Graditi ruglo kao što je hotel u Postirama ravno je gospodarskom zločinu

U moru loših građevina koje je posljednjih godina, pa i desetljeća zapljusnulo Hrvatsku, zemlju u kojoj nikakvog urbanističkog planiranja više nema, novi veliki i nevjerojatni neprikladan hotel u Postirama na Braču sasvim bi sigurno osvojio jedno od prva tri mjesta na top-ljestvici apsolutno najružnijih zdanja koja su ugledala svjetlo dana.

To je bespotrebno zdanje predimenzionirano u apsolutno svakom smislu. Uništilo je vizuru starog bračkog mjesta, nepovratno promijenilo mediteranski ugođaj na tom dijelu otoka te na potpuno nakaradan način pokazalo kako se to agresivno i bez mjere "urbanizira" hrvatska obala.

Umjesto elitnog hotela, dobili smo ruglo. Istina, brojni su poduzetnici većih ili manjih kalibara ovih proteklih godina, ali da se ne varamo, i u vrijeme Jugoslavije, zdušno betonirali obalu kako bi iz nje izvukli što više profita i u betonjare ugurali što više turista. Pritom su se koristili materijalima koji se upotrebljavaju u alpskim i kontinentalnim zemljama, arhitektonski su im projekti u pravilu bili nekakve teške improvizacije čiji je jedini cilj bio uništiti svako moguće zelenilo (naročito masline, smokve, rogače, bajame, oleandre, bugenvilije, ružmarine, lovore, palme...) i asfaltirati i izbetonirati i najmanji komadić prostora.

Tako su duž naše obale nastali groteskni betonski slamovi koji su potpuno udaljeni od mediteranske tradicijske gradnje koja je poštovala prostor i njegove izvorne materijale poput kamena. Plastika je zamijenila škure, a u malim ribarskim mjestima narasli su veliki privatni pansioni s četiri ili i više katova kako bi gosti imali što bolji pogled na morske daljine i razvedenu obalu.

Uske ceste postale su preuske za novi, povećani promet, ali si time ama baš nitko ne razbija glavu, a ponajmanje Ministarstvo turizma ili i druga nadležna ministarstva, a u pitanju je i sigurnost u prometu. Prevelikom izgradnjom, male lokalne zajednice u kratkom vremenu moraju se brinuti i o povećanom opsegu otpada, za što nisu ni osposobljene niti im je to veliki problem. Pa se uzduž obale plastika nesmiljeno trpa u iste kante s papirom i ostalim otpadom, a metali uz riblje ili kokošje kosti. Nered je, dakle, i bez novog postirskog hotela golem.

A s novim postirskim hotelom koji se zove Grand Hotel View, sve je dovedeno na novu razinu apsurda koji više nitko neće imati snage raspetljati. Ali kada sam, kao obveznik drugog mirovinskog fonda, na što me je natjerala "brižna" država, čuo da su baš mirovinski fondovi kupili taj postirski tragikomični turistički mastodont koji je u 21. stoljeće zalutao iz neke sasvim druge, socrealističke priče, doslovno mi se zamračilo pred očima.

Zar će moja mirovina doista ovisiti o ovakvim jadnim poslovnim transakcijama bez duha i stila, za koje je već u startu jako upitno kakav će profit donijeti? Jer iako hrvatski gosti nisu bogznašto (da parafraziram Golika iz filma "Tko pjeva, zlo ne misli"), nemojmo ih baš toliko podcjenjivati i ponižavati te ih gurati u ružnjikave i arhitektonski nemušte hotele kakav je ovaj u Postirama. Naravno, ima obala na Mediteranu koje nisu lijepe kao ova naša, jadranska, na kojima bi se taj i takav Grand Hotel View možda bezbolnije uklopio.

Ima obala i to čak i na Mediteranu gdje se stanovništvo nikada nije srodilo s morem, nikada nije ribarilo, nikada nije vozilo čamce, pa bi im betonska konstrukcija u kojoj se slave samo četvorni metri, a da nije uopće važno kako oni izgledaju, mogla biti nešto poput Alibabine pećine. Stroj za pravljenje novca. Ili točnije, stroj za pranje novca. Ali u Hrvatskoj graditi ovakve hotele i to blizu gradskih središta, ravno je najtežem gospodarskom zločinu. To je moralno i psihološko potkopavanje nacije od koje netko traži da zaboravi na svoju graditeljsku tradiciju, ali i na očuvanje prirode.

Zbog građevina kao što je ova u Postirama, jedan će dio svjesnijih ljudi koji su u životu pročitali koju knjigu, bili na nekoj predstavi i posjetili neku izložbu, doista oboljeti i to ne samo na živce. Garantiram. A lijeka biti neće. Nitko nas neće moći cijepiti protiv građevinske ružnoće i jeftinoće koju pokušavamo uvaliti našim ljetnim gostima, jer takvo cjepivo nije i neće izmisliti niti cijela bulumenta farmaceutskih tvrtki sa svojim doktorima manekenima.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima Znanstveno vijeće za arhitekturu, urbanizam i uređenje prostora. Zašto akademici šute? I zašto se aktivnije ne bore protiv devastacije obale.