Gospođa Đurđa Orešković dočekala nas je s osmijehom na vratima svojega doma u Stoney Creeku, kanadskom gradu s nešto više od 60 tisuća stanovnika, smještenom sat vožnje od Toronta prema Nijagari, u neposrednoj blizini Hamiltona. Prostrana obiteljska kuća mirisala je na domaće kolače i kavu.
Sagrađena je 1977., a četveročlana obitelj Orešković u nju se uselila kad je Tihomiru, mandataru hrvatske Vlade i budućem premijeru, bilo deset godina. Tu su sinovi Tihomir i mlađi Eddy odrasli i živjeli dok se nisu osamostalili. U svakoj prostoriji obiteljske fotografije i pokoji suvenir iz Hrvatske. Šestinski kišobrani, keramički tanjuri i zidni sat iz Rukotvorina u Ilici, zatim pregača za kuhanje s natpisom “Croatia”, kuharica s naslovom “Hrvatska za stolom”... Sve je ukusno, uredno i lijepo. Vrata hladnjaka pretvorena su u obiteljski album kao kod svake bake u Kanadi koja ima osmero unučadi i gdje je kuhinja središte doma. Fotografije unuka, snaha i sinova, obiteljske prigode, rođendani, vjenčanja, noć vještica, samo ta vrata simboličko su putovanje u intimnu povijest ove obitelji.
Pitamo je što je Tihomir volio jesti kao dijete. – Uvijek je jako volio hot-dogs. I danas poželi pojesti običan hot-dog – odgovara uz smijeh. – I am blessed – kaže na engleskom i nastavlja na hrvatskom: – što imam tako divnu obitelj, snahe, sinove i unuke.
Gospođa Đurđa, Zagrepčanka koja vuče podrijetlo iz Međimurja, sada je u mirovini i živi sama u kući; muž Dane, rođen 1940. u Lici, umro je prije deset godina. Često provodi vrijeme sa sinom Eddyjem i njegovom obitelji. Obojica sinova imaju po četvero djece, tako da se baka nikada ne osjeća osamljeno. Mlađi sin s obitelji živi nedaleko od nje pa se često posjećuju, pomažu jedni drugima i provode dosta vremena zajedno. Ponosno nam pokazuje uređenu šupu u vrtu koju joj je Eddy napravio za vrtne alate i slične potrepštine. Kaže da je sretna majka i da se osjeća „blessed” (blagoslovljena) svojom djecom. – Ponosim se obojicom jer su pošteni i vrijedni – veli nam. Češće joj nedostaju Tihomir i njegova obitelj jer su često putovali i živjeli u inozemstvu, počevši od Južne Amerike do Izraela i sada Europe. S Tihomirom najviše komunicira telefonski, no kaže kako je u posljednje vrijeme teško doći do njega zbog obveza koje ima kao mandatar.
Dok nam je donosila kavu na stol u ugodnoj dnevnoj sobi, pitali smo je kako je doživjela informaciju da je njezin sin mandatar i vjerojatno budući hrvatski premijer. – Bila sam uzbuđena, malo sam podrhtavala – odgovara blago se smiješeći. – Bila sam istovremeno i vesela i zabrinuta. Velika je to čast, ne bih nikada mogla ni sanjati takvo što.
Kada ste doznali za tu informaciju i kako?
– Tiho me nazvao i rekao: „Želim ti prvi reći, da ne bi čula od drugih.”
Znači, niste znali što se sprema?
– Ne, nisam. On mi ništa nije govorio o tome prije, tako da sam bila jako iznenađena. Njihov zagrebački stan renovirao se cijelo ljeto, uselili su se za Božić. Zvala sam ga dan prije imenovanja i ništa mi nije kazao. Bila sam kod drugog sina u kući kad me je nazvao pa smo svi doznali istovremeno.
Kako su reagirali vaš drugi sin i njegova obitelj?
– Bili su ponosni, uzbuđeni i veseli. Sedmogodišnja Eddyjeva kći pitala je znači li to da ćemo mi sada biti jako važni. Svi smo se nasmijali.
Što ste Tihomiru rekli, jeste li mu štogod savjetovali?
– Prvo sam rekla: God help you, sine, I will pray for you. (Neka ti Bog pomogne, a ja ću se moliti za tebe, nap.a.) Uvijek sam ga učila da bude iskren i pošten jer je to najvažnije u životu.
Doimate se pomalo zabrinutom. Što vas najviše zabrinjava?
– Pa, to mu baš i nije trebalo. Imao je lijep posao, dolazio je često k meni doma, a sad ga vidim samo na televiziji. Sada samo ima glavobolju. Nema privatnosti, sve se zna, prati, sluša, izloženi su i on i obitelj. Svi se državnici u četiri godine postaraju; vidite Obamu i Clintona.
Čujete li se često?
– Sada u ovo vrijeme ne, jer je jako zauzet. Ali u normalnim okolnostima da, čujemo se. Voli doći doma, voli sve pregledati u kući... Jako se opusti kad dođe. Tu, ova kuća u kojoj sam ja već 40 godina, naš je obiteljski dom. U njemu se moja djeca i sada njihove obitelji uvijek osjećaju dobro.
Kako doživljavate kritike dijela hrvatskih medija, koji pišu da Tihomir neće biti samostalan, da će biti u sjeni predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka jer nema političkog iskustva? Hoće li on uopće dopustiti da mu položaj u Vladi bude takav?
– Moj Tiho često je putovao u Zagreb. Gotovo svake godine, a poslije i češće. I to ne samo poslom. Živjeli su u Šestinama nekoliko godina. Upoznali su ljude, poznaju situaciju u Hrvatskoj jako dobro. Griješe oni koji misle da on neće biti svoj. On je uvijek bio svoj već i kao dijete.
U čemu je Tihomir posebno jak?
– Kad nešto hoće, on to i postigne. Ništa mu nije teško, bilo da se radi o nečemu velikom ili nečemu malom. Na primjer, on voli kuhati i ako u hladnjaku nema što mu treba, sam ode i kupi, ne čeka i ne traži da drugi za njega to učine. Pakira se sam kad putuje. Veoma je samostalan. Voli izazove i voli učiti. Bio je dobar u školi. Brzo je učio, nije bio štreber, jednom pročita i zapamti.
Osim toga, bio je popularan u društvu, prijatelji su ga jako voljeli. Uvijek su bili tu, igrali košarku ispred kuće. Jako voli košarku i nogomet. Ima još prijatelje iz djetinjstva. Lojalan je i čuva prijateljstva. Ovih dana zovu i šalju čestitke iz Clevelanda, Toronta, Hercegovine... S nekima je išao u školu, a s nekima je igrao nogomet u hrvatskom dječjem nogometnom klubu. Susjeda mi je jučer donijela cvijeće. Prijatelj iz djetinjstva napisao mu je dirljivo pismo i molio me da mu ga uručim kad ga vidim. Telefon mi stalno zvoni, ljudi se odasvud javljaju da požele sreću.
Što mislite, zašto je Tihomir prihvatio ponudu da bude mandatar, a poslije i premijer?
– Ne znam. Možda mi Hrvati izvan Hrvatske imamo neku ljubav prema Hrvatskoj koja idealizira sve, pa želimo i mislimo da možemo pomoći. To je uvijek tako bilo. I prije rata, i za vrijeme rata, i sad poslije. Možda je to Hrvatima u Hrvatskoj nerazumljivo, ali tako smo svi mi odgajali svoju djecu. Čast je to velika, ali nije tu dužnost prihvatio radi časti. On tamo živi i dobro poznaje situaciju. Zašto smo takvi da ne prihvaćamo nikoga izvana? I Marija Jurić Zagorka osjetila je to na vlastitoj koži kad se vratila iz Mađarske. “Samo pokvarenjaci ne žele vjerovati u poštenje i dobrotu”, rekla je ta velika žena.
Što Tihomir, prema vašem mišljenju, može najviše učiniti?
– Situacija je dolje u Hrvatskoj teška. Željela bih da nešto učini, možda može najviše postići u financijama jer je u tom području jak. Bez dobre ekonomije nema posla i mladi odlaze.
Tko mu je najveća podrška?
– Ima najveću podršku od svoje žene. To je jako važno. Vjeruje u njega. Rekla mi je jednom da Bog za njega ima još planova. Ona mu je najvažniji stup potpore. A on ima svoje ja, kad nešto odluči, ide do kraja. Mislim da je dolje u Hrvatskoj puno naučio u ovo kratko vrijeme.
Gdje su se Tihomir i Sanja sreli?
– Sreli su se i zaljubili u Kanadi, i ona ga je podržavala od prvoga dana. Pratila ga je kamo god je trebalo ići, od Južne Amerike do Izraela, ali je silno željela da se kao obitelj skrase u Hrvatskoj. I kad se mali rodio u Zagrebu prije šest godina, bila je presretna i zahvalila je Tihomiru što ju je doveo natrag u Hrvatsku. Tada su odlučili ostati. Kao obitelj su tim, i čvrsti su. To je sve zbog njegove žene, ona je jaka i čestito odgaja djecu. Među njima ima puno ljubavi i poštovanja.
Mislite li da će njihova djeca ostati u Hrvatskoj?
– Mislim da hoće. Svi vole Zagreb. Tamo rastu, žive, idu u školu. Najstarija kći premjestila se sa prestižnog McGilla u Kanadi na Medicinu u Zagrebu. I to nešto govori.
Kad ste zadnji put posjetili Hrvatsku?
– Bila sam najmlađem Tihomirovu djetetu na krštenju u Zagrebu. Bilo je emotivno. Tihomir je, nakon što je nazdravio malome, sljedeću zdravicu uputio pokojnom ocu Dani. Jako je volio i poštovao oca.
Kada ste i zašto došli u Kanadu?
– Došli smo 1967. Tada je puno ljudi odlazilo u Kanadu, Australiju i Njemačku. Mi smo odlučili otići u Kanadu s nekoliko drugih obitelji koje smo poznavali. Došli smo uz pomoć Caritasa. Obitelji koje su tako došle ovamo držale su se skupa te se i danas druže i pričaju o tim danima kad se sretnu.
Je li vas na odlazak možda ponukala politička klima u tadašnjoj Jugoslaviji?
– Nije. Bili smo mladi, a kad ste mladi, život je lijep sam po sebi. Moj muž, koji je radio u OKI-ju kao kemijski inženjer, prijavio se za stan, kako je to tada bilo, i čekali smo pet godina. I ništa. Ja sam radila u DTR-u (Domaća tvornica rublja, nap.a.). Bilo nas je puno u kući, Tihomir se rodio, trebali smo svoj dom.
Jeste li se ikad poželjeli vratiti?
– Prvih pet godina moj muž nikako nije mogao prihvatiti Kanadu. Molio je svog brata da mu pomogne naći zemljište u Zagrebu na kojem bi mogao sagraditi nešto i vratiti se. No kad smo išli u posjet Hrvatskoj 1971., tada je shvatio i odlučio da je ipak bolje ostati u Kanadi. Trebalo mu je pet godina da se navikne na Kanadu. Tu smo stekli puno kumova, jer nismo imali šire obitelji. Vezali smo se kumstvima.
Jeste li često putovali kući u Hrvatsku?
– Nakon što smo sagradili ovu kuću, nismo išli deset godina. Uzeli smo ogroman kredit, djeci je trebalo omogućiti puno toga, a putovanja su skupa i jednostavno nismo mogli ići. Tako je bilo tada.
Kad planirate ponovno u Hrvatsku?
– Vjerojatno na proljeće. Idem vidjeti unučad, dugo ih nisam vidjela. Iako, putovanje me zamara.
Kako se družite kao obitelj?
– Sad nas je puno. Oba sina imaju po četvero djece. Premjestila sam blagovaonicu u dnevnu sobu da ima više mjesta i da svi možemo za stol. Zadnji put bili smo gotovo svi na okupu na Sve svete i na Dušni dan. Išli smo na groblje, a poslije u restoran na ručak.
Oba vaša sina oženjena su Hrvaticama. Njeguje li i mlađi sin hrvatski duh u svom domu i obitelji?
– Naravno. I djeca im idu u hrvatsku dopunsku školu. Ponose se svojim porijeklom.
Čega se volite prisjetiti iz Tihomirova djetinjstva, kojih trenutaka?
– Kad je išao u hrvatsku školu, za Majčin dan naučila sam ga pjesmicu „Mati” na hrvatskom. I danas je zna izrecitirati, a voli da mu je ja izrecitiram.
Ta pjesmica počinje ovako: „Bila je lijepa kao blistava zora, kao svijetla rosa u travi što se blista, kao veliki biser iz dubine mora, kao sve što je lijepo uz srce priraslo moje...” Na nježan način govori o ljubavi djeteta prema majci. Pjesmicu je napisala moja školska kolegica, i toliko je bila lijepa da sam je zapamtila i puno kasnije prenijela svom Tihi.
Mi smo djeci prenosili osjećaj za hrvatski jezik i kulturu. To nas veže s njima.
Kako ste doživjeli rat u Hrvatskoj?
– Kao i mnoge druge hrvatske obitelji, pratili smo vijesti i zajedno gledali reportaže, bili smo aktivni na razne načine. Prikupljala se i slala pomoć. Moj muž Dane bio je vrlo aktivan u lokalnoj zajednici.
Razmišljate li o povratku sad kad vam je stariji sin u Hrvatskoj?
– Imam tu još jednog sina i njegovu obitelj. I moj pokojni Dane pokopan je tu. Za sada se ne mislim seliti. Ova je kuća i dom moje djece i njihovih obitelji sve dok sam ja tu.
Vidim da imate nekoliko brojeva Večernjeg lista i primjerak časopisa Gloria, koji su pisali o Tihomiru kad se prihvatio politike.
Pratite li hrvatske medije?
– Uglavnom pratim Hrvatsku televiziju preko satelitske antene. Nemam računalo, ne pratim internet, a i ne želim uvijek čuti negativne komentare. Ponekad mi donesu hrvatske novine i magazine. Malo toga dođe u Hamilton i brzo se rasproda. Kad već spominjemo tisak, postoji jedna zanimljivost koja je vezana uz moju obitelj. Moj otac, a Tihomirov i Eddyjev djed Franjo Ladić, bio je poznati Vjesnikov ulični prodavač novina. Njegove parole koje je uzvikivao da bi zabavio i privukao kupce bile su čuvene. Eto, korijeni sežu duboko.
Bez obzira na to što se, kao i svi ostali doseljenici, povremeno koristite engleskim frazama, hrvatski vam nije iskvaren. Kako ste doživjeli to što neki u Hrvatskoj zamjeraju Tihomiru lošije znanje hrvatskoga jezika?
– Kod nas se u kući stalno govorio hrvatski. Međutim, djeca su se školovala na engleskom i normalno je da puno bolje govore taj jezik. To je još nešto što neki Hrvati u Hrvatskoj ne razumiju do kraja pa su vrlo kritični. Kad bi oni samo znali koliko se mnogi roditelji i djeca ovdje trude i koliko ulažu da sačuvaju svoj identitet. Tihomiru zamjeraju zbog toga što ljude oslovljava sa „ti”, a na engleskom je to normalno. Trebat će mu malo vremena da ispolira svoj hrvatski, koji i nije tako loš kako neki misle. Kad smo mi došli u Kanadu, trebalo je učiti jezik ispočetka. No samo je jedan član obitelji imao pravo na plaćenu školu engleskoga, i pohađao ju je moj muž. On je poslije radio kao kemijski inženjer, a ja jedno vrijeme u tvornici čarapa, no poslije sam radila u bolnici sve do mirovine.
U jednom trenutku naš je razgovor prekinula zvonjava telefona. Javila se automatska sekretarica. Glas na sekretarici bio je Tihomirov. Gospođu Đurđu, blagu i toplu ženu koja nam je otvorila svoj dom i dušu, upitali smo boji li se da bi ovaj intervju mogao naštetiti njezinu sinu.
– Ne. Sve što sam rekla istina je, a ja se ne bojim govoriti istinu. Tako je kako je.
>>'Šteta što Zoran Milanović nije bio za suradnju. S Tihomirom Oreškovićem već jesam u partnerstvu'
>>Tihomir Orešković: Sve što nije strateško treba privatizirati