udrugama, Iris iz Bjelovarsko-bilogorske županije, Hera iz Koprivničko-križevačke, Delfin iz Požeško-slavonske te SOS iz Virovitičko-podravske županije. Riječ je o modelu kojim će biti uspostavljen inovativan pristup podrške ciljanoj skupini projekta.
– Projekt se provodi već nekoliko posljednjih mjeseci, a trajat će do travnja 2022. godine. U projektne aktivnosti namjeravamo uključiti 180 osoba iz ugroženih skupina. U to se ubrajaju bivše i buduće korisnice, ali i 16 počinitelja nasilja koji trebaju proći određene psihosocijalne tretmane. Dodatno ćemo raditi i na senzibilizaciji ove jako važne teme koja je u našem društvu još uvijek nedovoljno zastupljena. Pred nama su tako različite kampanje, okrugli stolovi, obilježavanje Nacionalnog dana borbe nasilja nad ženama. Također, jedan od ciljeva je ojačati partnersku suradnju između udruga, učiti i uspostaviti još bolju sigurnost te podršku za naše korisnike. Pripremamo i uvođenje SOS telefonske linije, tako da će i taj dio biti dodatno na usluzi svima onima koji su u potrebi. Važno je naglasiti da zajedničkim snagama idemo u smjeru poboljšanja usluge Sigurne kuće u Bjelovaru – objasnila je voditeljica projekta Andrea Novaković u ime tvrtke BDC koja je ujedno i koordinator projekta.
Inače, sigurna kuća u Bjelovaru svake godine primi oko 70 osoba kojima pruža pomoć i podršku. Prostorije su im dosta trošne jer se u njima posljednjih 13 godine odvija nečiji život. Uz poboljšanje međusobne suradnje, velika im je motivacija uređenje prostorija u skloništu kako bi boravak korisnica bio kvalitetniji i bolji, komentirala je projekt Iskrica Strčić
sigurne kuce su liberalne izmisljitone i promidzba rastakanja hrvatskih obitelji i tradicije....