Tuklo je sa svih strana po Zadru i Škabrnji, pucalo se i onoga dana kad su se dva vozila zaustavila, jedan uz drugog, na Jadranskoj magistrali. Stanko Duje Bilaver izišao je iz fiata koji je išao put Škabrnje, a iz golfa je provirio njegov brat Roko Bilaver. Na brzinu su izmijenili nekoliko riječi, Duje je bio baš dobre volje pa je Roku, kad mu je ovaj kazao da se čuva, rekao: “Za mene metak nije skovan.” Sjeli su nakon tih riječi svaki u svoje vozilo i nastavili put koji im se više nikada nije isprepleo.
– Ne mogu ti reći je li bija lipši ili draži... Ma bija je moj miljenik. Najmlađi od nas dvanaestero dice... A ja najstariji od muški’ pa sam ga i podig’a. E, da je moj Duje sad ovdi... Zadnje riči koje mi je izgovorija pamtit ću cili svoj život. Osam dana kasnije više ga nije bilo – govori Roko Bilaver dok se u njegovim riječima isprepleću ponos i tuga.
Došao iz Njemačke
Ponosan je kad govori o bratu Stanku Duji Bilaveru, muškarcu koji je ostavio šefovsko mjesto u hamburškoj ispostavi Montmontaže i vratio se kući, braniti rodnu Škabrnju u kojoj je baš pred rat podigao kuću htijući se tu skrasiti sa svojom Senkom i njihovo troje djece. Opet, tuga ga preplavi kad pomisli kako je život mogao i trebao biti drukčiji, da nije bilo tog prokletog 6. listopada 1991. godine kada je Stanko Duje Bilaver, prvi zapovjednik prvog voda Škabrnjskog bataljuna, poginuo na ulazu u Prkos, selu što se naslanja na Škabrnju, koju je toliko volio. Granata ispaljena iz smjera Zemunika nekako se lopovski provukla ispod murve i zauvijek je prekinula sva nadanja i htijenja 33-godišnjeg Stanka Duje Bilavera, prvog poginulog branitelja iz Škabrnje.
Duje je bija moj miljenik, najmlađi od nas dvanaestero dice. Zadnje riči koje je mi je izgovorija bile su: “Za mene metak nije skovan”
– Iz Gospića je nabavija oružje i tija ga dati našima u Zemuniku. Ali, tuklo se i ni’ko nije dolazija po protuavionski top i municiju pa je moj Duje sve stavija na kamijon i krenija im vozit’ jer im je tribalo. Učinija je to bez znanja zapovjednika Marka Miljanića, čovika koji ga je volija k’a da je bio njegovo dite. Kad je Duje krenija, cilim ga je putem pratila pucnjava. Na izlazu iz Prkosa sta je pred jednom kućom, da podilili oružje. Kad se vraća i dovatija vrata kamijona, opalilo je. K’a da ga je ne’ko čeka i javija: “Pucaj” – priča Roko Bilaver dok stojimo pokraj spomen-ploče na mjestu gdje je poginuo njegov jedanaest godina mlađi brat. Roko tu uvijek zastane, pozdravi svoga Duju i zapali svijeću za njegovu dušu. I proklinje ubojicu zbog kojeg Marija Bilaver svoga oca i ne pamti. Bila joj je tek godina kad je tata poginuo. Ante je imao četiri, Stipe šest ljeta. Devet godina poslije, troje malih Bilavera ostalo je i bez majke Senke. Srce joj je stalo pred njihovim očima:
– Udovice branitelja organizirale su odlazak na izlet u Zagreb pa su nevista i dica pošli na put. Senka je samo pala pred dicom u hotelskoj sobi. Izdalo ju srce. Bile su joj 34 godine. Dotrčala je odm’a udovica Mladena Katića, kojeg su ubili ispod Masleničkog mosta, i davala joj umjetno disanje. Na malo ju je vratila. Ne znan bi li šta bilo drukčije da je Hitna ranije stigla – kaže brat pokojnog branitelja.
Dujinu djecu podigla su braća Bilaver, stric Ivan koji živi u Zadru bio im je skrbnik.
– Izrastoše oni u dobre i čestite ljude. Marija je završila predškolski odgoj, udala se, za misec će rodit. Stipe je završija građevinski fakultet. I on je oženjen. A naš Ante je dvi godine iša za fratra pa se skinija i sad završava teologiju – s ponosom o nećacima govori Roko Bilaver, zastavši pred kućom koju je u najdužoj škabrnjskoj ulici podigao njegov brat Duje. Zapravo, Duje kuću kakva je sada nikada nije vidio. Ono što su on i Senka gradili u ratu je do temelja uništeno. Kuća pred kojom stojimo jest ona koja su obnovila braća Bilaver.
– Nevista je dobila stan u Zadru pa nije imala pravo na obnovu. Nismo dobili ni obnovu roditeljske kuće jer nismo bili prijavljeni na toj adresi – nemoćno ramenima sliježe Roko Bilaver dok pogledom “strijelja” naziv ulice u kojoj se nalazi kuća njegova brata. Ime joj je Ulica žrtava srbočetničke agresije. Roko Bilaver zajedljivo dobacuje da su joj naziv mogli napisati i na ćirilici:
– Toliko je branitelja iz Škabrnje poginulo da se po svakom mogla nazvati jedna ulica. A ne ovako. Di još ima da se ulica tako zove. Smeta mi to – govori.
Nisu ga pustili na sprovod
Nije to jedino što ga “žulja” u ovom mjestu u Ravnim kotarima. Prigovorit će da ovdje rade samo općina, pošta, ambulanta, škola, trgovina i dva kafića, da prije deset godina utemeljena zadruga nikada nije proradila, da priključci za vodovod, kojeg Škabrnja nikada nije imala, tek sada stižu do prvih kuća, da tu nema ni mjesnog odbora...
– Nekako mislim da bi sve bilo drukčije da je moj brat poživija – sa sjetom će.
Zastajemo na škabrnjskom groblju. Stanko Duje Bilaver i njegova Senka nisu ondje pokopani. Počivaju u Zadru. – Nikada neću prežaliti što nisam mogao na Dujin sprovod. Policija me zaustavila na ulazu u Sukošan i nisu me, zbog napada na Zadar, pustili dalje. Na pokopu je bilo samo desetak ljudi. Osam dana kasnije skupija se svit. Onda smo imali i kolonu i misu za moga brata – kaže Roko Bilaver zaustavljući se u svakom redu na novom dijelu groblja pokraj nečijeg posljednjeg počivališta:
– Ovdi je pokopan moj stric Grgo i žena mu Peka. Strijeljali su ih u kući. Njihov sin Rade počiva u ovom grobu. Bratić Željko zvani Đedo leži tu. Ovo je grob Marije i Šime, eno tamo su pokopani kumovi Marija i Marko Brkić, ovdi je grobnica kumova Pavičić. U njihovoj je kući najviše pobijenih – kaže Roko Bilaver.
Na škabrnjskom groblju 17 je grobova Rokovih rođaka i kumova, pobijenih mahom u pokolju civila 18. studenog 1991. godine. Volio bi Roko Bilaver i da njegovi Duje i Senka počivaju na groblju u Škabrnji. Hoće li njihova tijela biti ekshumirana i prenesena u mjesto koje je Duje Bilaver volio više od svega, odlučit će Marija, Ante i Stipo Bilaver.