GPS još uvijek treba bateriju. Kako je onda Gates napravio to tehnološko čudovište?

Da znanost ne mora biti teško razumljiva ni znanstvenici u svom svijetu zaokupljeni apstraktnim formulama, živi je dokaz Saša Ceci. Fizičar s Instituta “Ruđer Bošković” koji izučava ponašanje najsitnijih djelića materije, osmišljava i vodi znanstvenu emisiju “Treći element” na HRT-u, godinama uporno popularizira znanost i kritičko mišljenje, a ne bježi ni od vrućih svakodnevnih tema. U doba korone, kada čak i neki sportaši poput Novaka Đokovića iskazuju nepovjerenje u znanost, Saša Ceci neće žaliti ni vremena ni truda da i na svom Facebook-profilu svakom uplašenom “prijatelju” ponaosob odgovori zašto ne mora strahovati od cijepljenja i čipova, padaju li mrtve ptice s neba zbog 5G mreže i ima li ta tehnologija veze s koronavirusom, kao što neki teoretičari zavjere već tvrde. Mladi, simpatični fizičar za početak govori o 5G tehnologiji i može li ona biti opasna za ljude.

– Mi ljudi najviše se bojimo zračenja. Ali, nije svako zračenje isto. Sunce nas stalno zasipa raznim elektromagnetskim valovima. Toplinske, infracrvene zrake nas griju. Vidljiva svjetlost omogućava nam da vidimo, a ultraljubičasta svjetlost opasna je jer može izazvati rak kože. Frekvencija zračenja raste od infracrvene, preko vidljivog spektra, do ultraljubičaste. Kako frekvencija raste, dalje stižemo do opasnih rendgenskih i gama-zraka. Sve je to zračenje. Ako gledamo cijeli spektar elektromagnetskih valova, da, veća frekvencija u pravilu je lošija. Zato nije čudno da su se ljudi zabrinuli kad su čuli da će frekvencije kod 5G mreže biti veće od 4G. Ali granica na kojoj to ima neke veze ljubičasta je boja. Sve elektromagnetsko zračenje iznad ljubičaste jako je opasno zato što već i u malim intenzitetima može izazvati kemijske promjene za koje znamo da mogu dovesti do raka. Ljubičasta svjetlost i sve frekvencije ispod ne mogu napraviti te kemijske promjene čak i kad imaju jako veliku snagu. To je jedno od najvažnijih i potpuno neočekivanih otkrića u fizici koje je objasnio Einstein još 1905. godine. Ta dva tipa zračenja fundamentalno su različita po tome kako međudjeluju s materijom. Ljubičasta i sve ispod nje, a tu ulaze i svi mikrovalovi, nazivaju se neionizirajućim zračenjem i kod njih najviše moramo paziti na intenzitet. Na snagu. Jer i ova naša najobičnija vidljiva svjetlost, ako imamo dovoljno jak laser, može probušiti rupu u svemu živome. Ako pogledamo u prošlost, vidjet ćemo da je uvođenje struje u naše domove također jednom bilo nova tehnologija. Je li bila bezopasna? Nažalost, nije. Svi mi znamo ili smo čuli za nekoga tko je stradao od strujnog udara. No ljudi nisu zbog toga odustali. Smišljala su se razna tehnološka rješenja – osigurači, uzemljenja, nulovanja, regulative oko označavanja žica. Bismo li radije da su naši preci na prvu pojavu opasnosti odustali od struje?

Znači, ne trebamo se bojati ni 5G mreže?

E, sad, ne znači da moramo baš grlom u jagode uletjeti u svaku novu tehnologiju. Pa ni ovu. Moramo imati prostor za javnu raspravu. Mi smo ti, svi zajedno, koji odlučujemo. Moramo o tome razgovarati. I donijeti regulative koje će biti na dobrobit svih nas. Kad je riječ o tim raspravama, ipak želim da najprije dobro definiramo ono što znamo. A ovdje znamo da je to elektromagnetsko zračenje u neionizirajućem području. I zato ne treba širiti paniku, nego tražiti od što više znanstvenika i stručnjaka da nam objasne sve što znaju o tome na razumljiv način. Ako netko počne muljati, mi ostali ćemo uhvatit ćemo ga u tome.

Panika se lako širi, mnogi su nasjeli i na slučaj mrtvih ptica, čija fotografija kruži internetom, koje su navodno stradale od 5G baznih stanica. Ista fotografija bila je “dokaz” za pomor u različitim zemljama...

Da, meni je strašna spoznaja da je netko u stanju tako slagati. Nemam pojma što ljude potiče na takve stvari. Sjećam se kad su se prije Domovinskog rata stalno širile tako neke grozne priče. Dok je netko istražio što se točno dogodilo, šteta je već bila načinjena i hrpa je ljudi bila jako ljutita. I jako naoružana. I istina više nikoga nije zanimala. Možda mi i zbog toga smetaju te lažne vijesti. Znam koliko teške posljedice one mogu imati.

Kako da se ljudi uopće snađu u toj šumi informacija?

Srećom, danas imamo internetske tražilice u koje ubacimo fotografiju za koju nam netko tvrdi da je upravo snimljena. Ili neke povijesne, gdje netko koga jako volimo ili jako mrzimo navodno radi nešto grozno. I tražilica nam da izvor. Odlična stvar. Neće nam riješiti problem potpuno, ali barem će tim štetočinama otežati posao. Osim toga, na Facebooku ima grupa skeptika koji iz hobija prate teorije zavjera i mogu nam pomoći da vidimo što zapravo stoji iza njih. Njima možemo postaviti pitanje i neki tamo entuzijast potrudit će se pronaći odgovor. A one veće internetske prijevare obično su već razotkrivene na stranicama koje se bave baš takvim poslom. Jedna koju sam ja nekad dosta volio je snopes.com, iako ima i dosta drugih.

Koronavirus je diljem svijeta na svjetlo dana izvukao razne teorije zavjere pa i onu da je taj virus stvoren kako bi se ljudima ograničila sloboda, prodalo novo cjepivo i sl. Otkud toliko nepovjerenje u znanost?

Pa ako vjeruješ znanosti, nisi frajer. Držiš se za rukohvat u tramvaju. Vežeš pojas u autu. Nosiš kacigu na motoru ili, ne daj bože, biciklu. Možeš li biti dosadniji štreber i manje cool? Vjerojatno ne. A znanost je zapravo baš cool stvar. Radiš s radijacijom, onom najopasnijom. Virusima smrtonosnih i neizlječivih bolesti. Otrovima koji te ubiju u manje od minute. I eksplozivnim tvarima. Samo što ljudi to ne znaju. A znanstvenici ne govore, da ne plaše ljude. Svaki eksperimentalni znanstvenik koji je još živ i zdrav je faca. A živi su i zdravi jer znaju što rade. Znaju što je opasno, a što nije. Što znamo o dizajnu virusa? Znamo da možemo “nadoštukati” komad genskog koda na njih. Kao da na auto dodamo peti kotač. Drveni. Virus sad izgleda katastrofa, dio njega uopće ne funkcionira. Ali mi smo ga nekako uspjeli dogurati do stanice gdje će dopremiti taj peti kotač. Tako izgledaju virusi koje mi dizajniramo. Kad ih dizajnira priroda, izgledaju kao najnoviji sportski auto. Upravo poput ovoga. Da su ga ljudi dizajnirali, bilo bi ga lakše pobijediti.

Velika je povika i na Bila Gatesa, koji je veliki financijer Svjetske zdravstvene organizacije. Složit ćete se da nije simpatično da jedna osoba ima toliki utjecaj na javno zdravstvo, ali je li itko toliko moćan da korumpira milijune znanstvenika i liječnika diljem svijeta?

Drago mi je da postoje ljudi poput Billa Gatesa ili Warrena Buffeta. Na vrhu su liste najbogatijih na svijetu, a sami smatraju da bi ih se trebalo puno više oporezivati. Gates je odlučio vratiti dio tog novca financirajući liječenje djece. Okupio je ljude koji se razumiju u javno zdravstvo, među njima je i naš Igor Rudan, i pitao ih što su najveći zdravstveni problemi s djecom u svijetu i što bi bilo najbolje financirati da se spasi što više djece. Najviše je djece umiralo od bolesti koje je zapravo bilo nevjerojatno lako liječiti i koje je lako spriječiti. Za liječenje je trebalo nabaviti lijekove, a za sprečavanje bolesti cjepiva. I time se sad bavi. Meni je to O. K.

U odgovoru jednoj uplašenoj mami koja je na Facebooku pročitala da će se čipiranje novorođenčadi provoditi već ovog ljeta našalio si se kako ti ne bi imao ništa protiv. Zašto?

Joj, mikročipovi iz cjepiva. Aha, i psi iz kresiva. I sad više nisu ni fora ti mikročipovi, Ne, sad se spominju nanočipovi. Tisuću puta manji. I tisuću puta strašniji. Kako onima koji šire te priče nije baš ništa čudno u tome? Nismo uspjeli napraviti mikročip koji bi se sam napajao i zloj državi ili još zločestijem Billu Gatesu javljao našu trenutačnu lokaciju, od WC-a doma do lokalne birtije. Nismo, jer ne postoji tako mala baterija. GPS još uvijek treba bateriju. Kako je sad Gates napravio još manje i još strašnije tehnološko čudovište, taj GPS nanočip? Neozbiljno. Ono što ozbiljni ljudi pokušavaju na tom tragu jest korištenje piezoelektriciteta, svojstva nekih tvari da, kad ih pritisnemo, stvaraju malu električnu struju. To će u budućnosti sigurno imati zanimljive primjene. Ali danas još uvijek nemamo ni ono što sam pročitao kao klinac u Mikijevu almanahu i što mi se činilo genijalno – cipele s đonom od takvog materijala. Zamisli, šetamo se i punimo si mobitel. Liječnici i fizičari sad pokušavaju napraviti tetovažu u kojoj će čestice boje biti kvantne točke. Kvantna točka jako je mali komadić materije, dovoljno malen da ima kvantna svojstva, a opet dovoljno velik da na ta svojstva možemo utjecati. Ta tetovaža bila bi nevidljiva pod normalnim svjetlom, ali pod ultraljubičastim emitirala bi svjetlosti raznih boja. Koje će boje pokazati pod UV lampom, na to bismo utjecali. Liječnici bi tu malu nevidljivu tetovažu napravili pri cijepljenju u područjima u kojima nema knjižica cijepljenja pa da, kad dođu ponovno procijepiti djecu, znaju koga su cijepili protiv čega i kada. To se još ne koristi. Traju testiranja koliko bi te tetovaže bile trajne. Trebaju trajati barem nekoliko godina, a svi koji imaju tetovaže znaju da ih sunčanje razgrađuje. Moja mama rekla bi da “apšisaju”. I, eto, to je taj famozni nanočip o kojem se posvuda piše.

Kako bi mogao izgledati i je li realan svijet čipiranih ljudi?

Postoje mogućnosti ugradnja RFID čipa kakav imaju artikli u dućanima i neki kućni ljubimci. On ne treba bateriju, radi na principu elektromagnetske indukcije. Treba nam samo uređaj koji emitira radioval i može očitati informaciju s čipa. Na čipu se može pohraniti neki naš jedinstveni kod. OIB. Nešto. I onda ga usadimo negdje u tijelo. I on služi kao identifikacija. Ono što ljude brine je privatnost. Što ako se ti uređaji za očitavanje čipova postave posvuda? Hoće li netko onda moći pratiti naše kretanje? To je dobro pitanje. Ali kad se sjetimo koju regulativu vezano za privatnost imamo danas, da ne možemo otvoriti web-stranicu da nas ne dave pristajemo na sve ili samo neke kolačiće, nekako mi je sumnjivo da bi takva stvar ikad i u jednom parlamentu mogla proći. Osim toga, već sada imamo hrpu kamera posvuda. A softveri za prepoznavanje lica rade sve bolje i bolje. Naše kretanje i sad se može lako pratiti, ako je potrebno. Čemu komplicirati s tim čipiranjem? Naročito ako znamo da će neki ozbiljniji kriminalac ili terorist lako izvaditi svoj čip i zamijeniti ga nekim drugim.

Koja je najluđa teorija zavjere za koju ste čuli?

Osim toga s cjepivima i čipovima? Ima i ta da će nas taj čip pretvoriti u zombije. Kao, upravljat će pomoću njega našim ponašanjem. Stvarno nekim ljudima svašta padne na pamet. Favorit mi je ipak teorija ravne Zemlje. Nitko od znanstvenika iz 42 zemlje stacioniranih u 30 baza na Antarktici nije primijetio da se on zapravo proteže uzduž Južne i Sjeverne Amerike, sve do Arktika. Posebno mi je draga i ona o tome da je Paul McCartney umro i da su ga u Beatlesima zamijenili nekim drugim tko samo sliči na njega. I valjda pjeva slično, nemam pojma. Na albumu “Abby Road”, ono kad hodaju preko pješačkog prijelaza, on jedini nema obuću. Jer, normalno da netko tko je mrtav ne treba obuću. Sasvim logično. I John Lennon to čak i priznaje u pjesmi “Strawberry Fields Forever” kad na kraju kaže: “I buried Paul”. Pokopao sam Paula. Tu su, naravno, Led Zeppelini i “Stairway to Heaven”. Kad se pusti unatrag, zvuči kao neka pjesma posvećena Sotoni. Kad potražite riječi na internetu i poslušate unatrag, gotovo sve možete čuti. Fenomenalno je. A i pjesma je genijalna. U oba smjera. I, je li to stvarno? Naravno da nije. Proguglajte malo i naći ćete različite tekstove. I svaki od njih “pali”. Mi zaista čujemo ono što piše. I ja sam slušajući Beatlese čuo “I buried Paul”, iako zapravo kaže “Cranberry sauce”. Čujemo ono što želimo. Tako funkcionira naš mozak. Sjeti me to uvijek na jednog od najpoznatijih fizičara Richarda Feynmana, koji je prepričano rekao: “Uvijek pazi da ne nasjedneš na foru, a fora na koju ćeš najlakše nasjesti ona je koju si sam prodaš”. Mi smo ti koji sebe najlakše prevarimo. Svatko tko se bavi znanošću stalno proživljava tu borbu sa samim sobom.

U mnogim se laboratorijima ubrzano traži cjepivo protiv koronavirusa, biste li se cijepili?

Zašto ne? Ne bojim se previše korone, iako mi se baš i ne čini da je toliko bezazlena koliko neki govore. Komplikacije mogu biti jako teške čak i za mlađe ljude. Kao što sam se cijepio protiv gripe kad su klinci bili mali ili kad su starci imali neke svoje malo zeznutije terapije, tako bih se i sad cijepio. Najviše zbog drugih. A to što bih i ja bio zaštićen, to je lijep bonus.

Držite li se vi i vaša obitelj svih naputaka Stožera?

Radimo od doma. Idem možda jednom tjedno do dućana, a u dućanu nosim masku. Peremo ruke. Ne družimo se uživo s više ljudi. Znam da nekima to može izgledati štreberski. Ili luzerski. Ali ako si čovjek, pazi na druge. Zaštiti ih od sebe. Pa makar malo izgledao kao papak. Budi frajer na svoj račun, skači s padobranom ili vozi motoutrke.

Što mislite o tezi da je u ovakvoj pandemiji bolje žrtvovati više ljudskih života kako bi gospodarstvo manje trpjelo?

Treba pod svaku cijenu zaštititi svaki ljudski život, tu nema dileme. Međutim, čak i kad nemamo pandemiju, naša ekonomija nije u stanju pomoći svima bolesnima. I sad skupljamo novac za neka eksperimentalna liječenja. Za djecu. Meni je to neshvatljivo i neprihvatljivo. Odlučili smo proizvodnju lijekova staviti na tržište i imamo to što imamo. Gomilu lijekova bez recepata za razne glavobolje i križobolje. I jako puno teških bolesti koje su prerijetke da bi se isplatilo tražiti lijek za njih. Je li to ta ekonomija, barem jedan njezin dio, koji spašavamo? Treba li takav sustav uopće spašavati? A onda opet – što bi bilo da nismo stavili farmaciju na tržište? Bismo li imali više lijekova da su na njima nastavili raditi samo znanstvenici s fakulteta i instituta? Najiskrenije rečeno, vrlo vjerojatno ne bismo. Mnogi braća i sestre, roditelji ili djeca nama dragih ljudi umrli bi da smo to napravili. Srećom nismo. I velik broj tih ljudi je preživio. Mislim da je ipak važno razumjeti da je ovakva kriza bila očekivana i najavljivana. Znanstvenici dugo upozoravaju na nju. Kao i na globalno zatopljenje, na kraju krajeva. Ali kad god smo mi znanstvenici pokušali poduzeli nešto po tom pitanju, uvijek su se pojavili ljudi s pitanjem kako će se to odraziti na ekonomiju. Loše. E, pa onda nećemo poduzimati ništa pa što ispadne. Eto, dragi moji ekonomisti, ovo je ispalo.

Smatrate li da političari imaju odgovornost pomoći ljudima da bolje shvate što se događa? Zamjerate i kolegama znanstvenicima da previše šute...

Političari imaju veliku odgovornost. Mediji ih prate u stopu. Sjećam se jedne dodjele državne nagrade za znanost u Saboru. Ja dobio za nešto bezveze, ono, popularizaciju. Ali tamo je bila hrpa znanstvenika koji su svaki u svom području stvarno pronašli nešto zanimljivo. I Sabor je bio pun novinara. Posvuda su bile kamere i ljudi su trčali s mikrofonima u rukama. Zbog tih fantastičnih ljudi? Ne. Bili su tamo zbog dvije političarke koje su se netom prije toga bile posvadile na Twitteru pa su se sad pomirile u saborskom kafiću. To smo mi. To je naša slika. To je ono što naši mediji misle da zanima našu javnost. Kako da onda išta zamjerim svojim kolegama kad moraju nešto reći za takve medije? Ali mislim da bismo svejedno svi trebali malo više istupati u javnosti. Mediji će shvatiti koliko su znanstvenici nevjerojatno zanimljivi i cool ljudi sa super pričama. Vjerujte mi, ja sam jedan od dosadnijih. A to kako, i na što, političari koriste interes koji imaju od medija i javnosti, možda bolje da i ne spominjem. Tako je najbolje, kad ništa lijepo nemam za reći. Ali mi smo ti koji ih biramo. Uostalom, mi smo i ti koji biramo koji naslov ćemo kliknuti. Budućnost je na svima nama. Moramo mi svi kao javnost naučiti kako da im pošaljemo poruku. Da očekujemo više od njih. Ja vjerujem u ljude, znam da će donijeti ispravnu odluku kad im se odgovori na sva pitanja. Meni zato nije problem odgovarati sve što znam.

Po vokaciji ste prirodnjak, ali ne bježite ni od društvenih aktualnosti pa ste se u povodu godišnjice proboja logoraša iz Jasenovca osvrnuli i na zločin koji se tamo dogodio. Niste među onima koji smatraju da je vrijeme da se takve teme jednom zauvijek zatvore?

Reći ću samo da nikako ne mogu razumjeti da netko danas, u 2020. godini, može misliti da je “za dom spremni” nešto što je prihvatljivo ikome igdje.