Najpoznatija rečenica iz jednog od najpoznatijih filmova u povijesti svijeta ona je o tome kako prijatelje valja držati blizu, a neprijatelje još bliže. Rezultati izbora hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu pokazali su kako je to zrno mudrosti primjenjivo i u politici. Unatoč uvjerljivom trijumfu HDZ-a, najveći pobjednici ovih izbora su OraH Mirele Holy te Savez za Hrvatsku Milana Kujundžića, kojemu je, možda, u fotofinišu ipak izmaknuo mandat.
No, OraH i Savez za Hrvatsku kombinirano su osvojili oko 140 tisuća glasova, što je izvanredan uspjeh i znatno ozbiljniji politički kapital od zbroja fotelja u staklenoj zgradi Europskog parlamenta u Strasbourgu. S obzirom na taj rezultat ove dvije političke opcije, realno se imaju pravo nadati ulozi presudnog jezičca na izbornoj vagi na parlamentarnim izborima 2015. godine. Da bi taj potencijal ispunili, i Savez, a prije svega OraH, morat će poraditi na izgradnji nacionalne stranačke infrastrukture koja je ključ uspješnog preslikavanja rezultata s ovih izbora na parlamentarne gdje umjesto jedne postoji jedanaest izbornih jedinica. No, iako će mnogi njihovih 140 tisuća glasova vidjeti zametkom sloma dugogodišnjeg duopola na hrvatskoj političkoj sceni, valja reći kako je to ponajprije posljedica unutarnjih procesa u SDP-u i HDZ-a, a ne neke autentične nove političke snage.
Dokaz je toga i iznimno slab rezultat Nacionalnog foruma Nikice Gabrića, koji je unatoč višemjesečnom trudu, a i znatnom novcu uloženom u pokušaj da se pozicionira kao nekakav "treći put", osvojio četiri puta manje glasova od OraH-a. Utoliko, ako je suditi prema rezultatima ovih izbora, Hrvatska je danas jasno i čvrsto politički podijeljena u dva ideološka bloka, okupljena oko HDZ-a i SDP-a. Preostala ponuda na političkom tržištu stvorena je isključivo oko disidenata iz tih stranaka, odnosno oko nezadovoljstva trenutačnim vodstvom tih stranaka. I Mirela Holy i Milan Kujundžić napustili su svoje izvorne stranke zato što one nisu pružale mogućnost institucionalnog djelovanja u formi unutarstranačke opozicije. Taj demokratski deficit unutar stranaka tako je rezultirao povećanjem konkurencije na široj međustranačkoj sceni, a posljedice tog trenda dugoročno bi mogle biti dalekosežne. Sljedeću hrvatsku vladu tako bi mogla formirati ona stranka koja se uspije brže i bolje pomiriti sa svojim disidentima, Niti Milanoviću, ni Karamarku to neće biti laka zadaća, s obzirom na to da će podrazumijevati niz bolnih koncesija nekadašnjim ljutim suparnicima, ali i odricanje od nekih sadašnjih bliskih saveznika – što u konačnici rezultira novim disidentima.
Ipak, Karamarko tu može biti znatno mirniji. Uvjerljiva pobjeda i oko 100 tisuća glasova više od Kukuriku koalicije dat će mu pobjednički momentum i do parlamentarnih izbora utišati glasove unutarstranačke opozicije. Zoran Milanović, pak, ima znatno više razloga za brigu. Unatoč četiri mandata, osvojeni broj glasova nedvojbeno govori o znatnom padu rejtinga njegove stranke. Doduše, turbulentni odnos s IDS-om mogao bi privremeno biti stabiliziran uđe li Ivan Jakovčić u EP kao zamjena za Nevena Mimicu, no sa 140 tisuća glasova Tonino Picula izborno je verificiran kao glavni Milanovićev konkurent. Kako će se u budućnosti prema njemu ponašati Milanović, zapravo će biti odgovor na pitanje je li nešto naučio iz prošlih pogrešaka. Želi li ikakvu šansu da bude premijer i nakon 2015., Milanović pod hitno mora prestati s dosadašnjom politikom obračuna s neistomišljenicima te početi okupljati ljude oko sebe. Pojednostavljeno rečeno, da bi pobijedio HDZ, Milanović prvo mora pobijediti sebe.
>>Evo kako je HDZ dobio više glasova nego lani: Dobio je velike gradove
ha ha građani malograđani ............ a gdje su ovdje Hrvati ,,,, najobičniji mali Hrvati s asvojim svakodnevnim problemima