'Grobovi mojih sinova 
ne bi mi oprostili ćirilicu'

Kažu da Vukovar nije znao za ponosnijeg oca, oca trojice sinova, rođenih u preciznim razmacima od tri godine, svi u istom mjesecu, listopadu. A onda je, kao u kakvoj mračnoj grčkoj tragediji, jer što je drugo i bio taj prokleti rat, ostao bez najmlađeg i nastarijeg sina, u nepuna tri mjeseca. Jednoga je pronašao i sahranio, drugome se i danas gubi svaki trag.

I zato Marijan Živković, 74-godišnji Vukovarac, neće mirno stajati budu li u rodnom gradu njegovih sinova postavljane dvojezične table. Bit će prvi koji će ih skidati.

Po vjeru u Međugorje

Nije se na taj potez očajnika odlučio olako, pa je nedavno pohodio Međugorje i odgovore tražio u vjeri. I samo učvrstio svoja uvjerenja o pravdi i onoj koja to nije.

– Grobovi moje djece i oni silni bijeli križevi ne bi mi nikad oprostili da mirno gledam tu sramotu. Ni moji sinovi, i ne samo moji sinovi. Svjestan sam svih mogućih posljedica, ali sam spreman i na to da me pospreme u zatvor. Unatoč tome što imam 74 godine i nikad u životu nisam zaradio ni prekršajnu prijavu – kaže Marijan Živković.

Priznaje da mu nije svejedno hoće li u zatvor, ali je stjeran pred zid, stoga moli predsjednika Josipovića i premijera Milanovića da kao moćni ljudi zaustave postavljanje dvojezičnih ploča.

– I kleknut ću pred njih, ako treba, jer oni to mogu spriječiti. Silom nam nameću zakon, sada tvrde da Srba u Vukovaru ima 35 posto, a svi znamo da ih nema ni 25 posto. Postoje tisuće Srba koje ne žive ovdje, samo su ovdje prijavljeni, među njima i oni koji su okrvavili ruke. Ali nismo sami. Imamo podršku jaču nego 1991., od Dubrovnika do Iloka i zato idem do kraja. Živio bih zbog svoje unučadi, ali i život ću dati za ovaj grad ako treba, kao što su ga dala i moja djeca – kaže Marijan.

Potom će se mislima vratiti u 1991., u prve dane rata kad je, u odori hrvatske policije, zauvijek otišao mlađi sin Nikola. Vještog inspektora za gospodarski kriminal Vukovarci su zapamtili i kao nadarenog nogometaša koji je znalački utirao put od uličnih livada prema velikim stadionima. Uzdanica juniorske reprezentacije Hrvatske prve je driblinge odradio u lokalnom klubu Borovo, talent nastavio brusiti u Šparti iz Belog Manastira, pa zaigrao za vinkovački Dinamo. Onamo ga je doveo ondašnji tehnički direktor kluba Dražan Jerković, legenda hrvatskog nogometa. “Bio nam je potreban takav čvrst prednji vezni igrač, pun energije i samopouzdanja. U dresu s brojem četiri na leđima, odisao je sigurnošću”, kazao je u trenutku njegove pogibije, još dodajući kako je Nikola odlučan kao s loptom bio i u obrani domovine.

Smrt ga je pronašla na vukovarskoj Mitnici, gdje je čuvao položaj zajedno sa specijalcima iz Slavonskog Broda. U akciji čišćenja u sudaru s paravojnim jedinicama pristiglim iz Srbije, pokosio ga je rafal iz podruma neke kuće. Poginuo je skupa s trojicom suboraca, ne dočekavši skorašnji 26. rođendan.

Ubrzo je za njim otišao i stariji brat Marko. – Još kao dijete učio je za aviomodelara i tada mi rekao: “Tata, idem za pilota”. Želio sam da ide u pomorsku školu, bojao se za njega da nikada neće pronaći posao, ali on je rekao da je u stanju završiti i dva fakulteta, samo da jedan bude zrakoplovstvo. Školovao se po cijeloj bivšoj državi: u Mostaru, Zadru, Puli, Podgorici, pa na kraju dobio posao na beogradskoj Batajnici. S prvim danima rata vratio se kući jer za njega nije bilo dvojbe. Govorio je: “Ja sam se školovao za pravo i pravdu” – prisjeća se Marijan prvorođenog sina.

Uporan i marljiv, izrastao je u vrsnog vojnog pilota MiG-a 29, zračnog presretača, čije je vještine ondašnja JNA koristila gotovo cijelo desetljeće sve do njegova bijega u zrakoplovnu bazu Osijek, gdje je već početkom listopada 1991. formirao prvi samostalni zrakoplovni vod “Crne vrane”.

Polijetajući s improviziranih uzletišta u okolici Đakova, u početku je obavljao izvidničke, kasnije i borbene zadaće. – Dok je Vukovar bio opkoljen, bilo mu je nemoguće djelovati borbeno, pa je prevozio ranjenike i u dogovoru s dr. Vesnom Bosanac opskrbljivao bolnicu lijekovima i krvlju, izbacujući sanduke iz zraka, ali dopremao je i toliko potrebno oružje – prisjeća se otac.

Sve do tog 2. prosinca 1991. kada je u zoru podigao Antonov pa krenuo na svoj posljednji let. Oboren je u šest ujutro iznad Otoka: na njega je vatru otvorila raketna pukovnija pridošla iz Srbije, naoružana moćnim protuzračnim sustavom. U smrt je, kao i njegov mlađi brat, otišao zajedno s trojicom suboraca – pilotom i dvojicom padobranaca.

Bile su mu samo 32 godine. Iza njega je ostala supruga i kći Marina, koju nije gledao kako odrasta. Markovi roditelji njegove su posmrtne ostatke prenijeli u tišinu arkada na zagrebačkom Mirogoju.

Pomoć srpskog izbornika

Mlađeg Nikolu ni danas nisu pronašli. Ovih dana, uoči dolaska srpske reprezentacije u Zagreb, Marijan je zatražio pomoć Ćire Blaževića kako bi stupio u kontakt s izbornikom Sinišom Mihajlovićem.

– Odrastao je ovdje kod nas u Borovu, igrao nogomet s mojim sinom. Poznaje ovdašnje ljude, možda nešto zna o Nikolinoj sudbini. Ma i s crnim bih vragom razgovarao da pronađem sina – kaže Marijan, za kojeg rat još nije završio. I sam je bio dragovoljac, no sinovi su se pobrinuli da to ne bude zadugo.

– Do rata, moja su djeca slušala mene, kad je počeo rat, oni mene potjeraše s fronte. Tako sam, valjda, i ostao živ. I zato znam što mi je činiti. Moji bi sinovi, znam to, učinili isto za mene...

>> \'Ne odustajemo! Spriječit ćemo silom postavljanje ćiriličnih ploča\'

>> \'Nije u Vukovaru problem ćirilica nego što odlaze i Hrvati i Srbi\'