O TERORU...

Grijesi "samoproglašene svjetske supersile"

01.10.2001.
u 00:00
Nasuprot popriličnoj medijskoj jednoličnosti s kojom je popraćen teroristički napad na Ameriku, javili su se i drukčiji glasovi, glasovi intelektualaca, kojima na meti nisu samo teroristi nego ponajprije grijesi "samoproglašene svjetske supersile"
Pogledaj originalni članak

Svjetski i domaći intelektualci bili su, kao i svi drugi stanovnici "globalnog sela", zaprepašteni dimenzijama rušilaštva viđenim u terorističkom napadu na New York. Ali sam taj čin ujedno im je bio i povod za promišljanje njegove biti, njegovih uzroka i mogućih globalnih posljedica. Čak i kad se - kao što je i očekivano - ne slažu oko svega, u temeljnom su ipak suglasni: oko nužnosti preispitivanje dosadašnje "slike svijeta".

Samuel Huntington, autor glasovite, ali i prijeporne knjige, "Sukob civilizacija", kojega mnogi doživljavaju kao navjestitelja radikalnog sukoba Zapada i muslimana, novog svjetskog sukoba, za koji se drži da je upravo najavljen napadom na njujorški World Trading Center, uvjeren je da bliska budućnost svijeta ovisi o odluci Amerike i umjerenih muslimana. No, profesor Huntington nije izričit da je posrijedi početak sukoba civilizacija na tragu njegove knjige. Za nj je napad "prije svega bio agresija podlaca, prijezira vrijednih barbara na civilizirano društvo cijelog svijeta". Hoće li bizarno-bezobzirni njujorški zločin prerasti u sukob kultura, o kojem je pisao, ovisit će, kaže, o tome kako će se ponašati vlade islamskih naroda prema terorizmu, tj. hoće li podijeljeni islamski svijet "surađivati sa SAD-om u borbi protiv terorizma".

Američki šovinizam

U rušenju njujorških tornjeva Huntington vidi ne samo napad na jednu zemlju, nego i na jednu kulturu, tvrdeći da napadači Ameriku doživljavaju "kao utemeljenje omražene zapadnjačke civilizacije i kao najmoćniju zemlju svijeta".

Američki prozaik hrvatskog podrijetla, Josip Novaković, koji je za rušenja WTC-a boravio u New Yorku, napisat će, baveći se posttraumatskom Amerikom, da poslije šokantnog napada i zaprepaštenja nacije nije vidio nijednu ozbiljnu analizu "korijena problema na Bliskom istoku". Novaković je u svom traganju za mogućim uzrocima napada na Ameriku u središte doveo upravo taj problem. Ali i dosadašnju ulogu SAD-a u svijetu i svjetskoj politici. "Dok", podsjetit će Novaković, "postoji šovinizam na međunarodnoj razini, tako da primjerice, Amerikanci ozbiljno upotrebljavaju termin "rogue nations", ili prevarantske države, države varalice, ne može doći do zadovoljavajućeg mira. To osnovno Wilsonovo načelo prema kojem svi narodi imaju pravo na suverenitet i samoodređenje se krši..."

Novaković osobito kritizira osjećaj američke superiornosti i opće uvjerenje da ono što SAD sebi može dopustiti ne može biti dopušteno i drugima. Taj osjećaj svemoći nije nestao ni poslije razaranja simbola američke moći i veličine. Amerika je (bila) zaprepaštena, no spomenuti osjećaj nije ozbiljno načet. Napad je Ameriku homogenizirao. Simbole te homogenizacije Novaković zapaža posvuda. Osobito u ikonografiji, koja se kod malih naroda stigmatizira kao nazadna. Američki pisac iz Hrvatske piše: "Zastave se vijore po kućama, ljudi pjevaju himnu. Kada drugi vijore zastavama (Ukrajinci ili Hrvati, primjerice) tada je riječ o nacionalistima ili nacistima. (...) A ovdje u SAD-u pri svakom trivijalnom događaju, kao košarkaškim natjecanjima (ne međunarodnim nego domaćim) se svira himna, stavljaju ruke na srce, sa zanosom gledaju u zastavu, suze cure, golema nacionalna sentimentalnost, oblik brain-washinga. Ne baš toliko različito od onoga kako fundamentalistički borci muslimanskog naroda ginu za svoju slobodu."

"Zaglupljivanje američkog društva"

Američka spisateljica Susan Sontag, poznata i po svojem političkom angažmanu protiv nasilja i ugnjetavanja, kritizirala je u njemačkom Frankfurter Allgemeine Zeitungu, upravo pomanjkanje američke samokritičnosti, odnosno višak arogancije američke globalne politike. "Zanemarena je činjenica", napisala je S. Sontag, "da bi napad mogao biti rezultat politike i akcija SAD-a, samoproglašene svjetske supersile." Ona je ujedno optužila i američke političare i medije za širenje dezinformacija kojima je cilj "bio zaglupljivanje američkoga društva", spočitavajući im, među inim, da većina Amerikanaca uopće ne zna "da njihova zemlja još uvijek bombardira Irak". U stvaranje takve jednodimenzionalne slike ona ubraja i stvaranje javnog dojma da su napad "izazvale kukavice". Premda je i sama Susan Sontag taj čin proglasila kukavičkim, zamjerila je jednostranosti američkih medija, precizirajući da "teroristi koji su spremni umrijeti kako bi ubili druge mogu biti sve samo ne kukavice".

U osvrtu na zbivanja u Americi Slobodan Šnajder prisjetio se Američkog triptiha Marijana Matkovića napisanog još 1964. godine, u kojemu autor, služeći se metaforom King Konga, naslućuje dio stvarne drame koja je nedavno snašla grad njegove literarne drame. Ponovo iščitavajući Matkovićevu knjigu, Šnajder primjećuje da se piščeva "fascinacija New Yorkom odjednom izokrenula u osjećaj njegove krhkosti!" Dakle, upravo u najprisutniji američki osjećaj posljednjih dana. Matkovićevo davno, intuitivno slućenje moguće katastrofe, i njezino ostvarenje, poticaj su Šnajderu za nadahnuti esej o sudbini svijeta i poigravanju njegovih gospodara s tom sudbinom. To je svijet "koji se podao nečem tako besramnom kao što je CNN", kaže Šnajder. U tom svijetu pozivi intelektualaca - Šnajder spominje S. Sontag i Noama Chomskog - na buđenje svijesti i savjesti znače malo, ili nimalo.

"King Kong koji ruši njujorške nebodere", piše Šnajder, "otjelovljuje strah zapadnog društva, ponajprije njegovih posjedničkih klasa, za poredak u kojemu, unatoč svemu, one prolaze dobro, te tu činjenicu uzimaju kao civilizacijsko dostignuće koje valja braniti bez obzira na cijenu. Jedina cijena koja bi mogla brinuti jest ta civilizacija sama - i upravo je ta činjenica ono što najviše brine Colina Powela kad je rekao: Napadnut je naš način života! Zapad se osjeća danas napadnutim u svojem temelju od nečega što se njemu nadaje kao Protu-zapad, kao Drugi, kao suprostavljena civilizacija (...) Trenutak ne pogoduje analizi, podsvijest Zapada osjeća se napadnutom, i nema sada toga psihoanalitičara koji bi joj dospio objasniti da je ona sama proizvela monstruma koji joj sada prijeti - u slučaju Bin Ledenovu čak i u najdoslovnijem smislu. (...) Zapad, u svom mislećem dijelu, shvatio je svoju ranjivost. Najbolje glave znaju da je Zapad ranjiv zato što ga razara njegova auto-destruktivnost; zato je razvoj događaja tako opasan."

Strah od ratoborne desnice

Šnajderova vizija bliske budućnosti uključuje i apokaliptične elemente. Filozof Nenad Miščević nije toliko metafizički sumoran. U svom "zbroju" uzroka i posljedica onoga što se dogodilo u NeW Yorku i što svijetu prijeti, on nudi siže: "Ako je SAD naselio siromašne zemlje fašističkim režimima i izluđenim desničarskim fanaticima, njih će teško zaustaviti paketima hrane ili poklanjanjem kompjutora mjesnim školama." I američki ljevičar Noam Chomsky nudi sličan sažetak. On se plaši da će udar na New York pogodovati jačanju američke ratoborne desnice. Chomsky će u očitavanju te opasnosti, njezino otjelovljenje prepoznati u američkom predsjedniku; reći će da je taj udar "dar s neba za Busha". Njemački nobelovac Günter Grass (koji se zajedno s dvoje drugih dobnitnika Nobelove nagrade za književnost, tj. Južnoafrikankom Nadine Gordimer i Talijanom Dariom Foom, usprotivio mogućem ratu protiv Afganistana) kritizirao je njemačkog kancelara Gerharda Schrödera zbog "neograničenog solidariziranja sa SAD-om". Grass tvrdi da se protiv međunarodnog terorizma može boriti jedino ekonomskom ravnopravnošću.

Zdravko Zima će se preko svog "zimskog ljetovanja" pridružiti visokoj razini hrvatskih tekstova o civlizacijskom i kulturološkom značenju destrukcije WTC-a. Pri tom će se pozvati na paradigmatične autore, poput Malthusa i Spenglera. U njihovim tekstovima Zima prepoznaje ne samo glavninu uzroka ovome što se Americi dogodilo, nego i ono puno dublje i značenjskije: vraćanje istog. On spominje i definiciju Amerike "kao primitivne civilizacije budućnosti" (francuski filozof Jean Baudrillard), zemlje bez korijena i neprestane simulacije. U današnjoj sudbini SAD-a Zima prepoznaje (i) spenglerovske simptome raspada, tvrdeći da se ne treba zavaravati, "jer nesreća koja je zgromila Ameriku već se davno dogodila". I to po Spenglerovu obrascu iz paradigmatične "Propasti Zapada".

"U novom vremenu Amerikanci nisu samo produžena ruka židovskog kozmopolitizma nego su profani nastavak izabranog naroda koji za tu izabranost snosi sve moguće konzekvence. Biblijska ideja obećane zemlje premještena je u modernoj varijanti na američki kontinent, pretvarajući se opet jednom u krvavo prokletstvo. Poslije hvaljenja i obezvrjeđivanja ideje globalizacije, ušli smo u tunel globalnog terorizma iz kojeg se izlaz teško nazire", ustvrdit će Zima, smještajući tako razgovor o uzrocima i značenjima razaranja WTC-a u civilizacijsku i metafizičku dimenziju. U toj se dimenziji, s lijevim i lijevo liberalnim intelektualcima, s nešto razumljivih vrijednosnih modifikacija, zadržao i katolički teolog i predavač na Yaleu, Miroslav Wolf, koji je kazao: "Meni je kao teologu posebno zanimljivo što su ovim napadima stradala dva hrama od dva boga oko kojih je na žalost organizirana naša civilizacija. To su bogovi bogatstva i snage."

"Po Božjoj zasluzi"

Najdisonantniji ton u razmišljanju o značenju udara na američke simbole bile su riječi vođe baptističkih fudamentalista i profesora virginijskog Sveučilišta slobode, Jeryja Falwella. On u rušenju vidi prst Božji, Božju kaznu za bezbožnu Ameriku. Svima koji su pridonijeli sekularizaciji Amerike, Falwell je poručio: "Pomogli ste da se ovo dogodi", dodavši: "Bog nastavlja podizati zastor i dopušta neprijateljima Amerike da nam daju ono što vjerojatno zaslužujemo." Profesor baptist je svojom ocjenom "iskočio" iz prevladavajućeg mišljenja zašto se Americi dogodila katastrofa koja će biti upamćena pod šifrom Twin Tower, a koja nije ostala samo američka. I koja bi mogla ostaviti svoje globalne posljedice. Možda najdublje u nekom svjetsko-povijesnom mišljenju, na što su upozoravali i ovdje spominjani i citirani domaći i svjetski intelektualci. Mijena toga mišljenja je još nedovoljno vidljiva, ali 11. rujna će sasvim sigurno u kolektivnom pamćenju globaliziranog svijeta ostati zapamćen kao jedan od čvorišnih događaja novije povijesti, a možda i kao mentalna prekretnica.

Pripremio Milan Jajčinović

NAJAVLJUJU POČETAK RADOVA

RS ne odustaje od zračne luke u Trebinju, a evo zašto je to jako loše za stanovništvo na jugu naše države

Bez obzira na to što dubrovački političari upozoravaju da BiH obvezuje Konvencija o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica, tzv. ESPOO Konvencija, kao i Protokol o strateškoj procjeni okoliša uz Konvenciju o procjeni utjecaja na okoliš preko državnih granica, Dodik je nedavno izjavi da je specifičnost lokacije dala mogućnost i drugima da utječu na gradnju, ali da oni unatoč tome neće odustati od projekta

Pogledajte na vecernji.hr