Grb je problem? Ta imaju ga u Švicarskoj, Njemačkoj Italiji, Austriji, Sloveniji...

Malo ovo, malo ono - malo natječaj, malo mimo natječaj. Nove registarske pločice imale bi ovakav ili onakav font (pa i isti kao na njemačkim i bosanskohercegovačkim pločicama), registracijska bi područja bila ovakva ili onakva, široka ili uska, razmišljalo se o neteritorijalnim oznakama... I gdje smo sada? Bio natječaj, dizajneri nagrađeni, od izbora po natječaju - zapravo se odustalo i ministar bi mijenjao, ali dizajneri hoće izabrano... Javnost se »uznemirila«... Nikamo nam se ne žuri - tko u klin, tko u pločicu, svatko svoje, i auto trubi, mi smo rodoljubi - grb da, grb ne, stilizirano ovo, stilizirano ono... Kako to već u nas biva, mijenjali su se propisi o registarskim pločicama, i sada je na snazi pravilnik iz 2008., s nekoliko »izmjena i dopuna« poslije.

Je li se učilo što od prijašnjega iskustva, je li se učilo što od drugih?

Bilo je i jest protiv hrvatskih slova

Uskoro nakon što je sabor 8. listopada 1991. donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, objavljen je u Narodnim novinama, 18. listopada (br. 54/91), novi pravilnik o registraciji vozila. Po njemu, bilo je predviđeno devetnaest širokih registracijskih područja, dvoslovnih oznaka više-manje istih kao po prijašnjem propisu, no u jeku domoljublja (i u vrijeme početka rata protiv Hrvatske), za tri registracijska područja nije se htjelo hrvatska slova: Šibenik SI, Varaždin VZ, Županja ZP. Protiv toga digao se glas dijela javnosti. U pravilniku o izmjeni pravilnika (NN 6/92, 7. veljače 1992.) broj područja povećan je na 33, promijenjeno je KN u KR za Krapinu, i pojavila su se hrvatska slova: ČK za Čakovec, KŽ za Križevce, PŽ za Požegu, ŠI, VŽ te ŽU za Županju (prije ZP) - no uvukla se nehrvatska oznaka DJ za Đakovo. Četiri mjeseca poslije, popisu je dodano još IM za Imotski.

Izgleda da »netko« nije znao za to da se na hrvatskom jeziku piše Đakovo a ne »Djakovo«. - Zanemareno je tri stoljeća pretpovijesti i povijesti hrvatskoga slova Đ: od Pavla Rittera Vitezovića, preko Ljudevita Gaja, hrvatske akademije znanosti, Dragutina Broza (pravopis iz 1892.)... - A moglo je biti jednostavno: ĐK za Đakovo, radi razlikovanja prema DA za Daruvar.

Davno, kada su uvedene hrvatske pločice, čuo sam čudno »objašnjenje«: da je DJ zato da bi se razlikovalo od Đakovice. Toga sam službenoga čovjeka podsjetio da je Đakovica u drugoj zemlji i državi, na Kosovu (onda još dio Srbije), a uostalom, Đakovica (na albanskom Gjakovë) imala je ni srpsku ni albansku oznaku, drugačiju od kvazihrvatskoga DJ: DJK. Naravno, taj službenjak nije primijetio da bi po toj čudnoj »logici«, ugledanja na drugo, trebalo biti i nešto drugo za Krapinu i Zagreb, jer eto KR ima Kranj u Sloveniji, a ZG ima kanton Zug u Švicarskoj.

Uz to »ugledanje« na drugo da dodam ovu zanimljivost. Vidjeli smo da je u odmetničkoj tvorevini »Republici Srpskoj Krajini« oznaka za Knin bila ni više ni manje nego KNN. Bit će da su tamošnji »mudraci« podsvjesno tu »Krajinu« ipak osjećali kao dio Hrvatske, jer prijašnja krapinska oznaka bila je KN, pa su eto »skratili« četiri slova imena Knina za jedno usko i tanko slovo I u to, u svem tom kontekstu, smiješno KNN.

Što se pak tiče naših slova Č, Ć, Đ, Š, Ž - pogledajmo Nijemce: oni se svoji slova Ä, Ö, Ü ne srame.

Simetrija nam je posve strana

Poslije je pravilnik mijenjan (primjerice, umjesto PS sada je SL, za Slatinu), dopunjavan, i sada je na snazi Pravilnik o registraciji i označavanju vozila iz 2008. (NN 151/2008, 23. prosinca 2008.).

U članku 13. određeno je da je na pločici otisnuta oznaka registracijskoga područja (na tom mjestu ne piše da se ona sastoji od dvaju slova) te da se registarski broj sastoji »od tri ili četiri numeričke i jedne ili dvije slovne oznake«, a između oznake područja i broja da stoji grb. Ne piše kakav je položaj tih znamenaka i slova i kakvi ti znakovi moraju biti. Malo dalje određeno je da oldtajmeri moraju u registarskom broju imati slova PV i za njima tri ili četiri znamenke.

U pravilniku nema naziva za cio skup oznaka registracijskoga područja + grb + registarski broj; nazovimo ga ovdje registarskom oznakom.

Određeno je da se u registarskome broju može napisati i nešto po volji (po čl. 14), i to tri do sedam znakova (broji se i crtica), i mora biti barem jedno slovo. Nije izričito rečeno, no iz teksta proizlazi da se ne smije miješati znakove: prvo znamenke pa slova ili obratno, i između njih crtica.

Imamo tu i jednu jezičnu nejasnoću: za registarski broj piše (čl. 14 st. 3): »simetrično je otisnut«. Zbog naravi razdiobe količine znakova, simetrija za većinu hrvatskih pločica nešto je posve strano. Zato još od 1991. imamo nastrane pločice: većina njih naizgled visi na desnu stranu. Za brojeve od 1 (sa zapravo suvišnim ništicama: 001) do 999 i za slova od A do Z (22 slova: bez naših slova i bez Q,W,Y), imamo 21.987 kombinacija pa su registracijske oznake smještene više-manje u sredini tablice (sve skupa simetrično otisnuto), no ni jedna od preostalih mogućnosti nije smještena u sredini: za tri znamenke i dva slova već imamo 483.516 kombinacija, za četiri znamenke i jedno slovo 219.978, za četiri znamenke i dva slova 4.839.516 kombinacija. Ako se ide po redu od 001-A pa na dalje, od broja 001-AA (poslije 999-Z), više nema »centriranih« pločica.

To je zapravo zanimljivo. U sredinu je smještena registarska oznaka za vozila policijska, vojna i diplomatska - no za ona ostala, nije tako. Kakvom su se »estetikom« vodili pravilnikaši od 1991. naovamo, teško je reći.

Zanimljivo je da su istovremene makedonske registarske oznake (i hercegbosanske, u Bosni i Hercegovini) bile s istim slovima i znamenkama (isti font), organizirane na isti način - ali »simetrično otisnute«.

Kako izgledaju slova i znamenke, određuje obrazac priložen uz pravilnik. Upravo od 2008. pojavljuju se izrazito neestetična, pomalo šiljkasta slova S, Š i malo čudne znamenke 2 te 6, 9 s pomaknutim težištima.

Treba uočiti da se među tim slovima pojavljuje slovo Đ, ali ono se na pločicama može pojaviti samo ako ga netko upotrijebi u oznaci po želji, zbog one nepravopisne oznake DJ. Zamislimo Đakovčanku Đurđu koja bi imala pločicu primjerice »DJ-ĐURĐA-8«.

Prevelike sličnosti trebaju se izbjegavati; zato se u nekim zemljama nekih slova nema (a i iz drugih razloga), i ponešto i o tome može se pronaći u Wikipediji i drugim internetskim i drugim izvorima. No u nas je za slovo O i za znamenku 0 odabran isti znak, a tu je i slično slovo D. Pročitajte izdaleka ona dva slova na kraju: DD, DO, OD, OO.

Važno je da pločice budu čitke i da cijela registarska oznaka bude pamtljiva kada ju treba zapamtiti. I upravo zbog toga trebalo bi se odvojiti od okamenjenja izgleda registarskoga broja na tri ili četiri znamenke i jedno ili dva slova. Pogledajmo slovenske ili austrijske pločice. Sigurno je pamtljivije nekakvo 1-BERO, ANA-22, TKL-6, ZET-102, TAKSI-6, 25-TKS nego to što imamo sada - no takve se posebnosti moraju veoma skupo platiti. Što će svjedok nekakva prekršaja ili nezgode ili nesreće lakše zapamtiti: nešto takvo ili četiri znamenke i dva slova?

Grb mora biti estetski smješten

Popis oznaka registracijskih područja dan je posebno i sastavni je dio toga svakoga pravilnika. Po novim razmišljanjima, najavljeno je da bi taj popis imao više od sto dvoslovnih oznaka - i eto problemâ, zbog izbjegavanja preklapanja mogućih oznaka nekih područja.

Vidimo da nije baš mudro da tako mnogo vozila ima oznaku ZG - a tu je i eksplozija oznake DA (zbog lizinških poduzeća). No je li nužno da za oznaku područja budu samo dva slova? Primjerice, u Njemačkoj jedno slovo u pravilu imaju najveći gradovi (osim nekih izuzetaka, npr. HH za hanzeatski Hamburg). Dva slova ima npr. Mannheim MA; tri slova Baden-Baden BAD. Slično je i u Austriji - npr. W za Beč, G za Graz, LB za Leibnitz/Lipnicu. - I kao što znamo, neke zemlje nemaju registarske oznake s odmah prepoznatljivim područjem, ili uopće nemaju teritorijalnoga načela. Po jednom prijedlogu nije bilo predviđeno da na pločicama bude grb - išlo se na stilizaciju: dva kvadratića koji bi nas trebali asocirati i na zastavu i na grb.

Ako želimo grb, on mora biti estetski smješten, u sredinu između lijevih i desnih znakova. Danas na nekim pločicama grb pleše, a posebno je ružno smješten - a po pravilniku! - na probnoj pločici.

Pogledajmo švicarsko rješenje, gdje je na stražnjoj pločici lijevo švicarski i desno kantonski grb, ili slovensko, gdje je između oznake područja i registarskoga broja grb grada ili pokrajine (primjerice, za mariborsku oznaku MB Maribor ima jedan a Ptuj drugi grb).

»Argument« da od zemalja Europske unije samo Slovačka ima državni grb na registarskoj pločici - nije nikakav argument. One zapadnoeuropske zemlje koje nemaju nikakvih grbova, imaju pločice s poviješću od vremena kada nitko ni o kakvim grbovima na pločicama nije ni razmišljao, a za inozemstvo je od nekoga vremena bila uvedena ovalna oznaka zemlje. A razni se grbovi pojavljuju i drugdje: u Italiji (državni grb!), Austriji, Njemačkoj... Uostalom, pogledajmo razne stilizacije povezane sa saveznom državom u SAD.

Registarski broj mogao bi biti fleksibilniji, raznolikiji.

Radi izbjegavanja sličnosti s pločicama s registracijskim područjima, one bez područja mogle bi, bude li mnogo registracijskih područja, obvezno početi znamenkom, i, naravno, ta znamenka ne bi imala nikakve veze s područjima - mogli bismo imati oznake kao 1-AD-ST-5, 254-Z i slično.

U svemu tome treba paziti na to da nisu sva slova i znamenke jednake širine - zato imamo sadašnje praznine oko slova I i oko znamenke 1: za uže znakove treba biti uži prostor. Također, slovo O i znamenka 0 ne smiju biti isti.

Dakle - toliko se toga može reći o registarskim pločicama, a o čemu se nije razmišljalo ni 1991. ni poslije. Neobično - da više od dvadeset godina poslije, nemamo pametnijih i čitkijih rješenja. Ali zabavu za narod, imamo.

Prije je za oznaku zemlje ili države na ovalnoj naljepnici moglo biti polazno i ime na latinskom jeziku (CH: Confederatio Helvetica, za Švicarsku) ili na engleskome (YU za Jugoslaviju); moguće je i dvostruko tumačenje (AL za Albaniju, HU za Mađarsku, GR za Grčku). Također, imamo primjer Ujedinjenoga Kraljevstva, gdje je za GB polazište ime zemlje a ne ime države (primjerice, internetska je oznaka .uk). Koje su zemlje imale prije svoje oznake, mogle su imati samo jedno slovo: A Austrija, B Belgija, D Njemačka, E Španjolska, F Francuska, I Italija, L Luksemburg, N Norvešku, P Portugal, S Švedska...

Danas se u načelu polazi od domaćega jezika - zato HR (a ne »CRO«, a pogotovo ne CR, jer je to Kostarika), ili MK za Makedoniju, i time se bavi međunarodna organizacija za standarde ISO. »Problemi« nastaju za zemlje s češćim slovima, zato imamo i troslovne oznake, kao SLO za Sloveniju (za razliku od računalnomrežne oznake .si i oznake jezika si), ili drugačija rješenja, kao RS za Srbiju (kao Republika Srbija). U međuvremenu pak je Finska odustala od SF, za Suomi + Finland (finsko i švedsko ime), sada je FI. Crna Gora odabrala je MNE, za Montenegro.

Slično je bilo u početcima, prije dvoslovnih oznaka za gradove i područja u Jugoslaviji - hrvatska su vozila imala H. Sjetimo se filma H-8, gdje je to 8 prva znamenka nezapamćenoga broja vozila koje je prouzrokovalo tešku prometnu nesreću.

>>Mladi političari i novi populisti stvaraju se u PR laboratorijima i TV studijima

>>Čak 62 posto građana želi grb na tablicama, za kvadratiće 15,1 posto