Karl von Habsburg najstariji je sin Otta von Habsburga i princeze Regine Sasko-Meiningenske. Da je Austro-Ugarska Monarhija preživjela, taj bi 52-godišnji potomak loze stare 800 godina danas bio na čelu carstva koje je 1918. obuhvaćalo desetak današnjih država s ukupno više od 50 milijuna stanovnika. No Karlu von Habsburgu taj je podatak apstraktan. Rođen je u Njemačkoj, u egzilu, završio je pravo, a danas ulaže u medije u istočnoj Europi i vlasnik je nizozemske radiopostaje.
Iskustva s druge strane kamere i mikrofona ima – na austrijskoj televiziji vodio je popularni kviz. Danas se bavi humanitarnim radom, a u Zagrebu je kako bi podržao Viteški red sv. Jurja koji su osnovali njegovi preci, a čiji je cilj kršćansko i humanitarno djelovanje – u vrijednostima su tradicionalni, u ekonomiji liberalni.
O vašem se ocu puno zna, no vi ste u Hrvatskoj nepoznati. Što radite?
Predsjedam Plavim križem, što je organizacija ugrubo slična Crvenom križu, naravno puno manja, a bavimo se zaštitom kulturnog naslijeđa u ratnim sukobima. Imamo više od 40 odbora i dosad smo prošli kroz više kriza – u Haitiju, Egiptu, Libiji, na Maliju i u Siriji.
Kako se današnji sukobi razlikuju od onih prijašnjih? Iskustvo iz Hrvatske kaže da su kulturni objekti česta meta.
Da, i moje je prvo iskustvo u tom pogledu iz Hrvatske. Prije 50 godina govorili smo o međunacionalnim sukobima. Mete su bile protivnička vojska, infrastruktura, vlast... Sada pak bukte međuetnički, međukulturni, međureligijski sukobi u kojima je glavna meta identitet protivnika. A identitet velikim dijelom počiva na kulturnom naslijeđu. Usto je šverc kulturnim nasljeđem postao glavni način financiranja sukoba. To smo prvi put primijetili u Iraku, dotad je novac dolazio od droge. Stoga i zaštita, borba protiv krađa i preprodaje dobiva i novu, vojnu dimenziju. A time i naš posao.
Što ste to doživjeli u Hrvatskoj?
Početkom rata bio sam s prijateljem u Slavoniji kad sam ugledao srpske tenkove kako kruže i kruže po groblju zatirući spomenike s imenima. A što je groblje nego potvrda identiteta? Snažan, simbolički prizor otvorio mi je oči.
Jeste li se susretali s kritikama da su vam predmeti važniji od ljudi?
Uh, cijelo vrijeme. No, kad se samo sjetim kako su kuratori u hrvatskim muzejima riskirali živote da zaštite izloške, svoj identitet. Kako se može utvrditi što je važnije, te dvije stvari idu ruku pod ruku. Naravno, kad se dogodi katastrofa, kao što je bila u Haitiju, Crveni križ ima prednost. Tri-četiri dana da se pomogne ljudima, a onda mi stupamo na scenu.
Kad ste bili u Siriji i kako ste doživjeli sukob?
U kolovozu sam posjetio Alep. Iskreno? Posjetio sam mnoga ratišta, no Sirija je prvi sukob u kojem ne znam za koga sam, onako emotivno. S jedne strane imate komunističkog diktatora, s druge muslimanske radikale. A ljudi stradavaju i pate. Zapad gleda i ništa ne čini. Zašto? Zato što im odgovara da se ratuje jer, ako stišaju Siriju, boje se da bi se sukob mogao preliti. Mislim da nisu svjesni kakve će biti posljedice.
Kad već govorimo o identitetu, Hrvatska je u EU. Bilo je straha da će izgubiti identitet.
Neće. Zaista neće. Danas slušam na radiju, Norveška ima tolik suficit da ne zna što će. A ona je treća država po bogatstvu. Prva je Luksemburg. Zar su oni izgubili identitet? Nema bojazni.
Vidio sam srpske tenkove kako kruže i kruže po groblju zatirući spomenike. A što je groblje nego potvrda identiteta
Hrvatska je dugo pregovarala s Bruxellesom. Jednom ste napomenuli da su bili primijenjeni dvostruki standardi. Koji?
Točno. Kao prvo, izraz zapadni Balkan koji je skovao Bruxelles. Kad sam prvi put čuo to neokolonijalno etiketiranje, zgrozio sam se. Kakav Balkan, Hrvatska pripada Europi. Nije geografski točno, ono je samo izraz Bruxellesa da sve strpa u isti koš. Tad sam bio zastupnik u Europskom parlamentu te sam pozvao veleposlanike svih zemalja “zapadnog Balkana” da se pobune protiv takvog etiketiranja. Znate tko se jedini odazvao? Albanski veleposlanik. A on mi je pak rekao: “Ako smo mi zapadni Balkan, gdje je onda istočni?” S druge strane, Hrvatska je katolička zemlja s katoličkim vrijednostima i idejama.
Zaista mislite da su pregovori bili dugi zbog toga? Koje su to katoličke vrijednosti neprihvatljive?
Ne mislim, uvjeren sam. Uzmite Francusku, na primjer. Nije tradicionalno veliki simpatizer Hrvatske. U tamošnjoj politici prevladavaju laički elementi. Ostavimo na tren stranke, evo primjera Reda svetog Jurja. Važan je kako bi promovirao vrijednosti, ne središnje Europe – što je termin koji je skovan 80-ih kako bi označio zonu između bivšeg Sovjetskog Saveza – već Mitteleurope, što je tradicionalno prostor između kopnene i pomorske Europe sa svojim idejama, kulturom i utjecajem.
Zašto više niste u politici?
Jer sam izgubio izbore.
Što Hrvatska može očekivati u EU?
Neću o tržištu, o isplativosti, to znate, ali ću reći ovo. Živim u državi u kojoj jedne novine cijelo vrijeme zagovaraju antieuropski stav. Znate što, najgore je biti gradonačelnik malog mjesta. Svi znaju gdje stanuje, ako su nezadovoljni, pričekaju ga i slome mu noge. A Bruxelles je daleko i naravno da je lakše svaliti krivicu na njih. Sve počinje i završava kod kuće, na nacionalnoj ili lokalnoj razini.
E bravo !