Grobari filolozi

Najizdržljivije što imamo jest naš stari, dobri hrvatski jezik. Otkad postoji, svi ga mrcvare i dave, a on se ne da. Vjerovao sam da će za njega doći bolji dani u našoj slobodnoj državi, pa da će napokon moći malo i odhanuti, ali ništa od toga: i danas bi mu mnogi najradije zakrenuli vratom.

Dapače, neki su ga već proglasili i pokojnim! Ali, ne bojmo se, žilavo je to naše drago čeljade, izdržalo je svašta, pa će nadživjeti i ove svoje današnje grobare.
Jedan je od njih - neću mu spomenuti ime, da se ostali ne bi osjetili zapostavljenima - neki dan objavio da “jezik o kojem raspravljaju (naši) filolozi danas definitivno više ne postoji”.

Dok su se jezikoslovci bavili efemerijama, tumači taj pilko, “u zbiljskom je svijetu hrvatski jezik doživio poluraspad” i od njega “svatko namršteno okreće glavu”. A osnova tog jezika, štokavska ijekavica, “ima reputaciju seljačkog inferioranog jezika kojim govore Hercegovci i Kordunaši” i “doličan je građanin mora izbjegavati”.

Pa su stoga “nova proza, novi film i tekstovi pop-glazbe, nezadovoljni tim jezikom, pobjegli u zagrebački i splitski slang, u kajkavski, bosanski ili istarsku čakavicu” (grobarova “nova proza” očito prezire i najbanalnija znanja iz hrvatske gramatike!). Ukratko, “zbilja se promijenila, a jezik je nije pratio jer je bio krut i primitivan”, pa je morao otići k vragu.

Zbilja i jezik? To je, kao što se vidi iz citiranog, za našeg kopača jame pod hrvatskim jezikom nesavladivo pitanje. Taj uopće ne shvaća što je jezik, a pitanje je zna li i što je zbilja. Jer da shvaća, ne bi istodobno mogao govoriti o propasti jezika i procvatu dijalekta i žargona.

Zar dijalekt i žargon nisu jezik? Ako nisu, što su? Da išta razumije, razumio bi da se i sam, istina, traljavo, služi baš tim inferiornim seljačkim jezikom Hercegovaca i Kordunaša, premda, koliko mi je poznato, nije ni Hercegovac, ni Kordunaš, a valjda ni seljak.

Da osim lopate u rukama, ima i zrno soli u glavi, znao bi da je svaki jezik, pa tako i hrvatski, raznolik i polifunkcionalan, odnosno prilagođen zbilji i potrebama svojih govornika u najrazličitijim životnim situacijama. Kako bi se, uostalom, moglo reći što je slang, ako ne bi postojao standard?

Znači, posve je prirodno da se “novi film” odmakne od jezika televizijskog dnevnika, ali i da se standardni žurnalistički stil razlikuje od jezika “novog filma”. Tako je uvijek i bilo, svuda i u svakom jeziku, tako je i u hrvatskom. Uličari iz engleskih i američkih filmova, koliko znam, u pravilu se ne služe oksfordskim engleskim, ali još nitko zbog toga nije rekao da je oksfordski engleski krut i zreo za pokop.

Tako se govori samo u Hrvatskoj, jer samo se u Hrvatskoj filologijom bave - grobari. Sreća je što je hrvatski tako izdržljiv.