Partnera za gradnju termoelektrane Plomin C, japanskog Marubenija, Hrvatska elektroprivreda (HEP) odabrala je prvih dana rujna 2014. godine. Finalni pregovori s Marubenijem, čiji je glavni isporučitelj opreme i radova francuski Alstom, trebali su trajati do kraja te godine, a početkom 2015. trebao je biti potpisan ugovor, i na bloku snage 500 megavata, koji bi zamijenio stari Plomin 1, trebali su početi radovi.
No, dobrano je odmaknula i 2017. godina, a ništa od toga nije se ostvarilo. Nedavno novi šok: aktualni ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović u intervjuu Večernjem listu rekao je da Plomin C “ne dolazi u obzir“.
Dva dana prije, u četvrtak 9. ožujka, kao da je znao što će ministar Dobrović u subotu reći Večernjem listu, bivši ministar gospodarstva (a tada i energetike) Radimir Čačić na presici u Saboru žestoko se okomio na “pojedince koji si uzimaju pravo da ometu projekt Plomina C koji su sve bivše vlade podržale, a koji u fazi izgradnje u pet godina hrvatskom gospodarstvu donosi investiciju od milijardu eura, od čega će najmanje 30 posto ostati na domaćem tržištu, 150 milijuna eura lokalnoj zajednici i 500 do 2500 ljudi će u tih pet godina imati posao“.
– Svjedoci smo sprečavanja realizacije projekata koji bi povećali energetsku sigurnost, na što više ne možemo gledati kao na nestručnost i nesnalaženje, već kao na smišljeni akt daljnjeg tehnološkog zaostajanja – rekao je Čačić.
– Svi projekti u elektroenergetskom sustavu zaustavljeni su, a samo HEP u Hrvatsku svake godine uveze električne energije u vrijednosti između 400 i 500 milijuna eura. Iz svega je Čačić izveo zaključak da “procesi koji se odvijaju u energetskom sektoru dugoročno ugrožavaju sigurnost opskrbe električnom energijom građana i gospodarstva Republike Hrvatske.“
Nakon svega toga, nameće se pitanje: u čemu je doista problem s Plominom C? Zašto se taj investicijski projekt, jedan od najvećih u Hrvatskoj, skup kao četiri Pelješka mosta, za koji je HEP počeo tražiti partnera još u rujnu 2012., do danas nije ni počeo realizirati? Od mjerodavnih odgovor nismo uspjeli dobiti.
U Ministarstvu zaštite okoliša i energetike kažu da je riječ o ugovornom odnosu HEP-a i njegova partnera, japanske tvrtke Marubeni, pa upućuju novinare da se za sve informacije vezane uz status projekta obrate HEP-u. “Na žalost, s obzirom na povjerljivost ugovornog odnosa s izabranim strateškim partnerom na projektu, u ovom trenutku možemo vas jedino izvijestiti da je u tijeku redefiniranje međusobnih odnosa između HEP-a i Marubenija te da će konačan status projekta biti poznat u sljedeća dva mjeseca“, bilo je sve što smo saznali od HEP-ove Službe za odnose s javnošću.
Uvozni ugljen, ali i uvozni plin
Osim porazne činjenice da o najvećem i najsloženijem infrastrukturnom projektu javnost od mjerodavnih ne može dobiti informaciju dulju od tri retka, iz ovih odgovora može se razabrati da HEP i Marubeni ne odustaju od Plomina C i da “redefiniraju svoje odnose“ za budućnost, ali ne i što je to problematično u postojećoj “definiciji“ njihova odnosa, odnosno zašto se postojeći dogovor ne ostvaruje. A upravo u tome krije se rješenje zagonetke zašto su “zaustavljeni svi projekti u elektroenergetskom sektoru“, kako tvrdi bivši ministar Čačić, i zašto će bilo kakve krupne elektrane i ubuduće u Hrvatskoj biti jako teško realizirati. O tome su najupućeniji hrvatski stručnjaci bili spremni govoriti za Večernji list, ali uvijek uz molbu da se njihovo ime ne spominje.
Premda ni to ne objašnjava zašto se Plomin C nije počeo graditi u skladu s ranijim međunarodnim obvezama Hrvatske, ministar Dobrović cijeli problem okreće na ekologiju.
– Smjer hrvatske energetske i klimatske politike je niskougljični razvoj, sukladno EU politikama i preuzetim ciljevima smanjenja CO2 od 40 posto do 2030. godine – kaže ministar. – Uz niskougljičnu strategiju, čija je izrada u finalnoj fazi, pokrenuli smo i izradu energetske strategije. Cilj nam je osigurati energetsku neovisnost, sigurnost opskrbe te istovremeno smanjenje emisija CO2, za što je ključno povećavanje energetske učinkovitosti i korištenja obnovljivih izvora energije. U idućim godinama, također, važnu ulogu imat će i prirodni plin te nam je stoga kapitalni projekt na kojem se intenzivno radi realizacija plutajućeg LNG terminala na otoku Krku. Dakle – zaključuje ministar Dobrović – transformacija energetskog sektora nužno mora ići prema niskougljičnim rješenjima, sve radi smanjenja emisija i što boljeg očuvanja resursa. Projekt Plomin C, s obzirom na to da je riječ o termoelektrani na uvozni ugljen, vrlo se teško uklapa u te ciljeve pa je stoga teško očekivati da će biti predložen kao strateški projekt u novoj energetskoj strategiji.
No, vrlo zanimljivo svjetlo na to o čemu govori ministar Dobrović bacila su upravo prije dva-tri tjedna dva priopćenja Eurostata. Prema prvome, Hrvatska je s udjelom struje iz obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji energije od 29 posto ispunila sve zahtjeve EU do 2030. godine. Naime, zemlje članice obvezale su se da će udjel potrošnje iz obnovljivih izvora do 2020. podići na 20 posto, a do 2030. na najmanje 27 posto. Sa svojim udjelom od 29 posto Hrvatska je šesta najuspješnija članica EU, mnogo iznad prosjeka od 17 posto. Dakle, Hrvatska idućih u 15-20 godina ne mora povećavati udjel struje iz obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji.
Iz drugog priopćenja Eurostata može se zaključiti da znatan dio smanjivanja udjela fosilnih goriva u ukupnoj potrošnji energije, s 83 posto u 1990., na 73 posto u 2015., Europa može zahvaliti padu ukupne potrošnje (slomu socijalističke industrije u bivšoj istočnoj Europi i DDR-u), a ne povećanoj snazi obnovljivih izvora. Naime, potrošnja energije u EU preklani još uvijek je bila 2,5 posto manja od potrošnje 1990., a čak 11,6 posto manja od vrhunca iz 2006. S padom potrošnje zemlje su najprije smanjivale proizvodnju iz termoelektrana, pa tako automatski i udjel fosilnih goriva u ukupnoj potrošnji. Ali, u 2015., baš kao i 2010., potrošnja je skočila u odnosu na prethodnu godinu, a s njom se odmah jednako povećala i potrošnja fosilnih goriva, što znači da se povećanje potrošnje nije moglo zadovoljiti samo “čistim“ obnovljivim izvorima, a da “prljavi“ fosilni ostanu ugašeni.
Istodobno se jako povećala ovisnost Europe o uvozu fosilnih goriva, s 53 posto u 1990., na čak 73 posto u 2015., a s njim i energetska ovisnost o Rusiji. Očito, htijenja i deklaracije su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo.
Nekoliko riječi i o prirodnom plinu. I njega će Hrvatska morati uvoziti jednako kao i eventualno ugljen. Prema sjajnoj analizi koju je nedavno u HAZU prezentirao inženjer Antun Bauk, prema današnjem stanju rezervi i brzini eksploatacije najizdašnija hrvatska nalazišta plina, ona u jadranskom podmorju, u potpunosti će se isprazniti za samo 3,2 godine! Sva, i kopnena i podmorska, iscrpit će se do kraja u idućih 11 godina, što je znatno kraće od životnog vijeka bilo koje plinske elektrane.
Proizvodnja struje na plin pritom neće Hrvatsku puno brže približiti “niskougljičnoj“ energetici nego proizvodnja struje iz ugljena jer najsuvremenije elektrane na ugljen, kakva je planirana za Plomin C, ispuštaju tek malo više ugljikova dioksida nego plinske. Pritom se posve zanemaruje da plinske elektrane ispuštaju ubojitu smjesu CO2 i u atmosferi najprisutnijeg stakleničkog plina, vodene pare. No, najvažnije pitanje jest neće li prepreke koje su iskrsnule pred gradnju Plomina C na ugljen jednako onemogućiti i gradnju termoelektrane na plin?
Kako se otvoreno priča u krugovima hrvatskih energetičara, ključni problem s Plominom C nije bio u ekologiji, nego u poslovnom modelu. Marubeni i HEP su, kako kažu upućeni stručnjaci, zajedničku investiciju zasnovali su na modelu zajamčenog otkupa struje po unaprijed određenoj cijeni, modelu koji Europska unija – ne dopušta.
Naime, moguća su dva modela povrata investicije. Prema jednome, zajednička tvrtka Marubenija i HEP-a, koja bi sagradila elektranu Plomin C i njome upravljala, prodavala bi veći dio električne energije HEP-ovoj trgovini i opskrbi, a ona krajnjim potrošačima. Po tom modelu glavnina poslovnog rizika prebacuje se na HEP. Uz obvezu kupoprodaje određene fiksne godišnje proizvodnje, uz investicijski trošak po kilovatsatu i trošak održavanja, HEP bi snosio i promjenu troška nabave ugljena i CO2. Zajednička tvrtka Plomin C d.o.o., a s njom i HEP-ov partner Marubeni, u tom bi slučaju gotovo bez ikakva rizika unaprijed osiguravali željenu dobit.
Po drugome modelu, zajednička tvrtka HEP-a i Marubenija plasirala bi svoju proizvedenu energiju na europskom tržištu, dio kojega je i hrvatsko tržište, po tržišnim cijenama, i osiguravala dobit ili snosila gubitak na vlastiti rizik. HEP trgovina i opskrba također bi kupovali struju od te zajedničke tvrtke po tržišnim uvjetima. U tom slučaju bi Plomin C bio tvornica električne energije, proizvoda univerzalne kvalitete kojem za prodaju na zajedničkom europskom tržištu ne treba brend, nego samo konkurentna cijena. I tu nastaje kratki spoj.
Europska unija inzistira na drugom, “tržišnom“ modelu, a investitori poput Marubenija žele se osigurati i prodavati struju po prvom, “netržišnom“ ili “socijalističkom“ modelu. Svjesni su, naime, da bi njihova struja vrlo često, ako ne i stalno, mogla biti skuplja od tržišne ili burzovne, dakle nekonkurentna, i da bi oni mogli trpjeti gubitke. Drugo je pitanje koliko bi njihova elektrana uopće mogla raditi, proizvoditi i prodavati struje u odnosu na konkurenciju, osobito konkurenciju obnovljivih izvora koji imaju apsolutnu prednost isporuke i prodaje svoje struje javnoj mreži bez obzira na njezinu cijenu.
Ugrožena sigurnost opskrbe?
Hrvatska se tako našla stiješnjena između političke težnje da ima vlastitu proizvodnju struje, a s njom i zapošljavanje svojih ljudi i sigurnost opskrbe, i ekonomske želje investitora da osiguraju isplativost svojih ulaganja.
No, s rastom proizvodnje Hrvatska će vrlo brzo ponovo shvatiti da joj nedostaje oko 1500 megavata snage u takozvanim baznim elektranama kakva bi trebala biti Plomin C. Isto tako će brzo shvatiti da svih tih 1500 megavata ne može biti isključivo na prirodni plin. Osim što će i plin ubrzo morati u cijelosti uvoziti, osim što i plinske elektrane ispuštaju stakleničke plinove, proizvodnja bazne struje isključivo na plin značila bi povećanje energetske ovisnosti o Rusiji. Međutim, što god hrvatska Vlada odlučila i ma kakvu energetsku strategiju ona donijela, ta strategija neće obvezivati privatne investitore. Gdje god ispune zakonske uvjete, i ako zaključe da bi im to moglo biti isplativo, privatni će investitori u Hrvatskoj graditi elektrane svih vrsta i svoju struju prodavati bilo gdje i bilo kome u Europi.
Do tada, sigurnost opskrbe strujom, kako misli bivši prvi potpredsjednik Vlade Ratimir Čačić, bit će ugrožena samo ako se nesigurnom smatra kupnja električne energije drugdje u Europi. No, kako ukupna hrvatska potrošnja energije čini tek 0,5 posto ili kap u moru europske potrošnje, ne čini se ni da bi uvoz struje za Hrvatsku trebao biti neki veliki problem.