Ja sam glasala i dosad sam glasala, ali imam jedan problem. Radili smo ogradu pa smo porušili malo beton. Uvijek mi obećavaju doći to pokrpati pa nisu. Može li on doći pokrpati?”, gotovo i prije nego što je RTL-u lanjskog studenog izgovorila što je muči, Fini Barukčić iz Kozari puteva na vratima se pojavio gradonačelnik Milan Bandić.
Može on “pokrpati”, rekao joj je pa ekipu poslao da riješi Finin “dvor”. Glasat će i sljedeće godine Barukčići, računao je prvi čovjek grada, kojeg su upravo ovakvi potezi na vrhu držali 21 godinu. Da su oni ključni, znao je Bandić od samih svojih početaka. Krpao je bakama asfalt još tamo početkom 2000-ih, “jeo” snijeg, bio Batman, kumstva računao na digitron, a populizam kakav je on donio, nitko do tada nije ni vidio niti za njega čuo.
Prije petnaestak godina preko Radio Sljemena kontaktirao je s njim čovjek s Trešnjevke koji se odmah predstavio kao gorljivi HDZovac. Automobili su se stalno parkirali na ulaz u njegovo dvorište pa je tražio da se to nekako riješi. Bandić je sljedeći dan došao sa stupićima i blokirao prilaz čovjekovu gruntu.
Ubrzo nakon toga bili su izbori, na kojima su susjedi sreli tog čovjeka. Pitali su ga: “Sused, HDZ?” A on im kaže: “Milan Bandić!” – kako je to dobro funkcioniralo, pojašnjavali su već ranije za Večernji list Bandićevi suradnici. Nema “neprijatelja” kojeg Milan ne može pretvoriti u prijatelja, govorili su. Kako?
– Moj radni dan izgleda ovako: ustajem u šest sati ujutro, u 6.15 sati izvodim psa Rudija na kratku šetnju, u 6.45 sam pod hladnim tušem, u sedam slušam vijesti i nakon toga odlazim na posao. Od 7.30 do podneva u svom uredu primam naručene stranke. Deset do petnaest, u prosjeku, i još toliko onih koji se uguraju nenajavljeni. Poslije toga na redu su sastanci, najčešće izvan ureda. U 16 sati opet se vraćam u gradsku upravu, a poslije toga odlazim na društveno-političke događaje, koji u pravilu završavaju oko 22 sata kad odlazim doma. Po mojoj računici, 365 dana delam bez prestanka – objašnjavao je gradonačelnik kako “nema odmora dok traje obnova”, a godišnji je odmor nešto što koriste drugi, on sam na njemu nikad bio nije.
A svoju vještinu neposrednosti nije koristio Milan Bandić samo da “malom čovjeku” usmjeri ruku na biračkom listiću. Kako je vrijeme na vlasti odmicalo, tako je i čelni čovjek grada vidio da će mu biti lakše upotrijebi li red moći nagovaranja s redom obećanja i dogovora za koju dodatnu ruku u Skupštini, pa onda i za pokoju u Saboru. Da su razne kombinacije postojale, svjedoči i činjenica da HDZ, kao, uostalom, ni druga najjača stranka u Hrvata, SDP, dvadeset godina nisu za Zagreb iznjedrili kandidata koji bi mogao stati na put Milanu Bandiću. Sad i ne moraju, ali sad su u ogromnom problemu.
Sustav koji je dosadašnji gradonačelnik postavio i održavao više od dvadeset godina bit će, u najmanju ruku, izazov svakome tko ga naslijedi. Stižu s njim razni rođaci, besplatni udžbenici, majke odgajateljice, krediti i minusi. Stiže poneka i dobra stvar, ali u većem dijelu nešto o čemu znamo vjerojatno vrlo malo ili gotovo ništa. Onaj tko će se uhvatiti u koštac s nečim tako zacementiranim sljedećih će se godina dobro uznojiti. Uzmemo li u obzir i činjenicu da će generacije ljudi rođenih 2000. i kasnije prvi put u svibnju glasati na lokalnim izborima, a Zagreb bez Bandića jednostavno ne poznaju, stav da gradu slijedi jedno neizvjesno razdoblje pretjerivanjem se sigurno ne može nazvati.
Tko je Jelena Pavičić Vukičević? Bandić joj je vjerovao i sada će voditi Grad do izbora. Čeka ju teško razdoblje
U sređenom gradu ne treba zvati gradonačelnika da se popravi asfalt ili montiraju stupići. Za to služe razni dobro plačeni referenti u gradskim službama. Gradonačelnikov zadatak je srediti sustav da radi kako treba i da osmisli strategiju razvoja grada.