Groblje duša na Velebitu

Jednom davno, gospa Marija Matak, tada 92-godišnjakinja, pri susretu na Velebitu među ostalim ispričat će mi i ovo:
 U moje matere i u moje strine bilo je po devetero djece. A ja sam ih ovdje u Ljubotiću na Velebitu rodila dvanaestero! Troje s brimenom drva na leđima... Jest, ovdje u planini se rađalo, živjelo i umiralo, a bili smo i žedni i gladni. Više smo imali mlijeka nego vode, sve što ovdje vidiš izneseno je na ljudskim leđima. Cement smo nosili od mora uz planinu, a vodu s Bibike i Medike, izvora do kojih je i sat hoda, niz planinu do sela i kuća. Kad bi se gradile kuće, cement bi se miješao s mlijekom, a ne s vodom. No, unatoč tome, tu se rađalo i umiralo, bez liječnika i bez svećenika. Zadnje je dijete ovdje rođeno prije 16 godina, a u Ljubotiću se već podulje samo umire.
Bit će od toga pet godina... Gospe Marije više nema, preselila se u vječnost.

Priča stogodišnjaka
A Ljubotić, velebitsko selo tri kilometra od mora i magistrale i trinaest kilometara od Starigrada, i dalje živi, makar je u njemu ljudi koliko i prstiju na dvjema rukama. No svi su izgledi da će i živnuti, pače, nanovo prodisati punim planinskim plućima, a sve zahvaljujući oživljavanju jednog i jedinstvenog pogrebnog običaja! Navade koja je ovdje u planinskim njedrima živjela sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća i koje se još uvijek sjeća preostali ljubotićki živalj, poput 100-godišnjeg Josipa Mataka, najstarijeg stanovnika velebnog Velebita. O jedinstvenom pokapanju mrtvaca u ovom dijelu rečene planine starina Josip će nam ispričati:
 U ovom dijelu Velebita bilo je 13 zaselaka, a jedino groblje bilo je u Ljubotiću. A donijeti mrtvaca do groblja nije bilo lako, valjalo ga je satima nositi niz kozje staze, na drvenim kolcima s četiri čovjeka... No pri nošenju mrtvac se nije smio spustiti bilo gdje i kad ti padne na pamet, već na točno određenim mjestima. Ta mjesta zvala su se mirila, tako se i danas zovu, i samo na mirilima mrtvac je smio dodirnuti zemlju na cijelom putu nošenja od kuće do groba. Nigdje drugdje... Dalje, na tim mirilima uzimala se mira, mjera pokojnika, tu se pokapala njegova duša i tu se vršio obred opraštanja pokojnika sa Suncem.

Pogrebni kult
Ljubotićka mirila, te kamene oznake jedinstvenog pogrebnog kulta, "živjela" su sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. A onda su počela padati u zaborav, ostala su sama, bez mrtvih i bez živih. No, u ponovnu stvarnost vratit će ih Šime Gazić, jedan od posljednjih stanovnika južne strane Velebita, istina, ne u onom smislu kao što su bila već kao  turističku atrakciju. U suradnji s Turističkom zajednicom općine Starigrad raščistit će i označiti sve staze kuda se nekoć hodilo i prohodilo do vode, groblja i susjeda, kuda su vodile i svatovske i pogrebne povorke, kuda se i pjevalo i plakalo. I gdje se pokojnik opraštao od Sunca, gdje mu se uzimala mjera i gdje mu se duša pokapala.
 Običaj mirila i posljednjeg pozdrava pokojnika Suncu  veli Šime  bio je sve do 1971. godine. Ja se dobro sjećam kako su ljudi mrtvaca satima nosili uz ili niz planinu na drvenoj nosiljci od dva kolca. Po četvorica... I mijenjali su se u hodu, mrtvaca nikako nisu smjeli spustiti na zemlju sve do mirila. I svaki zaselak, a ovdje ih je bilo trinaest, imao je svoja mirila, ona su još tamo dostupna i vidljiva svakomu koga to zanima. A mogu reći da je to turistima postalo izuzetno zanimljivo. I u razglednje naših mirila dolaze i domaći i strani turisti. I ja sam zadovoljan...
Mirila su se štovala i posjećivala više od samoga groba, u kojem je tek "tijelo bez duše koja je ostala na mirilu". I ima ih poprilično svuda oko Ljubotića...
 Ljubotić je nekada bio središte ovog dijela Velebita  reći će Marijana Marasović, direktorica Turističke zajednice općine Starigrad, i dodati:  I njemu je gravitiralo stanovništvo svih okolnih zaselaka. Staza koju smo uredili obuhvaća šest lokaliteta mirila u neposrednoj blizini ovoga sela i sva su mirila dobro uščuvana. A najveći sačuvani lokalitet, s više od 300 mirila, Vukićeva su mirila, smještena uz stari put koji je zaselak Bristovac povezivao s Ljubotićem. Ovo je raritet i mi to želimo sačuvati kao kulturnu baštinu. Jednako tako cilj nam je ovo pretvoriti u turističku atrakciju i ovime želimo produljiti turističku sezonu.
Velebitskim "grobljem duša", saznat ćemo, turisti su oduševljeni. Oduševljeni su i ovdašnjim prastarim običajem pozdravljanja Sunca, a koji još uvijek prakticira stogodišnji starina Josip Matak. On već puno stoljeće svako jutro izlazi na kamenu gromadu ispred kuće pa kad s istoka zažari, zapjeva: "Dobro jutro, moje drago Sunce!"

Ljubotić je najsjevernije naselje Zadarske županije i jedino živuće selo na južnim padinama Velebita. U njemu se od davnina živjelo od stočarstva, a od toga i danas žive oni koji su ostali. Također, u Ljubotiću su se ovce strizale u drugoj polovici lipnja i početkom srpnja, i prije stotinu godina i danas, vazda na isti način: ručno, u debelome hladu hrasta ili koštele. Baš kao što to ovih dana čine Mila i Srećko Matak...

Mirilo se označavalo za svakog pokojnika uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih te simbolima u plitko urezanom reljefu uzglavnog kamena. Mistični likovni prikazi na uzglavljima ljubotićkih mirila najčešće su križ i solarni krug.

Sunce se ovdje još uvijek štuje i pozdravlja – kazat će preostali Ljubotičani. Stoga i ne čudi da se pokojnik na mirilima spuštao s glavom prema istoku.