Građanin Sabo društvu je vratio svoj dug, ali što političar Sabo još traži?

Koncem 2017. sve su se kamere nacionalnih televizija sjurile put Vukovara, na vijest da se u politiku vraća Željko Sabo, nekoć gradonačelnik, do jučer osuđenik koji je proveo sedam mjeseci u zatvoru zbog pokušaja podmićivanja. U želji da okupi većinu u vukovarskom Gradskom vijeću, podsjetimo, HDZ-ovoj vijećnici Mariji Budimir nudio je mjesto članice Nadzornog odbora Borova i dužnost predsjednice Gradskog povjerenstva za europske integracije, uz naknadu kako bi postala vijećnica SDP-a u Gradskom vijeću. No, toga dana kada je (opet) postao vijest, imenovan je predsjednikom gradskog SDP-a. Posve neometan od činjenica, Sabo je u mikrofone govorio kako su ga “presudom htjeli politički likvidirati” i kako mu je nedostajalo raditi za interes Vukovara, no nakon prvih izjava, teško se bilo oteti dojmu kako Sabu ponajviše žulja zatvor “jer nije jedini” koji se upustio u prljavštinu, kako ne može prežaliti što je baš on bio toliko neoprezan i naivan da bude i uhvaćen.

Naizgled, sve je bilo po propisima: Sabo je na unutarstranačkim izborima pobijedio svog jedinog protukandidata, uredno je vratio dug društvu, oplahnuo obraz i nema razloga da se čovjeka razapinje. Pa, ipak teško se bilo oteti nelagodi dok je Sabo u kamere, bez da trepne, kao olakotnu okolnost navodio status hrvatskog branitelja i svoj logoraški staž, kao da ga takvo što eskulpira od odgovornosti, kao da mu upravo njegov status ne nameće potrebu bude moralna vertikala ovog društva.

Potom se, iduće dvije, tri godine, od Sabe i o Sabi se ni glasa čulo nije, a sve televizijske minute i novinske stupce pristigle iz Vukovara oteli su mu Ivan Penava i njegov tinjajući rat sa zagrebačkom središnjicom HDZ-a, što je za Sabu možda bila i sretna okolnost. Sabo je za politiku nakon pravosudne epizode, činilo se, mrtav čovjek, bez vjerodostojnosti i bez časti, uhvaćen s prstima u pekmezu političke korupcije, a dužnost predsjednika gradske organizacije, mislilo se, svojevrsna je utješna nagrada i zahvala za minuli rad.

A onda se, ima tome koji dan, Željko Sabo na velika vrata vratio u medijski prostor. U visoku politiku katapultirao ga je – nitko drugi nego – predsjednik stranke i potencijalni premijer Davor Bernardić, pozicionirajući ga na SDP-ovu listu u 5. izbornoj jedinici.

“On je rehabilitiran. Naši ljudi su na listama čisti, mi smo na strani interesa građana, a oni drugi su na strani svojih interesa. Mi smo dva različita svijeta”, tumači sada Davor Bernardić, čovjek koji svoj politički credo gradi na kritici političke i svake druge korupcije svojih oponenata.

Premda uporište za svoje teze može pronaći u Zakonu o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji, jer je građanin Sabo neosporno ovome društvu vratio svoj dug, što političar Sabo ima tražiti u javnom životu, jednog dana u Saboru, možda i u Vladi?

Da je bilo pameti, mogao je Sabo ostatak života provesti kopajući po kakvoj obiteljskoj livadi, plijeveći po vrtu, skrbeći o sitnim životinjama, brinuti o košnicama, nitko na njega ne bi upirao prstom na ulici. Zašto, pobogu, natrag u politiku, zamišljenu kao častan posao kojim se bave najčasniji među nama? Ipak, više nego za Željka Sabu, to je pitanje za njegova stranačkog šefa Bernardića, koji se upire na vlast dovesti protutežu HDZ-ovoj korupcijskoj hobotnici koja je kapilarno premrežila hrvatsko društvo. Što o tome ima za reći zasigurno bi se čulo na sučeljavanju s predsjednikom HDZ-a na javnoj televiziji, da svoj dolazak Bernardić nije kukavički otkazao, spremno okrenuvši drugi obraz, ali ne zato da ga netko grješnoga po obrazu izudara, nego da isprlja i ovaj preostali, baš kao i njegov Željko Sabo.