Grad smeća u Egiptu: U reciklaži Kopti su prvaci svijeta

Sjedimo u zadimljenoj sobi kojom slobodno leti i lamata krilcima malena šarena papiga, a s ulice svako malo dopire poziv na molitvu iz obližnje džamije. Naš domaćin, mladi egipatski crtač stripova Essam pokušava udovoljiti našoj želji da konačno posjetimo Grad smeća, telefonira i preusmjerava pozive, sve dok mu se, nakon niza razgovora kojih nismo razumjeli ni riječi, nije javio stanoviti Bekhit. On navodno radi u jednoj nevladinoj organizaciji koja pomaže Zabbaleenima, sakupljačima smeća u Kairu. Dogovor je da ga nazovem za petnaestak minuta i sam provjerim kakav mu je uopće engleski. Ako on ne zna, male su šanse da ga itko od tamošnjih stanovnika zna te da uopće uđemo u kvart. Ako zna, on bi nas možda mogao sigurno sprovesti jednom od najsiromašnijih četvrti Kaira. Čak je i Essam, koji je i te kako društveno i ekološki osviješten, samo jednom bio tamo.

Još i prije samoga puta, jedan bivši jugoslavenski ambasador u Egiptu, inače dobro upućen u politička zbivanja i tamošnju svakodnevicu, sugerirao je da to nije baš najpametnija ideja: bez dozvole Ministarstva informacija mogli bismo imati neugodnosti jer nitko, a posebice Mubarak, ne voli da se dokumentira negativna strana zemlje – sirotinja, slamovi, smeće, izborne makinacije... On se, uostalom kasnije, kada smo mu rekli da smo ipak uspjeli, dobrano začudio, dodavši da nije bilo nimalo bezopasno baš u vrijeme izbora lutati četvrtima koje bi najradije i egipatska vlast zaboravila. U istinitost tih riječi nije nas uvjerila samo koncentracija oružane policije u svakom kutku Kaira nego i vijesti o gušenju svake opozicije u zemlji, pa i premlaćivanje nekog nemoćnog starca pred našim vlastitim očima koje su izvela petorica policajaca...

Ispalo je da Bekhit sasvim pristojno vlada engleskim jezikom i da nas je spreman dočekati. Naravno, čim smo sjeli u taksi, već smo se suočili s prvim problemom. Premda je Bekhit telefonom vozaču objasnio kamo točno da nas odveze, nakon nekih sat vremena vožnje ovaj nam je nekoliko puta iskreno i s dozom upozorenja ispunjenog čuđenjem dometnuo da tamo taksiji ne voze i da će nas, ako poželimo, sačekati nakon što obavimo razgovor s našom misterioznom vezom u Gradu smeća. No već nakon ulaska u četvrt, koja se od ostatka Kaira doista razlikuje i mirisom i količinom smeća na ulicama, ne dočekuje nas neka gnjevna gomila kao što smo mogli očekivati iz nekih zastrašujućih priča (negdje na internetu čak sam pronašao informaciju da je neki engleski par jednom ušao, a poslije ih nitko nikad više nije vidio), već umjesto toga, nakon što se i naš taksist izgubio, neka mještanka opušteno ulazi u auto i s osmijehom na licu sjeda na suvozačko mjesto ne bi li nas odvela do Bekhita.

Muškarci skupljaju, žene sortiraju

I to je zapravo najbolja slika koja se nebrojeno puta potvrdila i poslije. Premda je riječ o slamu i četvrti od koje će vas gotovo svatko pokušati odgovoriti, ovdje vlada prava obiteljska atmosfera u kojoj su čak i stranci, ako imaju neki odnos s nekim od njih, dobrodošli. Bekhit, koji je ovdje izgleda dobro poznat, dočekuje nas na ulazu u njegovu udrugu, imenom Asocijacija za zaštitu okoliša. Tu radi već 18 godina, a i sam je odrastao u smeću – otac mu se ovamo doselio prije 50-ak godina, kao i većina koptskih kršćana koji su prije toga živjeli u pustinji. Njegova mnogobrojna obitelj, sedmero braće i dvije sestre, zajedno s njihovim obiteljima, i dalje žive ovdje i bave se reciklažom smeća. Bekhit je pak jedan od rijetkih koji ima koliko-toliko siguran posao, a pritom i čast brinuti se o ostalim članovima zajednice. Njegova udruga zapošljava oko 500 žena koje ovdje uče zanat i dobivaju mogućnost izobrazbe, a osim pogona, sadrži i školu i vrtić koji dnevno pohodi još oko 500 djece. Osim mogućnosti zapošljavanja, koja zapravo samo pospješuje već naučene metode reciklaže (pa se ovdje iz raznoraznih materijala stvaraju razglednice, tkanine, jastučnice, torbe, novčanici, pokrivači itd.), ona služi i za prevenciju hepatitisa A i C, trahome i anemije. Ovdje upoznajemo mnoge žene koje su pronašle ne samo odgovarajuću nadoknadu za svoj posao već i sigurnost. Premda mnoge od njih, upozorava nas Bekhit, i nakon ovog posla pomažu muževima i djeci u sortiranju i reciklaži smeća…

I doista, već nakon izlaska iz pomalo utopijskog utočišta nevladine organizacije, pronalazimo gomilu obitelji kako prenose smeće, sortiraju različite bočice u različite kante, skupljaju tkanine, papire i sve ostalo što se već može pronaći u vrećama smeća. Ovdje više nije moguće nesmetano koračati, pa čak niti udisati zrak. I dok se na zrak nakon nekog vremena gotovo naviknete sve dok više ne osjećate apsolutno ništa, smeća je na svakom koraku sve više. Cijela četvrt Zabbaleena zapravo izgleda i funkcionira kao golema tvornica. Ovdje živi oko 30.000 ljudi, a reciklaža je dosegla takav razvoj da možete pronaći specijalizaciju za gotovo sve materijale: aluminij, papir, limenke, staklo, tkanine, plastiku itd. Postupak se najčešće sastoji od toga da muškarci, i njihovi sinovi, magarcima ili automobilima skupljaju i odvoze smeće iz urbanog Kaira, koje naposljetku dovlače podno brda Mokattam, gdje se i nalazi Grad smeća. Potom se okupe uglavnom žene koje sortiranjem unose red u nešto što nama, neupućenim promatračima izgleda kao nered (ili kao što točno kaže stara izreka, “smeće je samo stvar na pogrešnom mjestu”). Koliko su uspješni u tome, pokazuje podatak da ovi siromašni Egipćani uspiju reciklirati čak 80% svog smeća, dok zapadne tvrtke za skupljanje smeća uspiju reciklirati tek 20-25%.

Mubarak prekinuo ciklus

No premda su Zabbaleeni uspjeli stvoriti najuspješniji sistem reciklaže smeća na svijetu, i time zaslužili titulu “zelenih prije zelenih”, egipatske su vlasti, u sveopćem trendu privatizacije, 2003. angažirale dvije španjolske i jednu talijansku korporaciju za skupljanje smeća. Ubrzo se, međutim, pokazalo da su njihove metode potpuno neefikasne, ali je Mubarak Zabbaleenima na ljeto 2009. zadao još jedan udarac koji bi se mogao pokazati kobnim. Kao mjeru protiv svinjske gripe, iako u to doba u Egiptu nije bila dokazana nijedna infekcija virusom H1N1, dao je zaklati čak 300.000 svinja. Ubrzo je na ulicama Kaira došlo do prave krize, smeća je bilo posvuda, jer su upravo svinje jele organski otpad, odnosno ostatke hrane koji sada naprosto propadaju. Zabbaleeni, čije ime inače i dolazi od riječi “zabbal” što znači “svinjogojac”, desetljećima su uzgajali svinje koje su činile sastavni dio njihova sofisticiranog sustava reciklaže. Sada su očajni, ali i gnjevni, jer sve neizbježno nosi i religijski moment. Osim toga, već se neko vrijeme priča o tome da će vlasti Grad smeća žele posve uništiti i “premjestiti” na 25 kilometara od Kaira.

Tragedija nije samo u tome što su Zabbaleeni vjerojatno najefikasniji reciklatori smeća na svijetu, i što bismo svi mogli učiti od njih. Pravu, ljudsku tragediju – kada smo mislili da smo već vidjeli sve – spoznali smo tek na kraju, kada smo usporedili Essamov i Bekhitov račun za odvoz smeća. Nije čudno samo to što Essam gradskim vlastima plaća 8 egipatskih funti mjesečno za odvoz smeća premda bi Zabbaleeni taj posao uradili dvostruko bolje za dvostruko manje novca. Čudno je da i Bekhit mora mjesečno platiti 3 funte premda živi u području koje je specijalizirano za smeće i premda gradske tvrtke za odvoz smeća nikada ne navraćaju u njegov kvart. Ako to nije najbolji primjer da je nešto trulo u Egiptu, a ne u Gradu smeća, onda ni najzorniji podaci političke ekonomije smeća neće biti dovoljni…